001 // 002 // 003 // 004 // 005 // 006 // 007 // 008 // 009 // 010 // 011 // 012 // 013 // 014 // 015 // 016
buržoazija
26.02.2012
Prijatelju,
Pitaš me za Bg.
Znaš kad ja u trećoj pjesmi prošećem po stageu pa cijelu „prvu frontu“ od Šineca do Božanića lupim po guzici. Ajmo pederi. Ako znaš, to si možda u karijeri 3x vidio u zg, vjerojatno u spejsinvejdorskim Boogalooima.
To je samo kad je ekstra važno i moramo pobijediti.
Znaš kad se ja na kraju koncerta obraćam publici bez riječi lupom zatvorene šake po srcu.
I to si vidio, al još rjeđe.
A ispred nas možda 250 duša. Stotinjak ih platilo upad, ostalo „Long play“ podijelio medijima.
Kažu, važnim medijima.
A spika ko u zg, samo „u malom“: u utorak u pretprodaji otišlo 40, rekli bi neupućeni otići će to do petka 300 i više. Ali ne – imamo i tamo, ne znam kako i ne znam otkud ove svoje luđake koji su ko zna kojim kanalima saznali za bend. I oni moraju kupiti prvi dan. Samo prvi dan je u igri. Klinci, čovječe, ma nešto stariji od mog benda.
Rođeni smo '92., u hajpu u hrvatskoj od '95. do '99., preloše vrijeme da se prebacimo u daleki, „neprijateljski“ grad i teritorij gdje je to što sviramo normalno. Sviramo, mislim mi to Radimo. To što jesmo. Normalno manjini, naravno, al ta manjina tamo broji stanovnika ko što broji kompletan Split.
(Prolazili su bendovi na amen jugonostalgije, prolaze danas klinci svojim zakučastim Internet kanalima i po underground clubingu.
Mi, Pipsi, ostali ko slonovi zaglavljeni u visokom snijegu. Seremo tu po kokošinjcu i s visoka gledamo kako vrijeme ide i ide i ide. Kad se jednom snijeg otopi neće biti ni tragova naših stopala.)
I ta manjina tamo, to je ta buržoazija, preživjela jebene vjeke i vjekove. Preživjela sisteme, voždove i armade. Jaki u očima, velim ja.
Ne trče ti oni u zagrljaj, niti se to od njih očekuje. Ali apsolutno, kroz pjesme, siguran sam odavno u to, možemo se razumijeti i bez suvišnih slinavljenja.
Dom omladine.
Već prije nego uđeš, dok iskrcavaš instrumente stojiš na Platou Milana Mladenovića. Da buržoazija vlada, on bi imao bulevar, al eto, tako je kako je.
A onda se popneš stepenicama i uđeš u Amerikanu. Da, to je taj zagrebački OTV dom, malo veće mjesto od Kulušića (do 1000 ljudi). Spominjem mjesta na kojima sam odrastao, na kojima sam se odgajao, na kojima sam odlučio da ću biti to što jesam. Bolje rečeno, na kojima je odlučeno da budem to što budem.
(kruži priča da su Dom omladine obnovili nekim lokalnim referendumom gdje se glasalo dal će unaprijediti Hitnu pomoć ili ovaj koncertni prostor. Zapravo, da, zvuči prostački, al Dom omladine je neophodna i hitna pomoć civilizaciji.)
Da, usporediv i s Tvornicom, nego što. Žao mi je pitomci, moj Zagreb je umro s Kulušićem i Lapom. Boli me kurac za Tvornicu. Ne stignem poginuti dva puta, previše je.
Prošećite pitomci Hrvojevom, malom uličicom nadomak Jezične i Kulture. Pogledajte ta ulazna vrata, tog Greiner i Kropilakovog rokenrol vraga. Zapuštenog, devastiranog, ali neuništivog duha Zagreba. Prkosi vremenu i svoj toj bagri nezahvalnika i bogohulnika. Jer tu je Jama, ne možete je zatrpati. Znam da sam nepošten prema Tvornici, znam da sam glup i zapravo nemam pravog argumenta, ali kažem opet, ne može se dvaput poginuti u jednom životu. Ustanite, pa poginite, bar će te znati da ste i zašto bili živi.
