Daddyev dnevnik

FAQ
001 // 002 // 003 // 004 // 005 // 006 // 007 // 008 // 009 // 010 // 011 // 012 // 013 // 014 // 015 // 016

Idi desnoIdi lijevo
3.1.2010 • 7.1.2010 • 14.1.2010 • 19.1.2010 • 21.1.2010 • 28.1.2010 • 1.2.2010 • 5.2.2010 • 9.2.2010 • 12.2.2010 • 20.2.2010 • 23.2.2010 • 28.2.2010 • 7.3.2010 • 14.3.2010 • 21.3.2010 • 30.3.2010 • 1.5.2010 • 4.5.2010 • 20.5.2010 • 30.5.2010 • 13.6.2010 • 15.7.2010 • 5.8.2010 • 10.8.2010 • 27.8.2010 • 25.9.2010 • 6.11.2010 • 22.12.2010

Ticala

28.02.2010
 
 
jednom me, prije desetak godina, rokenrol mladac dan nakon što mi je uvalio svoj demo da ga preslušam, zapitao – „iiiiii….što te taklo?“
čekaj, samo malo, jel to stvarno čovjek pita il haluciniram?! zastao sam skamenjen. što me taklo….ono, burke, ništa, baš ništa me nije taklo, ponirala mi je misao ko lopov po najdubljim dubinama neurokorteksa. šutio sam ko zaliven. nešto sam ispetljao tipa „a čuj, samo sam jednom preslušao, a i miks može čuda napravit“…priznajem, kenjao sam ko vidra, bljuv, bljuv….
stvarno, tko sam ja da nekom u facu govorim da mi je to što radi bezveze?
okej, jest da me sam upitao, ali fakat se loše osjećam govoreći nekom loše. pa makar bila i istina. ne oplemenjuje me to. ne čini me boljim. ne intrigira. naprosto mi je bez-veze. jebiga, ako je to licemjerje, onda me to licemjerje štedi daljnjih rasprava. jer me bezveznost ne gradi, klonim je se. baš kao ni njeno konstatiranje ni lamentiranje o njoj. bezveznost je apsolutno najgora ocjena ičega. bez – veze. znači, neuzemljeno. patvoreno. na silu. u startu krivo impostirano. to je puno gore nego pojam „lošeg“. loše je samo neuspio pokušaj dobrog i to je legitimno i okej. bez – veze je nasilje, intervencija bez povoda, nasilan poriv.
naravno, i dobro i loše i bezvezno su ljudski subjektivne kategorije kojima zidamo stupove svojeg veltanšaunga, pa kad zagusti, vješamo se po njima ko pijan po plotu.
jebote, što me taklo?! bilo je to valjda najgluplje, najpretencioznije, najbezobrazinije i najkrivnije pitanje koje mi autor Bilo Čega može postaviti. naime, autor je jedini sisavac koji to ne smije pitati. autor ne smije razmišljati o ticanju, ne smije predumišljati.
hme, da, o ticanju se radi. mi stihoklepački nabijači po instrumentima, dotičemo ili ne. još od pradavnina.
ne znam, mene recimo dotiče, jako, jako, me dotiče kad si pustim „u kurac svoj sam zagledan vječnost proveeeeooooo…“ prerano preminulog „punog kufera“ mog kozmičkog bratanca daniela biffela. i nije on bratanac zato jer mi je to fora, nego zato što su njegove platforme tako jednostavne, hmmm, jednostavno proste, bolje rečeno. on je, po meni, upiknut direktno u zemljinu koru iz koje strši ko strašilo za vječnost sa svim svojim fobijama, manama, frustracijama…koje su i meni bliske. prepoznatljive. razumljive. moje. zamalo bih mogao reći da mi ih je oteo i bez pitanja prisvojio.
 
neki dan: pliva patka preko save……
(desi se, eto, par puta godišnje, iznebuha, od Nepoznatog Nekog);
 
s namjerom i promisljeno imam neopisivu zelju da ti napisem jeftino afirmativno pisamce.
jos ko klinac sam upoznat sa najranimijim radovima - npr krumpira gospdja... (ako se sjecas "iz sve snage" tamo sam kupio prvu kaseticu, naravno tu je bio i faking dinamo (odlicna pjesma al to nisu pipsi.) iskreno, uz nekoliko pjesmuljaka koji su mi tad bili ok, al fakat mi je isao na k#$%/ i bend, textovi i sve sto se fura oko tvog egica.
 
