001 // 002 // 003 // 004 // 005 // 006 // 007 // 008 // 009 // 010 // 011 // 012 // 013 // 014 // 015 // 016
definicija
19.05.2011
Stvarno vjerujem da bi ljudi u tridesetima (a nekmoli kasnije!), kolko god poteškoća u razvoju imali, koliko god im se i po babama i po stričevima tepalo za sporost, neambicioznost, dakle, unatoč i usprkos svemu trebali bi znati ŠTO su, koja je njihova pozicija, pa s tim u skladu i kuda idu. Barem maglovito bi se taj dojam, taj stejtment trebao očitovati. Kapitalizam je, mnogi nazivi zanimanja ne stanu ni u 10 riječi, znamo. Ipak, kad to osvjestiš, kad sebe osvjestiš staneš vrlo dobro i u 1, tada sasvim dovoljnu riječ. A što to na semantičkoj bazi predstavlja drugima, manje je bitno. Bitno je da sam za sebe i sam po sebi možeš emitirati energiju lako prepoznatljiivu i razumljivu svakom. Pa čak i onom tko nije zainteresiran za tvoj rad. Moramo se moći i znati čak i na dnevnoj bazi definirati, kako bi se, svakako dobrodošlo! – mogli po potrebi i redefinirati.
Ukoliko tome nije tako, moram priznati da mi tumaranje od nemila do nedraga, stavovi „pa što, mogu ja sve, samo da se posloži to, to, to i to…..(i tako unedogled)“ izuzetno smetaju u dnevnoj komunikaciji, pogotovo.
Mogu eventualno to podnositi….samo kad moram.
Suradnja je slabo moguća, takvi stalno odaju dojam nekoga kome sve treba servirati na „gotov's“, stalno imaju silne probleme i ti su problemi uvijek u drugome/drugima.
Te jedinke s nevjerovatnim nerazumijevanjem koriste termine poput „(stalno) radim“, „nemam novaca“, „na rubu sam živaca“, „ne znam, stvarno ne znam što će bit“, „nisam ja balavac“, imaju brojne, silne i još nevjerojatnije „planove“, stalno su „umorni“ i „treba im odmor“. Otprilike, to je sav njihov vokabular. Sve što je izvan tog vokabulara još je dalje od epicentra, jezgre, bitnog. Vještina Drkice.
(hm….s dosadom to s vremena na vrijeme konzumiram i mislim si: evo vidiš dudo, ako oni rade….logično je reć da ja ništa ne radim. Ako oni nisu više balavci, sasvim je razumno da sam ja tada najveći blavac u svemiru. Ako njima treba odmor, ja fakat punim bićem osjećam da mi treba svakodnevna poglavito mentalna ali i fizička aktivnost….novac? nije bitno da li ga imam i koliko, bitno je da se NIKAD na to nisam žalio, barem ne u egzistencijalnom smislu…itd…..)
Realno, vjerujte, ti mamojebci ne rade ništa. Realno, vjerujte, to ih i najviše umara. Realno, vjerujte, njihova je dijagnoza prilično prosta: „pretjerano sami sebi puše kurac“. Imaju Nerealno visoko mišljenje o Sebi. Realno, vjerujte, sve te, metaforički rečeno „dekice“ koje natežu do puknuća da bi se „pokrili“….oh, kako bi ja volio da im popucaju. To bi stvarno bilo dobro – za njih.
Kako su mi te jadikovke fakat dosadne i troše mi vrijeme, kako s takvima ne mogu biti u sinergiji – izbjegavam ih. Jedino što me umara je da ih s vremena na vrijeme moram katastrofalno nemušto „prolongirati“, gotovo da ne pokazujem ni želju za bar nekom solidnom verbalnom muljažom.
Stalno se nadam da ih neću nikada trebati jer se vidim samo sa boljima od sebe.
Ove koje moram slagati, komponirati, taktizirati….nek slažu drugi.