Beograd. Amerikana, to je ta dvorana. Nema bolje na svijetu, može neka biti dobra ko ova, ali za mene ne može biti bolja. To je ko kad fudbaleri izađu na realov ili barcin stadion. Na tu neku njima posebnu travu.
Dva momka u ranim tridesetima. Uvijek ista. Beogradski frajeri. Jedan tehničar gore na stageu za bend, jedan fronthouse tonac. Kuleri, vrhunski profiji. Nema slizavanja, al nema ni da nečeg nema. Nema riječi. Nema skromnosti (zašto bi i bilo?), al nema ni provincijalne nadmenosti. Sve šljaka. Pjesme na tonskoj zvuče. Znam, nemamo love za svog tonca, nekog koji poznaje pjesme, pa da tako upoznat miksa lajv na mjestima koja su bitna. Al ovako bez tonca, teško da negdje možemo napraviti bolje.
Kao da smo svi mi katapultirani na Planetu normalnih, na neku Dobru planetu. Planetu na kojoj ti ne treba dop ni ružičaste cvikse da bi znao da je dobra.
Rekao bi moj prijatelj Morsky koju o Formatima. Konačno smo u svom ležištu, tu pjesme koje sam napisao sam ili s nekim momcima tijekom ovih 20 godina konačno rade kako treba. A nismo u Zg, nismo u Boogaloou, Tvornici. Nismo, a jesmo. Jer je to zapravo jedno te isto mjesto odavdje do Šangaja.
Civilizacijski kod, prisnažio bi Morsky.
I da, tamo je Tata ti me voliš istinski duhovit. Njima. Ne odvaljuju do smijeha, ali nisu ni preplašeni skupinom kretena koji zagrljeni plejbekaju klapsku obradu. Tu smo, na poznatom smo. Ideja, veli Morsky. Valja li se valja ta ideja još od kad vremena nije bilo do danas. I što je bitnije od danas, do kraja svijeta i vremena. Zato se bavimo time čime se bavimo. Tašti, nabrijani na vječnost. Za mene, samo na mjestima poput Amerikane vječnost je golim okom vidljiva i jedino moguća. Vječnost kao realna varijanta.
Kad odsviraš Htio bi da me voliš, poslije te pitaju za tu novu pjesmu. Interesira ih. Jer je normalno da ih interesira. Mada ja prije koncerta brijem da im je sve novo.
Pa zaboravim tekst odmah na početku Narka jer ja zaboravljam tekstove na najnemogućije načine i na najnevjerojatnijim mjestima. Okrećem se Zdeu da mi ustima slovka tekst jer nemam pojma kako ću nastaviti. Poslije mi Tin kaže „ti se okrećeš Zdeu da ti veli tekst, a ne kužiš zbog kurčevih slušalica u ušima da ti cijela dvorana pjeva pjesmu, mislili su da ih puštaš da pjevaju sami.“
Pitaju novinari „na vašim koncertima nema baš slučajne publike“. Nema, nema, odgovaram, s njima mi sve riješimo već puno puno prije dvorane. I u Zg, i u St i u Bg. I bilo gdje. Na Pipse se ne ide „zato jer idu dobre pičke pa idemo i mi.“ Žao mi je, predugo ovo živim da bez ikakve pretenzije kažem kako na nas dolazi „krem de la krem“. Ubite se, serite mi po faci, ismijavajte…..al to je tako. To mi i žena ponavlja, a moja žena se nagledala svega, ovi tvoji su Drugačiji.
Eto, tako ti je to, Prijatelju bilo. Slama me sveprisutnost malodušja, mi malograđani smo prokletstvo. Znamo sve, al se bojimo Boga. Zato lažemo da ga nema. Prepoznajemo se nepogrešivo. U Boga ne vjerujemo jer smo pizdeki.
Poraz je naš state of mind, mazohistički u njemu uživamo. Jer volimo da nas se kolje, reže, taslači. Tako je lakše. Onda smo mi Žrtve. Onda smo mi onaj zadnji odmetnički kurac u svemiru. Onda smo nebitni. Onda smo u Pravu.
Nikad, nikad se neću s tim pomiriti. Došao sam ni u napola punu Amerikanu pobijediti i pobijedio sam. Kao uostalom i svi koji su došli tamo.
Zaista je nemoguće da bude drugačije, za to nisam ni najmanje ni kriv ni prav. Znaš, možeš se vucarati sa svakakvim ženama, ali uvijek u gomili prepoznaš svoju. I ona tebe.
