Daddyev dnevnik

FAQ
001 // 002 // 003 // 004 // 005 // 006 // 007 // 008 // 009 // 010 // 011 // 012 // 013 // 014 // 015 // 016

Idi desnoIdi lijevo
3.1.2010 • 7.1.2010 • 14.1.2010 • 19.1.2010 • 21.1.2010 • 28.1.2010 • 1.2.2010 • 5.2.2010 • 9.2.2010 • 12.2.2010 • 20.2.2010 • 23.2.2010 • 28.2.2010 • 7.3.2010 • 14.3.2010 • 21.3.2010 • 30.3.2010 • 1.5.2010 • 4.5.2010 • 20.5.2010 • 30.5.2010 • 13.6.2010 • 15.7.2010 • 5.8.2010 • 10.8.2010 • 27.8.2010 • 25.9.2010 • 6.11.2010 • 22.12.2010

Nemirni

05.02.2010
(pisano za kolumnu na muzika.hr)

besmisleno je pisati o muzici. nepotrebno je i tvrdim nemoguće, usput. svekoliko rječenje, sporječkavanje, pisanje i piskaranje o muzici glomazni je gubitak vremena samoživih i egocentričnih.
nego, na posao, da čujemo, što je to zvuk?
najjednostavnije (i o tome wiki naravski šuti), to je sisavcima najpoznatija premisa muzike. hajdmo reć, on je njena prethodnica. ko pješadija i artiljerija carskoj diližansi. u tome i je fora; dok prašinari i topdžije ginu, kraljevna, pomno skrivena u bunkeru, čeka princa. i manikira nokte.
ako ćemo pak o riječima kad zbore o zvuku, tu je puno gora startna pozicija. ponekad se riječ o zvuku uspije mimikrizirati u sasvim simpatičnog nametnika (oboje su samo sredstvo), ali u perspektivi nije partner za ozbiljniji brak. riječi su opće prostituirano dobro. njima je donekle moguće opisivati stanje, ali ne i materijalizirati, a kamoli oplemeniti esenciju.
oduzimam svaki legitimitet pisanja o nedodirljivom ekstraktu muzike. o onome što nema oblik, materiju, kratku i jasnu definiciju i čemu riječi mogu samo škoditi. dapače, oduzeti joj, obesmisliti je.
i još nešto; zvuk, dokazano je, ne prolazi kroz vakuum. nije loše! promatran na dnevnoj bazi, vakuum je stvarna i metaforička konstanta genijalnog potencijala; rijetkima i rijetko - alkemijom, slučajem ili greškom – (prosječnom uspravnom dvonošcu neobjašnjivo), dopusti da iz zvuka iscijede nektar; muziku. te sretnike, vidjet ćemo ubrzo, zovu Nemirni.
muzika je zvuku savršen avatar. ona je njegovo ovjekovječenje i konačni smisao.
za razliku od zvuka, sve – prisutnog i svakom dostupnog, muzika, unatoč uvriježenom mišljenju, sasvim je slučajna, sporadična pojava, gotovo eksces.
i dok je zvuku svojstvena manje više kratkotrajna manipulacija senzacijama, muzika jest stanje. s druge strane, zvučna se uzurpacija doima postojanijom jer je muzici, na žalost, doseg tek kratkotrajni relief.
kažu neki da se bave muzikom - lažu. što bi to značilo?  bavljenje podrazumijeva ovladavanje, kontrolu, a kontrola je u muzici ubojstvo s predumišljajem.
ha,  „baviti se“, kako to majčinski zvuči!sorry, u ovom kadru ne vidim ništa osim ogromne pra-sise kojom nepoznati neimar doji svemir. stvarno pretenciozno sranje!
učinit će se lakonski, ali čvrsto vjerujem da je neznanje u ovom našem zvučnom slučaju sasvim poželjan početak. i sasvim neizbježan kraj.
naprosto je super ne znati kamo i ne znati kako. (ako baš ne radimo u korporativnom biznisu, tamo je to prilično pogubno, haha…) zato pliz, svi koji unaprijed točno znaju što bi i još točnije kako bi, ili – ovo me posebno iznervira - kako je nešto trebalo kreirati neka odmah idu doma.
privilegija neznalica je igra, neizvjesnost, rječju – njihov i samo njihov put. pritom rezultat gotovo da nije bitan. bitna je radnja, dječji otisak i trag – u potrazi za bilo čime, pa tako i za muzikom.
u vječnosti, naime, ima mjesta samo za tišinu. ona je samozatajni početak i kraj. svepristuni kozmički background. mama zvuka. pitam se kako, sto mu šuma darkvuda, uhvatiti/ shvatiti zvuk, ako ne poštujemo tišinu?
jer svaka intervencija u tišinu je opasna nepodopština.
na koncu, zvuk = vibracija, a vibracija = ne- mir. svemir (osim što se u lošim pjesmama rimuje) fakat i jest nemir, s napomenom da prema Nemirnima zna bit nemilosrdan i gadan.
zvuk, dakle, – sam od sebe i sam po sebi - nije muzika. ni šmokljanski vjetar, ni turbulencija žitonosnih silosa, ni gripozni tramvaj, ni zveket žetona iz blackjacka. ni gitarski e. da, ni on sam za sebe, osim što, eto tako, naprosto zvuči, ne predstavlja baš ništa.
u vremenima polupanih lončića i pikselizirane stvarnosti devalvira sve odreda: ljudi, pojave i pojmovi. terorizirani zvukom umišljamo da nešto znamo o muzici. znanje je, kažu, utabano u riječima. a riječi su buka. pa smo za tu buku patentirali novi termin: cvrkut! hm, a što ako je sav taj riječno zvučni metež ipak samo najobičniji prdež?
okej, predajem se – priznajem,  i prdež je zvuk. evo dokaza da svi zvučimo!
ipak, riječima nećemo stići daleko, tamo gdje je muzici kuća.
koliko god se trudili vibrirati.