Daddyev dnevnik

 

idemo dolje. kao i uvijek, i sad se pred put osjećam ko gušter/guja/gugi. nema to veze s raciom, argumentima, kontraargumentima… i stvarnošću. bezveze i bez potrebe se mučim. ponekad taj kafkijansko gušterski preobražaj potraje i više tjedana, ovisi koliko prije smo sklopili deal. al dobro, nema puno takvih slučajeva kod nas u Fafu - tu je fala bogu sve s danas na sutra. i veselje i žalost i neuroza i nervoza prođu ni da trepneš. od pjongjanga do kragujevca.

spremam se po podsjetniku u mobu:

 

 

putna je krcata pizdarijama: znojnici, naočale, megafon, kapetanska traka, konfete, „lampa za na glavu“….ništa od toga neću koristiti, al nek se nađe ;) (9V bateriju uvijek zaboravim stavit na spisak, a samo nju UVIJEK trebam, op.d.i.)

      

grlim L. stiže droidov sms. kratko – „ajd, bar nije zenica!“

zajebava droid, imamo nas dvojica internu spikicu. o daaa, duhovit je. tolko duhovit da mu ništa nemam za reć.

vrijeme znam kakvo će bit, na dhmz-u sam češće od njihovog admina. okej, do velebita ćemo malo patit, poslije tunela čarobnjačka pila reže kontinentalnu muku i čemer, i u tili čas sve je drugačije. doslovce, aria je neka druga. bolja.

otkad smo ispušili prostoriju pola bandovske opreme je kod mene na tavanu, evo bit će uskoro i pola godine. utrpavam strumače s kardinalom, dogovor s ostatkom je na benzinskoj. pretpostavljam; biff će imat fhm, klik ili takav nekakav drki-mrki, a ja ću uzet sve dostupno dnevno i globus. pa ćemo se džorat kad pročitamo svak svoje.

puši se u kombiju, seljački do bola. pušim i ja, seljačina. prozori su tvornički zatvoreni. blindirani. tako treba. malo smo sporiji zbog uvjeta na cesti. droncamo se, puf…skoro 5 sati.

 

ulazimo u grad. kišica, rijetki prolaznici u balonerima. nisam znao koje cipele da uzmem; ako obučem ove zagrebačke bakandže izgledat ću ko medo brundo u akvariju sa zlatnim ribicama čim prođemo tunelišku. ako pak uzmem nešto lakše smočit ću se stanemo li slučajno pišat negdje u lici ili gorskom kotaru. uzimam srednju varijantu, cipele za sezonu od dola do brijega i od mora do snijega.

klub je okej, tako, za tristotinjak ljudi. uvijek se pitam, zaista u najboljoj namjeri, zašto nikad nitko ne obloži prostor s  malo drva, bilo kakvog, da se nešto akustički apsorbira? ja to ne kužim. uvijek beton. malo me na lyncha fura stage i kombinacija boja na zidu iza stagea. i lampe vire iz njega. fora je. malo i ugodno.

mikseta je zericu bolja od naše u rupi. aaaaaah, da. dobar dan.

 

tonska:

dudo, nema nijednog gatea, nema nikakve jeke i danas ne možeš imat in ear, okej?!?,

raportira biff. ne kužim, odgovaram, daj mi konačno jednom reci nešto što ne znam. još prije samo 3,4 godine u sličnim bi slučajevima biff potpuno pogubio sve ganglije, neurone i protone; sad je samo nervozan, al on je rođen nervozan i svi mu idu na k. to frende, gledam ga i mislim si – evo tako nekako i ja izgledam drugima… valjda. zapravo nema nikakvog beda, naučili smo se snalaziti u svim situacijama, tako da praznim klubom caruje zajebancija. bez nervoze. pozitiva.  

tonska. droid ima show; čekira moj majk, ko zna zašto. okrenut je leđima i iz desnog poluprofila „tretira“ mikrofon: osam……osam…..osam…..osam…..(dokle, pitam se!? i ubrzo stiže poanta)….osam koma šessssst…šeeeessssst…..(čisti lynch, sad sam siguran u to. samo čekam da se odnekud pojavi i onaj njegov patuljak)

„osam koma šest!“, urlamo od smijeha.

