Daddyev dnevnik

(preneseno iz moje kolumne na muzika.hr)

čitam neki dan intervju s doajenom hrvatskog rok kritičarenja, i u nekom mu pitanju stoji statement novinara kako su nulte najberićetnije godine, ne sjećam se, zadnjih 3 i više dekada.

…………………………………………

…………………………………………

…………………………………………

mhmmmmmm….ove točkice, a mogao bi tako naslagati 50 redova, samo su grafički prikaz konsternacije tim stavom.

kako isusekristemilibože? pa dobro, možda i jest tako, al jedino uz uvjet da je u ponoć 99. na nultu svim stanovnicima ove planetice istovremeno resetirano pamćenje – na nulu.

otkad sam, nažalost, odrastao ne običavam se pozicionirati dušebrižničko elitističkim stavom tipa zabrinutog nad vascelim blesavim svijetom koji baš ništa ne kuži. a ja sam, eto, strašne li sudbe, u zadanim okolnostima - najpametniji!

prejadno mi je to, kilavo i prepuno rupa.

i onak, uvijek kad se suočim s nečim meni beznadno pogrešnim prva mi je misao – ja sam u krivu! mora da je opet riječ o nekoj posve mojoj mojoj mikrokozmičkoj krivici. ovaj puta s makrokozmičkim posljedicama! nemoguće je da sva ta imaginarna bulumenta konzumenata, ajpodaša, empetricaša, teenyja i posthipija, kritičara, blogera, majspejsovaca i trendsetera nema pojma, a ja – koji tvrdim da su nulte bolna kitetina nad kitetinama – imam pravo!

hm, to bi bilo fakat čudno. bit će da sam toliko ostario pa ne čujem i ne vidim, ne percipiram svu tu super mjuzu, te super frajere koji će za sobom ostaviti nikad ničim izbrisivi trag. jer tako sjajna decenija bit će nit vodilja i svijetlo u mraku generacijama i generacijama poslije nas!?

mora da sam jako jako star i jako jako potrošen, osjetila su mi skroz izlizana, mentalni klitoris poliven anestetikom i očito više ništa ne primam. ne lijepi se za mene. ili je ljepilo privilegij teenagera? o, ne starče, ljepilo je izašlo iz mode! već dugo vjerujem da je muzički biznis stvoren i bazira se isključivo na povlađivanju 15 godišnjacima. za njih se formiraju trendovi, brendiraju market lideri, za njih se izmišljaju pop ikone…

jer, star si onog trenutka kad prvo sebi, a onda i drugima poručiš – ovo sad, ovo danas je kita, sve što valja bilo je u ono neko „naše“ vrijeme i počinješ živjeti i uživati isključivo u svom virtualno senilnom okviru foldera s tiranosaurusima.

problem je što niti znam niti želim tako razmišljati i stvari postavljati gore navedenim praobrascem. jebemumiša, svjestan sam da je svaka generalizacija prilično skliska i slijepa ulica.

baš suprotno, (svakodnevno!) očajnički se trudim, gle čuda, i to baš zadnjih 10 godina! - pronaći nešto vrijedno u recentnoj muzici. i sto mu jelenjih koža, muka je to. muka mi je, bolje rečeno.

čudna je stvar s ljudima koji se profesionalno bave muzikom (uzmite to „bavljenje“ relativno. a profesionalizam još relativnije…. pisao sam o tome u prošlom postu): šmrc, skrušeno priznajem - ne palim radio čim ustanem, ni automatski ni poluautomatski, nit imam omiljen obrok mjuze za jutro. a to je bitno jer vele da se po jutru dan poznaje;) bogami ništa se po tom pitanju ne mijenja ni oko podneva. oh, ne, kad ne radim sam ili s bandom naprosto žudim za tišinom.

isto tako, u autu samo molim boga da lucija ne žica da se stavi neki cd. fuf, kratkog je vijeka ta nada, otprilike ni 20m vožnje ne prođe i ja već super nadrkano bauljam po svim spržencima u svim zakutcima putničke kabine. koje sam, da ne bude zabune, osobno istorentao i ispržio. nitko me nije tjerao, nit mi išta preporučavao (lažem, i ja sam kad izađem iz studija samo konzumentić pametnih i „mi smo sve što vole mladi“ portala, a ti žive od preporuka). među inim spržotinima puno je „nultih“ traženja, čekiranja i čekičanja. ipak, prije no što player proguta nule i jedinice, najčešće, da me nitko ne vidi ispustim duuugi frustrirani „aaaaaaahhhh….“ ko prije endodoncije kod čika zube. srećom, psihofizički poremećaji najčešće izfejdaju već u prvoj pjesmi i zna se desiti i da se nakon par songova malčice o(t)pustim….čaaak…., hahaha….  valjda se slično osjeća i porno glumac kad ga supruga nakon snimanja umjetničkih filmova ujutro zapita za „bračne dužnosti“.