lagana elipsa koje desetljece ako ne dva kasnije, ne zelim racunat :)
 
naslusah se kojekakve glazbice i stranjske i domacice. sindrom tridesetogodisnjaka koji pati za svojim bubuljicama, mozda? al efekt slusanja glazbe pipsa (posebno sa zadnjih albuma) ostavio me skamenjenog. ma gle, jos uvijek pises pizdarije bez nekog smisla, al kad ga ubodes, ubodes ga jako i mocno. valjda postoji neka tvoja jednostavnost licnosti kad se mozes izrazavati ljudski. jebe mi se za fafajnstein spike., vanzemaljce, trolove, hobite.... postoji neka moc u izrazaju kad govoris o vrlo konkretnim stvarima kao ---------- ljubav covjek - zena............ ili barem nogomet itd....... i to ti ide nenadjebivo ---bljak, mozda za tebe. i ne zamjeram ti bilokakvu slicnost sa drugim bendovima, jer kako rece Sting negdje _"u pop-rok glazbi nema neke velike originalnosti, iza svakog mola slijedi pripadajuci dur".
 
ajde da ne serem vise: volim tvoj talent, uzivam u tvojim pjesmama (neke slusam svaki dan (narko) jer su nenadjebive same po sebi a da ti malo cesnem ego, jedne od najboljih pjesama ikad napisane bar za ex yu pojmove) a neke su zakurac, uza sve produkcijske i postprodukcijske zahvate.
 
poanta je da ti zelim izraziti podrsku za tvoj talent i pjesme koje si napravio. sve najbolje tebi i tvojoj obitelji i nemoj stat'
 
 
fak. evo, dječak mi je u malo više od desetak redaka recenzirao karijeru (uf, ovo loše zvuči ;)). kad bi dali maha taštini od pizdarija bez nekog smisla, pjesmuljaka, zakurca i odkurca, do jebanja za fafenštajnske spike ne bi ni notirali – bit.
naime, nešto je na tog, meni nepoznatog, svata utjecalo kroz cijeli njegov, recimo to tako - svjesni život. nešto definitivno moje. (ili sam i ja to „svoje“ nesvjesno posudio od nekog drugog, nekog prije? nije ni ta tvrdnja daleko od istine!)
i, vidi vraga, to ticanje traje, može se lijepo isčitati, od ranog puberteta, sve do sad – kad maljčik ulazi, htio ili ne, u middle age zonu. odjednom, možda i nesvjesno, ima tako ljudsku potrebu da se – rekapitulira. gle čuda, a to sigurno nije samo njegova privilegija,pjesme mu pritom dođu ko benzinska na autoputu, mjesto di će se na miru popišat, naručit kavu i pojest industrijski sendvič. i pritom promislit što mu se od prve naplatne kućice do ovdje dogodilo. i ako ima hrabrosti….progruntat što ga još čeka. ili što pretpostavlja da ga čeka. i možebitno zapitat se, koji je, majku mu, plan!?
 
ne, dečko, nije poanta u izražavanju podrške, niti ikad ikome dobrovoljno dajemo kvisko. zato jer smo dobri. ma možeš si mislit. poanta je da svi podsvjesno tražimo povrat uloženih emocija, grubo rečeno. svi mi od drugih, da ne velim trećih, očekujemo da nas grade, da utječu na nas, da nas dotiču. da nam pomognu u fiksaciji notorne laži – da nismo sami, da nismo otok.
 
uvijek me, i kad me bezrazložno hvale i kad me još bezrazložnije pljuju, interesira Tko su i Što ti nepoznati ljudovi. stvarno, koja su njihova životna postignuća? možda im to daje legitimaciju da se bave samnom, mojim pjesmama? što rade, čim se bave? vole li to što rade? jesu li uspješni? vole li nekog i dal taj netko voli njih? pomažu li drugima, i na koji način? dotiču li i oni nekog i kako? na koncu, jesu li sretni i dal druge čine sretnima? otkud im ausvajs da se sobom bave preko mojih leđa? ha?! kad bi barem nešto od toga doznao, vjerujem da bi se poštenije prema njima odnosio. znao bi koga poslat u kurac, a prema kome gajiti rešpekt.
 