 

poslije svih, nakon sat vremena ja sam na redu.

frlje mi monitor do panja, ne čujem se ništa. ne bunim se. stvarno, kome da se bunim? naime, kad sam bio puno, puuunooo mlađi mislio sam da tak treba bit, pa bi se poderao na prvoj pjesmi. onda sam, vremenom, bivao sve stariji i počeo sam pizditi. i na tonskoj i na gigu, ispižđen još od tonske. znate one fore, sve će se sredit kad dođu ljudi …. samo….kad golim okom vidljivo pizdiš, svima se zamjeriš. ekipa više voli da je vrijeđaš, da si mrtav drogiran i bauljaš po stageu, da smrdiš i prdiš nego da pizdiš. u pravu su. ovo je samo zabava. baš briga ljude za gateove, reverbe, prdnute kanale, di boxove i ostalo. prvih 10 godina to nisam kužio. sad je kasno. Faf ne trpi one koji ne trpe. mislim si – može i tako, s tom razlikom da već vidim kako si 2 sata giga najkulerskije mumljam u bradu bez trunke grižnje savjesti. bit će dobro, tješim se. glavno je da svi skupa pokušavamo izvući najbolje što možemo. u tome je caka, a ne u nekoj idealnoj varijanti. nje nema, nigdje i nikad.

biff dolazi do stagea, „frende, pa tebi ništa ne izlazi iz ovog“ stručno zapaža naginjući se nad monitor. „da“, kratak sam i jasan, a pogled mi je majke bogorodice pomirene sa svim pogromima ovog svemira od početaka njegove sveukupne povijesti. prije nego sam išta dalje zucno biff će: „ništa, daj mi taj in ear, piknut ću te direktno u miksetu, valjda neće riknut“. „ko neće riknut, pult ili moj in ear?“, pitam ga. „in ear, dudo, in ear….ma nema beda, često sam ovo s yayom znao radit. kužiš, stalno mi ide u crveno kad ga tako upiknem, al sprava ima limiter, ne bi trebao zgorit.“

ouuu-keeeeeej….valjda neće.

 

večera:  

9.30

do restača smo sveudilj sreli možda pet ljudi. prevedeno na španjolski - nigdje nikog. ovaj grad se stvarno kasno budi ;)

iz menua naručujemo:

 

 

jednostavno pripremljeno i tradicionalno fino, jako fino. samo me brine hoće li mi se od maslinjaka u bližoj budućnosti prisrat. pliz, mislim si, veliki meštre sviju mora, ajd nemoj da mi se sad pred koncert prisere!

kao i uvijek, mada smo stigli na vrijeme, tonska nas toliko zavuče da grozničavo brzo moramo sve pomesti s tanjura da stignemo na vrijeme u klub. na putu prema klubu slušam kardinala – priča o ovom zraku koji mu toliko fali. razumijem ga.

 

koncert:

vozim gig ko u nekoj dezinficiranoj epruveti. sterilizirani, laboratorijski uvjeti. previše pazim. idem si na k. čekam samog sebe. dobro je, publikum je strpljiv. pažljiv. pjevljiv, al ne zborno. više onako…pojedinačno. ne odlaze ni puno pišat. znate, kad negdje puno njih ode pišat samo zurim u tu rupetinu ispred sebe i razmišljam dal jedino mene tako život seksualno opći il se to i drugima zna desit…bar ponekad. dobro, imam zabijene sluške u uši i ne čujem ništa izvana, al fakat sam dojma da ne žamore u toku pjesama, čak ni između njih. zatečen sam, na ovo nisam spreman ;)))  negdje iza pola repke svi smo se malo odledili. u primozgu mi playa stingov „englishman in new york“, hehe… pržimo svoju „best buy“ (da, namjerno nisam napisao „best of“) listu pjesama, prilagođenu općim uvjetima u Fafu. s Fafom imamo sporazum o nenapadanju. a skoro nikad nismo izvan njega ni svirali. zapravo jesmo, al to više tretiramo ko godišnji odmor. tamo gdje svi kanali šljakaju, a kablovi su uredno namotani i svaka stvar ima svoje mjesto, i moto je – sve ćemo napraviti, samo reci!...hmm, to očito nije za nas. nismo u toj misiji. ne sviramo s drveća ni jednu. s gladijatora samo 3 singla. ne pljeskam ručicama, ne crvčim, ne dižem. samo ravno! čujem se genijalno s tim in earom upižđenim direktno u pult. sveti biff, bog ga blagoslovio! kako je lijepo kad znaš da je sound najbolji moguć. istina, nekad je to samo za ocjenu 2, al i tada znam da za 2+ ne može bit ni teoretski i da je to vjerojatno najbolji mogući zvuk obzirom na okolnosti. (jednom smo prilikom dobili bolju bibicu od dogovorene, ne zato jer je gazda napravio super posao na kartama, nego zato jer je s nama svima dokazao da mu je oprema super. znam, zvuči apsolutno anbilivbl, al to neću nikad zaboravit.)

furamo do kraja, skoro dve čuke. svima je u dvorani jasno da sad ide bis osim nekom čovcu koji 9 sec nakon zadnjeg tona pušta muziku. jebiga, ne može to tako, ja hoću da sviramo još, nismo šupci da samo tako odemo. sviramo još 20 minuta.

poslije giga dolaze nam neki pristojni, srdačni ljudi, zahvaljuju, rukuju se, slikaju…lijepo! ovdje ljudi imaju srca!

 

backstage:

floyd: reci mi frende, al iskreno, ono, stvarno iskreno, kolko ćemo tu još ostat!?

iskreno, najiskrenije frende, gledam ga mrtvoozbiljno, ti samo ovdje sjedi, a ja ću pospremiti cijeli stage. vani je u međuvremenu došao kompletan grad u klub, ovaj čovac koji pušta muziku je očito faca. mi smo sad samo mali šupci koji se nekako moraju izvuć odavdje.  iskrcaj traje i traje; po svim tim sklizavim stepenicama punim razbijenog stakla, pa sve do izlaza/ulaza gdje čeka barem 50eročlana četa poletaraca željnih da se unovače u noćni život. iskrcaj u takvim uvjetima traje preko 2 sata!

jedan mi redar na ulazu dobacuje: e, moj ripperu, šta si ne nabaviš nekog crnca! guram klavijaturetinu kroz gomilu i gledam ga ko anemični koker španijel. bezvoljno odgovaram: zar ne vidiš, ja sam crnac, frende!

 

povratak:

3 ujutro, pokret. maslenica je zatvorena, veli M. očekivali smo da će se to desiti. znači, već prije velebita je sodoma i gomora od vremena.

u playeru se smjestio beck. M pali mašine. ona naime vozi, dok muškarčine džonjaju.