I ići ću opet. I doći će i oni.
442. Pob(j)eda.
Prijatelju,
Pitaš me za Bg.
Znaš kad ja u trećoj pjesmi prošećem po stageu pa cijelu „prvu frontu“ od Šineca do Božanića lupim po guzici. Ajmo pederi. Ako znaš, to si možda u karijeri 3x vidio u zg, vjerojatno u spejsinvejdorskim Boogalooima.
To je samo kad je ekstra važno i moramo pobijediti.
Znaš kad se ja na kraju koncerta obraćam publici bez riječi lupom zatvorene šake po srcu.
I to si vidio, al još rjeđe.
A ispred nas možda 250 duša. Stotinjak ih platilo upad, ostalo „Long play“ podijelio medijima.
Kažu, važnim medijima.
A spika ko u zg, samo „u malom“: u utorak u pretprodaji otišlo 40, rekli bi neupućeni otići će to do petka 300 i više. Ali ne – imamo i tamo, ne znam kako i ne znam otkud ove svoje luđake koji su ko zna kojim kanalima saznali za bend. I oni moraju kupiti prvi dan. Samo prvi dan je u igri. Klinci, čovječe, ma nešto stariji od mog benda.
Rođeni smo '92., u hajpu u hrvatskoj od '95. do '99., preloše vrijeme da se prebacimo u daleki, „neprijateljski“ grad i teritorij gdje je to što sviramo normalno. Sviramo, mislim mi to Radimo. To što jesmo. Normalno manjini, naravno, al ta manjina tamo broji stanovnika ko što broji kompletan Split.
(Prolazili su bendovi na amen jugonostalgije, prolaze danas klinci svojim zakučastim Internet kanalima i po underground clubingu.
Mi, Pipsi, ostali ko slonovi zaglavljeni u visokom snijegu. Seremo tu po kokošinjcu i s visoka gledamo kako vrijeme ide i ide i ide. Kad se jednom snijeg otopi neće biti ni tragova naših stopala.)
I ta manjina tamo, to je ta buržoazija, preživjela jebene vjeke i vjekove. Preživjela sisteme, voždove i armade. Jaki u očima, velim ja.
Ne trče ti oni u zagrljaj, niti se to od njih očekuje. Ali apsolutno, kroz pjesme, siguran sam odavno u to, možemo se razumijeti i bez suvišnih slinavljenja.
Dom omladine.
Već prije nego uđeš, dok iskrcavaš instrumente stojiš na Platou Milana Mladenovića. Da buržoazija vlada, on bi imao bulevar, al eto, tako je kako je.
A onda se popneš stepenicama i uđeš u Amerikanu. Da, to je taj zagrebački OTV dom, malo veće mjesto od Kulušića (do 1000 ljudi). Spominjem mjesta na kojima sam odrastao, na kojima sam se odgajao, na kojima sam odlučio da ću biti to što jesam. Bolje rečeno, na kojima je odlučeno da budem to što budem.
(kruži priča da su Dom omladine obnovili nekim lokalnim referendumom gdje se glasalo dal će unaprijediti Hitnu pomoć ili ovaj koncertni prostor. Zapravo, da, zvuči prostački, al Dom omladine je neophodna i hitna pomoć civilizaciji.)
Da, usporediv i s Tvornicom, nego što. Žao mi je pitomci, moj Zagreb je umro s Kulušićem i Lapom. Boli me kurac za Tvornicu. Ne stignem poginuti dva puta, previše je.
Prošećite pitomci Hrvojevom, malom uličicom nadomak Jezične i Kulture. Pogledajte ta ulazna vrata, tog Greiner i Kropilakovog rokenrol vraga. Zapuštenog, devastiranog, ali neuništivog duha Zagreba. Prkosi vremenu i svoj toj bagri nezahvalnika i bogohulnika. Jer tu je Jama, ne možete je zatrpati. Znam da sam nepošten prema Tvornici, znam da sam glup i zapravo nemam pravog argumenta, ali kažem opet, ne može se dvaput poginuti u jednom životu. Ustanite, pa poginite, bar će te znati da ste i zašto bili živi.
Beograd. Amerikana, to je ta dvorana. Nema bolje na svijetu, može neka biti dobra ko ova, ali za mene ne može biti bolja. To je ko kad fudbaleri izađu na realov ili barcin stadion. Na tu neku njima posebnu travu.