bit ću drskiji; zašto bi mi trebalo biti bitno nečije mišljenje o meni ili mojim pjesmama? zar si netko utvara da me sredinom četrdesetih nečije mišljenje može ugroziti ili pak raspametiti mi ego? hej, čovjek to riješi puno ranije, pogotovo kad postane roditelj. tada kreće ponovo, kockicu po kockicu, defragmentacija ce diska, tamo gdje su sistem i programi. i prozori. podaci su tek kolateralno smeće na de particijama. danas jesu, sutra ne. zašto, barem većina, druge promatra statički, a ne dinamički? zašto za sebe misle da su odrasli i u međuvremenu opametili, a ja sam, primjerice, isti kao i prije dvadeset godina. možda zato što je svaka dobra pjesma zapravo „zaleđeno stanje“, pauzirani frame u vječnosti preko kojeg olako kreiramo stereotipe o njihovim tvorcima, štogod se (s) njima desilo, prije ili kasnije?
pjesme, kao što znamo i dokazano je, žive. one dobre žive puno poslije svojeg rođenja, a najbolje nadžive i svog tvorca. pjesme su paralelni život, meta jezik. neki dan sam na forumu sajta pronašao misao pulitzerovca Carla Sandburga gdje kaže da su “pjesme kao zapisi iz dnevnika ribe koja je izašla na kopno I htjela bi naučiti letjeti”. hahahaha, prokleto točno. I vidim ih tako natiskane kako se u milionima koprcaju na pustoj postapokaliptičnoj pješčanoj vali vrebajući žrtvu, nekoga tko se u njima prepoznaje. jer poletjet će samo ako I kad se netko u njih prišteka, ko u cameronovom blockbusteru. P
dječak u mailu spominje „narko“. „narko“ je nastao tako što je borščak  na probi krenuo vrtiti one početne tri harme na basu. odmah sam se zaljubio u taj antibasistički tretman instrumenta, zaustavio nešto što smo do tada radili i počeo sređivati borščakovo šeprtljanje trudeći se da krug ima glavu i rep. (kako krug može imati glavu i rep, pada mi na pamet?) kasnije smo, najviše tićo, kraljić i ja, razvijali stvar u raznim smjerovima. nakon početne zaljubljenosti na prvi pogled, očekivano, uvijek slijedi gnjavaža. frustracija. tako to ide….. paralelno sam, roštajući po sebi, došao do teksta koji me se, huh, stvarno ticao. jako. u to sam vrijeme proživljavao prilično bolan prekid, kako i doliči friškim drajcigerima. lunjao od neprikrivenog bijesa do totalne pekmezavosti. recimo da mi je narku uspjelo napraviti balans koji u niti jednom trenutku ne kliže u patetiku. mjesecima smo drljali po pjesmi, pun kua verzija. napravili smo stvar sa, činilo mi se, puno previše nekompatibilnih dijelova koji stalno nešto kreću pa stanu, pa malo cuknu, zatvaraju se i otvaraju ko rolete. cjelina mi nije dihtala. bojao sam se da naprosto nije dovoljno prohodna, razumljiva. meni razumljiva. ipak, ono što me konstantno klalo je oasisovski zvučni zid gitaretina u kompletnoj disproporciji s fragilnošću teksta. po tom sam se zvučnom urnebesu ispod sebe derao ko pavijan kojem upravo gule kožu. naprosto, nisam si u takvom okruženju vjerovao. a to je neodrživo, neoprostivo. nikako se nisam mogao pomiriti s tom emocijom jer je nisam prepoznavao kao svoju, nego kao pretenziju, imitaciju prave emocije.  
otišli smo snimati ploču u tivoli, s pjesmama kakve smo napravili u rupi. u tivoliju smo proveli mjesece. „narko“ me sve više klao i klao, a ponajviše zato što je svima osim meni bio tak super.
jednog jutra sam, ne znam točno čime ponukan, nazvao srđana sachera, svakako jednog od tri frajera čiji me rad ko balavca inspirirao da se ovim bavim, da imam band. siguran sam u jedno, njega je stvarno zaboljelo lijevo jaje dotiču li se mene „babilonske baklje“, „radnička klasa“, „nena“ i još buljuk njegovih pjesama ili ne. sigurno nije imao vremena da se bavi takvim tričarijama, jer se bavio sobom i svojim kurcem, kako bi to lijepo sažeo biff.
poslao sam mu „narko“ i poput malog prvašića priupitao što da radim s pjesmom koja mi se čini totalni auzmeš. bez nade da će to čovjek ikad poslušati. i gle čuda – zove on za par dana  – „sacher pri aparatu. čuj, dragi dubravko ivanišu ripperu, a kaje tebi u toj tvojoj pesmici refren?“ ja velim „sanjajući uvijek idem tebi“. „ma daj“, kaže on, „to je pripjev, refren je ono (pjeva u slušalicu) daaa li sam ja tako davan….tu trebaš očistiti šumu od drveća, dragi moj“
ovaaaj…u holivudskim pričama moj bi lik nakon razgovora s „mentorom“ valjda ispremiješao cijelu pjesmu (kao da to prije toga na probama već nisam pokušavao milju puta!), pola toga izbacio, i ko profesor baltazar u svečanom odijelu s novim izumom došao pred svjetinu iz banda. o ne, nije bilo tako. s gospodinom s.s.-om se nisam složio ni oko čega, ali bilo je sjajno to što je i njega pjesma počela klati, do te granice da je pristao doći do nas u deželu! uglavnom, nekadašnji srđan sacher, sadašnji samuel sacher i budući santiago sacher  ubrzo se stvorio sa sitarom usred tivolija i tamo proveo puna 3 dana. uh, al je to neka velika stvar, pitate se? bogami, meni i danas je! prva je dva dana skršio na pripremanje prstiju za sviranje sitara (!) jer je, žalio se, izvan forme. treći dan je snimao. to su jedina tri dana koje je proveo bez svoje životne družice otkad su se upoznali! i to u društvu mekinjavaca, kojih velika većina nema pojma što i zašto je on uopće tu, jer, ponavljam, pjesma im je bila savršena, pec pec, ne diraj! rođena je prozračna, bajkovita, nepretenciozna, sitarom provučena ljepotica. istinabog, predugog trajanja za singl. čim je taj sitar zazvonio, od prvog tona, bio sam siguran da mi se emocija vratila kući, ko lesie. tamo gdje je toplo i tamo gdje se osjeća dobro. hvala ti srđane/samuele/santiago za sva vremena! stvar smo ostavili robertu moormanu (amsterdamskom producentu kojeg smo, btw, pozvali u studio da uvaljuje loopove i zvukiće u već gotove pjesme - uglavnom, da nas modernizira, ha ha…čovjek većinu vremena nije znao što da radi ni s nama ni s tim songovima - mučio se po cijele dane ko vuk samotnjak u izolaciji male režije studija opkoljen čudnovatim spravicama, tipkama i šarafićima) da je remiksira. inače mrzim tipove koji su pametniji od pjesme, pa drkaju po njoj, premeću razmeću, razgrću, a sve to na bazi nemuštog loopa koji im se pričinio kao dobar nazivnik. još više prezirem sebe kad takve tipuse zovem da mi rade paprikaš od stvari zato jer nije dovoljno komercijalna. a mladi to vole…nabijem i njih i sebe…. ali nizozemac je zaista poštovao što smo napravili i pjesma je remiksom definitivno dobila na singličnosti. kasnije smo upravo moormanovu varijantu koristili u spotu mauricia ferlina i prilično je sigurno da je takvu najviše ljudi poznaje. suma summarum, na kraju nije ispalo ni po bendovom, ni po mojem, nego po dačerovom. tako se, dragi moji hrvati, ulazi u europsku uniju! J
 
