Daddyev dnevnik

FAQ
001 // 002 // 003 // 004 // 005 // 006 // 007 // 008 // 009 // 010 // 011 // 012 // 013 // 014 // 015 // 016

Idi desnoIdi lijevo
3.1.2010 • 7.1.2010 • 14.1.2010 • 19.1.2010 • 21.1.2010 • 28.1.2010 • 1.2.2010 • 5.2.2010 • 9.2.2010 • 12.2.2010 • 20.2.2010 • 23.2.2010 • 28.2.2010 • 7.3.2010 • 14.3.2010 • 21.3.2010 • 30.3.2010 • 1.5.2010 • 4.5.2010 • 20.5.2010 • 30.5.2010 • 13.6.2010 • 15.7.2010 • 5.8.2010 • 10.8.2010 • 27.8.2010 • 25.9.2010 • 6.11.2010 • 22.12.2010

početak?

25.09.2010
ma dobro, stvarno već dugo, godinama, desetljećima mi se ne piše dnevnik jednostavno zato što bi ga imalo smisla raditi samo kao čistu dnevnu ispovijest, a to ne bi bilo dobro. tada bi mogli imati scan uzroka i posljedica, uvid u neke moje životne postavke i njihovu primjenu na rokenrol bend. (ha, ha, to je tako smiješno. pričam neki dan, slučajni razgovor s monterom hep-a. žvaka o državi, političarima, privatluku, propasti, drami. i tako drvimo pljugu po pljugu da bi on nakon 25 minuta zaključio – ma dobro, tebe boli kurac…..mislim si, pa da, stvarno me boli kurac, ko sve vas jebe.)
ma koga za pravu introspekciju briga. imam uvijek varijantu s memoarima, to nemoš fulat, he he….
naprosto, svi smo mi prepovršni, preletimični, prenasumični i nismo kadri imati strpljenja, ispratiti nešto i na koncu imati neki point. kad spominjem strpljenje mislim na višegodišnje uzorke, ništa kraće od toga.
pa dobro kad, velim, ne možemo ispovjesno, možemo barem generalno.

formirao sam grupaciju unutar grupe kojoj vjerujem, koja želi napredovati, koja ima ambiciju.
koja može istrpiti frustraciju, to je vrlo bitno, i na duže staze. dobro sad, ko zna dal je ta staza deset soma metara ili maraton, al tako i tako svakodnevno trčkaramo amo tamo zajedno svaki metar, pa ćemo vidjeti kapacitete.
rekao sam im da će unutar tri godine napredovati – kao ljudi, kao kotačići u timu, nadam se i artistički.
sve to može imati i posljedice, jel. mnogi se napretka zasite. hm da, preplaše se. napredak je rizik. rizik često nije zabavan. pa natrag u obrt, kako bi rekao moj prijatelj, ha ha…..
jako sam se umorio poslije gladijatora, bio sam ozbiljno zasićen. sad sam pronašao nadu, da, nadu da se grupnim i individualnim radom mogu probiti neke rupe, božedaj i tuneli.
očekivano je da se tipovi poput mene stalno bave smislom, mada je ta drkica na dnevnoj bazi najveći uteg, nikako pokretač.
naime, odgovor je uvijek i na sve većinom „ne“, a „ne“ nema ambiciju. nema čak ni ambiciju pogriješiti.

zabranio sam si malodušnost.
dobri smo.
al tek smo na početku.
mada…..
trebao sam puno raditi da bi došao do početka.