Da, njih uvijek, baš uvijek slaže netko drugi. U tome je i jest keč.
Stvarno vjerujem da bi ljudi u tridesetima (a nekmoli kasnije!), kolko god poteškoća u razvoju imali, koliko god im se i po babama i po stričevima tepalo za sporost, neambicioznost, dakle, unatoč i usprkos svemu trebali bi znati ŠTO su, koja je njihova pozicija, pa s tim u skladu i kuda idu. Barem maglovito bi se taj dojam, taj stejtment trebao očitovati. Kapitalizam je, mnogi nazivi zanimanja ne stanu ni u 10 riječi, znamo. Ipak, kad to osvjestiš, kad sebe osvjestiš staneš vrlo dobro i u 1, tada sasvim dovoljnu riječ. A što to na semantičkoj bazi predstavlja drugima, manje je bitno. Bitno je da sam za sebe i sam po sebi možeš emitirati energiju lako prepoznatljiivu i razumljivu svakom. Pa čak i onom tko nije zainteresiran za tvoj rad. Moramo se moći i znati čak i na dnevnoj bazi definirati, kako bi se, svakako dobrodošlo! – mogli po potrebi i redefinirati.
Ukoliko tome nije tako, moram priznati da mi tumaranje od nemila do nedraga, stavovi „pa što, mogu ja sve, samo da se posloži to, to, to i to…..(i tako unedogled)“ izuzetno smetaju u dnevnoj komunikaciji, pogotovo.
Mogu eventualno to podnositi….samo kad moram.
Suradnja je slabo moguća, takvi stalno odaju dojam nekoga kome sve treba servirati na „gotov's“, stalno imaju silne probleme i ti su problemi uvijek u drugome/drugima.
Te jedinke s nevjerovatnim nerazumijevanjem koriste termine poput „(stalno) radim“, „nemam novaca“, „na rubu sam živaca“, „ne znam, stvarno ne znam što će bit“, „nisam ja balavac“, imaju brojne, silne i još nevjerojatnije „planove“, stalno su „umorni“ i „treba im odmor“. Otprilike, to je sav njihov vokabular. Sve što je izvan tog vokabulara još je dalje od epicentra, jezgre, bitnog. Vještina Drkice.
(hm….s dosadom to s vremena na vrijeme konzumiram i mislim si: evo vidiš dudo, ako oni rade….logično je reć da ja ništa ne radim. Ako oni nisu više balavci, sasvim je razumno da sam ja tada najveći blavac u svemiru. Ako njima treba odmor, ja fakat punim bićem osjećam da mi treba svakodnevna poglavito mentalna ali i fizička aktivnost….novac? nije bitno da li ga imam i koliko, bitno je da se NIKAD na to nisam žalio, barem ne u egzistencijalnom smislu…itd…..)
Realno, vjerujte, ti mamojebci ne rade ništa. Realno, vjerujte, to ih i najviše umara. Realno, vjerujte, njihova je dijagnoza prilično prosta: „pretjerano sami sebi puše kurac“. Imaju Nerealno visoko mišljenje o Sebi. Realno, vjerujte, sve te, metaforički rečeno „dekice“ koje natežu do puknuća da bi se „pokrili“….oh, kako bi ja volio da im popucaju. To bi stvarno bilo dobro – za njih.
Kako su mi te jadikovke fakat dosadne i troše mi vrijeme, kako s takvima ne mogu biti u sinergiji – izbjegavam ih. Jedino što me umara je da ih s vremena na vrijeme moram katastrofalno nemušto „prolongirati“, gotovo da ne pokazujem ni želju za bar nekom solidnom verbalnom muljažom.
Stalno se nadam da ih neću nikada trebati jer se vidim samo sa boljima od sebe.
Ove koje moram slagati, komponirati, taktizirati….nek slažu drugi.
Da, njih uvijek, baš uvijek slaže netko drugi. U tome je i jest keč.
