Daddyev dnevnik

FAQ
001 // 002 // 003 // 004 // 005 // 006 // 007 // 008 // 009 // 010 // 011 // 012 // 013 // 014 // 015 // 016

Idi desnoIdi lijevo
3.1.2010 • 7.1.2010 • 14.1.2010 • 19.1.2010 • 21.1.2010 • 28.1.2010 • 1.2.2010 • 5.2.2010 • 9.2.2010 • 12.2.2010 • 20.2.2010 • 23.2.2010 • 28.2.2010 • 7.3.2010 • 14.3.2010 • 21.3.2010 • 30.3.2010 • 1.5.2010 • 4.5.2010 • 20.5.2010 • 30.5.2010 • 13.6.2010 • 15.7.2010 • 5.8.2010 • 10.8.2010 • 27.8.2010 • 25.9.2010 • 6.11.2010 • 22.12.2010

san o šamaru

22.12.2010


Hm, kad bi imao živaca…da, živaca….pa onda i volje, a svakako i talenta javio bi se na šljukerski akvarijusov natječaj za tzv. „priču iz cd šopa“.
Mislim, ove moje natuknice imaju slabe veze s drkadžijama iz cd šopa, al možda ima veze s jednim od proizvođača muzike.
 
Bila bi to priča o nesretniku koji baš nikad, nikad i nikad u svom životu/karijeri nije imao problema ni s publikom ni s kritikom. Nikad se, nedajbože, nije trudio da ih „kupi“ ili na bilo koji način fascinira. Jednostavno, samo je radio najbolje što je mogao i znao i sve je išlo ko po loju. Sve je išlo, jebemumater, neobjašnjivo lako……
Prošle su godine, puno njih. Uvijek isto; što god je napravio slijedili su panegirici, pohvale, opća prihvaćenost, simpatije.
On zapravo, to ga je strašno jebalo, nikad nije uživao u svemu tome. On ko on. Taština ko njegova taština se od svega prekrasno udebljala. Al on ko on…on je nakon silnih godina samom sebi poželio – šamarčinu. Finu, intelektualno nadmoćnu flisku. S kojom bi se on tada mogao pofajtati i konačno se nekom najebati matere. Jer čovjek ima potrebu da se nekom najebe matere. I zaista je najveća kletva kad tu potrebu nemaš zbog čega iskazati! Jebote, strava!
I onda, negdje duboko u njemu rodio se otpor. Sumnja. Počeo je sumnjati u sve te afirmacije. Počele su mu ići na kurac Zle bande priglupih Hvalitelja. Počeo je razmišljati nije li ipak nešto istine u tome da oni veliki, najveći frajeri imaju žestoke oponente, da prave i najveće frajere ne vole svi i da je stvarno možda (i) u tome njihova veličina. Njegova taština više nije mogla trpiti svu tu hrpetinu amatera, neznalica i apologeta. Postali su mu nepodnošljivi. Shvatio je da mu upravo ta mala bezumna žgadija stoji posljednja na putu do njegove prave najveće veličine. Veličine Njega. Napisao je i pjesmicu o tome, stvarno benignu. U toj su ga pjesmici, kao, malo zagrebali. Konačno! (istinabog, sve je to bilo na jako jako dugom štapu i na petu loptu u toj pjesmici. Uostalom, pjesmicu je otpjevao netko drugi…a i pjesmicu su svi pohvalili, mada je odabir ovoga koji je to otpjevao davao gotovo garanciju da bi se netko konačno mogao obrušiti na Njega. I ništa i opet nitko. I opet đon!)
U najstvarnijoj stvarnosti i dalje je dobivao samo pohvale. I dalje nije imao ozbiljnog oponenta. Ruku na srce, za pokaznu vježbu intelektualne nadmoći, elitizma treba ti Protivnik. Ti i On stojite sami nasred glavne ulice, sparno je i okupljenoj publici znoje se zubi. Intelektualna nadmoć konačni je dokaz Veličine, a veličina je preuvjet Bitnosti. Jer inače hodaš malen ispod zvijezda, a on za to nema puno vremena.
Da, više od svega žudio je da ga netko zgazi.
I onda se ukazala nada. Jedan je baš lijepo u recenziji krenuo gaziti…ali, avaj……na kraju mu je dao razočaravajuću ocjenu. Šta dobru?!? Odličnu! Još gore, taj polu-gazilac je osvjedočeni glupan. Pa sto mu šuma darkvuda, zar da mu polušamare dijeli poluidiot? Ipak, on mu neće nikad reći da je glupan. Za kaznu, baš za kaznu što mu nije drmno šljagu. Neka pati! Radije će mu na socijalnoj mreži spočitnuti nešto apsolutno nerelevantno. I benigno. Neka poluidiot pati!
Ovo je bilo stvarno frustrirajuće…..
 
Nemam dalje.
Čekam da se moj glavni junak dalje sam napiše.
Volim kad netko ima priču potpuno suprotnu mojoj. Ono, karikaturalno.
I koliko su te, velim, naoko kontrapunktne situacije zapravo – iste!
Dobar pisac nešto nauči od svog glavnog junaka, koliko god se razlikovali.
Ja nisam dobar pisac.