idemo prema obrovcu. zapravo ne idemo, bauljamo. zovemo hak. ni oni baš nisu sigurni gdje je sve murja prepriječila ceste. za obrovac – da? ili ne?, ni da ni ne, ;)…, pičimo prema zadarskom zaleđu, of the road. kuće zdesna vraćaju me u daleku 95. sve porokano, netaknute ruševine, jedna na drugoj, jedna za drugom. (zanimljivo, kad pereš autoputem u nekoj si drugoj stvarnosti. misliš da ovakvo što više ne postoji. a postoji, itekako….) i tako petnaestak građevinskih sablasti u nizu. i onda iznebuha iz mračine zablista jedna sasvim nova kuća. usred svega toga ničega. i pretpostavljate, nema fasadu. klasika. fakat, kad hrvatska turistička obećana nedodžija misli urediti ovaj kraj? bilo bi vrijeme. u playeru je, pogađate, još uvijek beck. sumanuto mu se vrti album za albumom. okrećemo za benkovac. u benkovcu sam trebao daleke 1990. početi svoju novinarsku karijeru za tadašnju tiskovinu bajkovitog imena – „crna kronika“. naime, poslalo mene i frenda da ispitamo ono, jel se neko sjeća, prvo (ili zadnje, kako vam drago) ubojstvo u tom kraju koje je zapravo direktno prethodilo/povodilo ratu na ovim prostorima. pogađate, nismo otišli nikud. inače, tada su s nama u vjesniku cink (centar za izobrazbu novinarskih kadrova) pohađale neke danas velke mange, pogotovo žute štampe..   karin, oh karin. zašto ljudi koji tamo idu na more skrivaju tu istinu od susjeda ko zmija noge? a y. mi veli da je to kraj s prekrasnom vegetacijom. sad se ta divota od vegetacije svija gotovo do tla nošena orkanskom burom. kombi svako malo zanosi ko u lunaparku. da imamo jedro mogli bi uštediti o-ho-ho benge. fora je, nije dosadno, u svakom slučaju. stižemo u obrovac s visoka. ovako osvijetljen noću izgleda nestvarno, svemirska postaja usred ničega. recimo, tu vozači nlo-a mogu prezalogajiti nakon intergalaktičke vožnjice, uzeti hamburger, gucnuti sok ili što već. mjesto uopće ne odaje dojam metafore za najveću pušionu milijardu milja naokrug. uf, di je gračac, to mitsko mjesto spasenja? putniče namjerniče, kad si u gabuli samo navigaj na gračac, nećeš zažaliti! daleko je još purgerija, dajte vi nama da se dokopamo gračaca, pa smo na vranim konjima!

beck? daaa, soundtrack za život, nonstop  samo i jedino on, beck hansen.             

penjemo se i spuštamo po gudurama. M. ima religiozne momente. spava joj se, al ja to ne želim percipirati. spava se i meni ko mrkom medvedu oko dana republike. užasno mi je bed, znam, znam, neodgovoran sam do ibera, al moram zaspati. svako malo se budim i panično naginjem na sic ispred sebe; buncam – e..e..e..-j, eeej, jel sve u redu, (staccato muccato) a, a…aaaaaa!? M. se u uglu usne oteo smijehuljak. smiješan sam joj ovako paničan, valjda. maksimalno je ufurana, ona je the driver sada. s misijom. snijeg pada ko blesav. M kaže da će sad stavit cavea, on je, citiram je, „jako zabavan“. ponovo sam zaćorio.

vukova gorica. uuuuuu, budim se, pa mi smo skoro doma! junior na suvozačkom spava, floyd stalno drka da mu se pojača i smanji grijanje, kardinal spava ko mrtvaci iz tarantinovih filmova – s glavom otpalom prema naprijed, biff je onesviješten još od polaska. droid? droid je točno ispred mene, al ja ovako ne mogu zaključiti u kojem je agregatnom stanju. naime, isto je i kad spava i kad ne spava. samo eksperti vide razliku. šinec cucla 3 kutiju pljugi u drugom kombiju s drugim drajverom. pravi se da ga nije bilo strah. M je supermen sada. pljeska se po licu. i vozi. njeno lice je lice male bebe 2 minute prije bajke za laku noć. u okicama joj stanuje jedno jedincato pitanje, teško ko asteroid – zašto ja sve to radim za ove mamlaze iza?

na mala vrata u player se opet uguzio beck, cave više nije zabavan. očito.

 

doma:

10 ujutro. iskrcavam s kardinalom ono što smo ukrcali prije zamalo 24 sata. heh, nećemo je dobit, al zaslužili smo bar epizodu u istoimenoj seriji. roštamo po rezervi rezerve obojica.

dug dan. bilo vam je naporno čitat?

žalim, sorry.

pijemo kavicu, familija mi se upravo probudila, nimalo zabrinuta za moj noćni provod. kardinal na odlasku zaključuje da neko vrijeme neće slušat becka.

„budi u meni uvjetni refleks“, kaže.

dobro je, mislim si. uštedili smo na spavanju.