„narko“ je svojom burnom poviješću postao platformom artističkog razilaženja tadašnje (mnogi će reći jedine prave, bah….) postave pipsa čije su se posljedice kasnije, kako to obično biva, prelile u nešto sasvim osobno i vjerujte, teško objašnjivo.
ne znam treba li za kraj štorije o „narku“ dodati i ovo: mauricio ferlin, odlučio je, uz režiju, i sam odglumiti (nikad do tad to nije napravio), dok je gonzo snimao. (čitavu „bog“ videografiju napravili smo bez banda: „motorcycle boy“, „dan mrak“,“ narko“, „bog“ samo periferno) ma fućkaš i to, nego je na snimanje za glavnu žensku rolu pozvao bivšu i s njom se, oprostite na izrazu, za potrebe snimanja – hahahhaha, 3 dana drpao uzduž i poprijeko rodne mu pule! majstor! u zadnjem kadru, kad očekujete rješenje snolike ljubavne priče, umjesto fatalne žene pojavljuje se glavom i vimenima – prava krava!
bez komentara, jel da?
 
evo, to je, nepoznati dječače, dragi publikume, priča o „narku“; pjesmi koja mi u svojim olujama nije dopuštala ni tren razmišljanja o ticanju i doticanju. pjesmi koja mi je razorila band. (a i producent mi je poručio da mu se barem 10 godina ne pojavljujem pred očima) pjesmi koju sam posvetio osobi koju sigurno ne dotiče, a osvojio onu na koju nisam ni (po)mislio. pjesmi čiji se naziv iz publike rijetko urla na koncertima. pjesmi koja je očito bitna.
da li sve velike pjesme podrazumijavaju ovakve drame? možda. imam priličan broj sličnih iskustava.
ipak, nakon svega, ne bih previše dramio oko drama. ko ih jebe.
 
„eh, što nisam učio škole“, zaključio bi biff J