čudno mi je i to kako nulte - koje globalno promatrano muzički predstavljaju samo ponavljanje gradiva (pritom mislim na recentno rokenrol čerečenje 60-ih i 70-ih do iznemoglosti, a u popu inzistiranje na najgroznijim trash bljuzgetinama iz 80-ih), uopće mogu konkurirati svojim platformama u prošlosti. mislim, moguće je u teoriji, ali nažalost uvijek zezne ta prokleta praksa……

rapidno propadajući muzički ( i svaki drugi, da se razumijemo) showbizz godinama panično traži nešto što si je sam nametnuo kao postulat: HIT. tako se ko na traci manufakturiraju potencijalni kreatori tog troslovnog pojma, al , hita i dalje nema.

hit nije subjektivna kategorija. hit je kad vascela vasiona u nekom trenutku ničice legne na pod pred vrlo konkretnim trominutniom slatkišem. i ovom susedu bude super, a onoj susedi  drek, al svi znaju da je to što nas istovremeno miluje i terorizira – hit!

dokaz da pravog hita nema je da industrija cijelo desetljeće prvenstveno prodaje spiku, prodaje foldere i podfoldere, uvaljuje se publishingom u reklame, filmove i telemobilne kompanije, tamo gdje je razvijenija (ovdje ne, ovo je Faf) uspješno dila merch, ulazi u izdavaštvo, panično izmišlja naplatu svoje lako ukradljive robe, pokušava na sve mile načine, platno i besplatno…al hita nema. upravo zato jer uvijek i samo i u svemu inzistira na hitu.

tako metastazirani okvir ni slučajno ne može poroditi nešto što junaci s početka ovog teksta nazivaju „jednom od najboljih dekada ikada“.

naravno, netko će reći, jebeš hit, ima vrijedne muzike koja uopće ne pretendira postati jahačem apokalipse. ja sam valjda prvi od prvih u malenoj partizanskoj koloni koja se s tim slaže i jedino tako vidi sunčev sustav u kakvoj takvoj ravnoteži. ipak, pričamo o industriji; njeni postulati ne pružaju pravu šansu nemirnima.  showbizz brother je nervozan ko leptir, živčan ko pekinezer i gladan ko godzilla. ima sve manje i manje vremena. žuri mu se, jako mu se žuri. sve mu teže pada glumatanje da je sve okej, sve neuvjerljiviji je spin da ako, ah ah ah, baš trenutno i ne sija sunce na prozorčiću – treba samo popraviti rolete i sve će zabljesnuti ko na barbieinoj svadbi. kao, vjerujte nam, znamo što radimo!

okej, pustimo sad vječne teme i vratimo se na one malo manje vječne; što sam to „otkrio“ u

(pr)oteklom desetljeću, i što to nije dovučeno iz avetinje bolje prošlosti (bljaks!).

napominjem, ovo nije ni rang lista, ni preporuka, nit pametovanje, nit poredak vrijednosti, a kamoli pokušaj ozbiljnog presjeka i vertikala kvalitete muzike zadnjeg desetljeća. nek se time bave oni koji su plaćeni za to.

ne pretendiram valorizirati muziku (velim, tu imam big „no“) nego prvenstveno sebe i svoj odnos prema njoj u posljednjem desetljeću. i to što je kraće moguće, bez suvišne metaforike, podataka i fikcije. tko je kad, s kim, zašto, prije ili poslije, kmeee, ne tiče me se. …. tako je najpoštenije, zar ne….

dakle;

mgmt su, slikovito, pikspas za mene. mirne duše mogao bih staviti jedino njih i završiti priču, al ajde….jedina ploča koja mi je vratila nadu da nisam potpuno popizdio i da još uvijek mogu voljeti neku „novu“ muziku. kompozicijski kompleksno, pametno, taman kolko treba maznuto, a opet nedvojbeno svoje, autohtono. nevjerojatno mi je kako ovakvi klinci mogu napraviti takvo djelo. ono naprosto traži (autorsku) zrelost, a od konzumenta fokus i pažnju. dakle, ono što malotko ima. i najbolja je fora da hitić „kids“ izvode izdrkavajući se na matricu, s očitim odmakom. novi album im je vani uskoro, i kako zasad stvari zvuče, bit će dobar.