Dva momka u ranim tridesetima. Uvijek ista. Beogradski frajeri. Jedan tehničar gore na stageu za bend, jedan fronthouse tonac. Kuleri, vrhunski profiji. Nema slizavanja, al nema ni da nečeg nema. Nema riječi. Nema skromnosti (zašto bi i bilo?), al nema ni provincijalne nadmenosti. Sve šljaka. Pjesme na tonskoj zvuče. Znam, nemamo love za svog tonca, nekog koji poznaje pjesme, pa da tako upoznat miksa lajv na mjestima koja su bitna. Al ovako bez tonca, teško da negdje možemo napraviti bolje.
Kao da smo svi mi katapultirani na Planetu normalnih, na neku Dobru planetu. Planetu na kojoj ti ne treba dop ni ružičaste cvikse da bi znao da je dobra.
Rekao bi moj prijatelj Morsky koju o Formatima. Konačno smo u svom ležištu, tu pjesme koje sam napisao sam ili s nekim momcima tijekom ovih 20 godina konačno rade kako treba. A nismo u Zg, nismo u Boogaloou, Tvornici. Nismo, a jesmo. Jer je to zapravo jedno te isto mjesto odavdje do Šangaja.
Civilizacijski kod, prisnažio bi Morsky.
I da, tamo je Tata ti me voliš istinski duhovit. Njima. Ne odvaljuju do smijeha, ali nisu ni preplašeni skupinom kretena koji zagrljeni plejbekaju klapsku obradu. Tu smo, na poznatom smo. Ideja, veli Morsky. Valja li se valja ta ideja još od kad vremena nije bilo do danas. I što je bitnije od danas, do kraja svijeta i vremena. Zato se bavimo time čime se bavimo. Tašti, nabrijani na vječnost. Za mene, samo na mjestima poput Amerikane vječnost je golim okom vidljiva i jedino moguća. Vječnost kao realna varijanta.
Kad odsviraš Htio bi da me voliš, poslije te pitaju za tu novu pjesmu. Interesira ih. Jer je normalno da ih interesira. Mada ja prije koncerta brijem da im je sve novo.
Pa zaboravim tekst odmah na početku Narka jer ja zaboravljam tekstove na najnemogućije načine i na najnevjerojatnijim mjestima. Okrećem se Zdeu da mi ustima slovka tekst jer nemam pojma kako ću nastaviti. Poslije mi Tin kaže „ti se okrećeš Zdeu da ti veli tekst, a ne kužiš zbog kurčevih slušalica u ušima da ti cijela dvorana pjeva pjesmu, mislili su da ih puštaš da pjevaju sami.“
Pitaju novinari „na vašim koncertima nema baš slučajne publike“. Nema, nema, odgovaram, s njima mi sve riješimo već puno puno prije dvorane. I u Zg, i u St i u Bg. I bilo gdje. Na Pipse se ne ide „zato jer idu dobre pičke pa idemo i mi.“ Žao mi je, predugo ovo živim da bez ikakve pretenzije kažem kako na nas dolazi „krem de la krem“. Ubite se, serite mi po faci, ismijavajte…..al to je tako. To mi i žena ponavlja, a moja žena se nagledala svega, ovi tvoji su Drugačiji.
Eto, tako ti je to, Prijatelju bilo. Slama me sveprisutnost malodušja, mi malograđani smo prokletstvo. Znamo sve, al se bojimo Boga. Zato lažemo da ga nema. Prepoznajemo se nepogrešivo. U Boga ne vjerujemo jer smo pizdeki.
Poraz je naš state of mind, mazohistički u njemu uživamo. Jer volimo da nas se kolje, reže, taslači. Tako je lakše. Onda smo mi Žrtve. Onda smo mi onaj zadnji odmetnički kurac u svemiru. Onda smo nebitni. Onda smo u Pravu.
Nikad, nikad se neću s tim pomiriti. Došao sam ni u napola punu Amerikanu pobijediti i pobijedio sam. Kao uostalom i svi koji su došli tamo.
Zaista je nemoguće da bude drugačije, za to nisam ni najmanje ni kriv ni prav. Znaš, možeš se vucarati sa svakakvim ženama, ali uvijek u gomili prepoznaš svoju. I ona tebe.
I ići ću opet. I doći će i oni.
442. Pob(j)eda.
