Daddyev dnevnik

10 godina nisam maknuo guzicu za izbore jer mi je svejedno tko od žgadije jaši. sjaši kurta da uzjaši murta. i nije mi žao, ne peče me savjest. nisam se, svo to vrijeme, zatekao u razmišljanju „e da sam….sad bi….“

valjda još nikad, ovi mojeg soja, otkad je Fafa i njegovih igara bez granica, nisu glasali „za“ nešto. glasali su eventualno „protiv“ i to dovoljno govori o razini svijesti, stanju uma. da li su (smo) zato krivi? ne nisu. nismo.
mi Nismo, onako općenito.

što jesmo?! mi Smo: samodovoljni, jadni, maknuti, izbrisani – i uvijek „u pravu“. kad ne sudjeluješ ne možeš pogriješiti. a strašno je važno, važnije od ičega, pogotovo za CV, da ne pogriješiš. ili ako ti se već omakne, dobro tu grešku, ko mačka poslije sranja, pasionirano detaljno prekrij.
analni tipovi.

stavljeni smo pred odabire čije nam se krajnje konzekvence čine krajnje i beskrajnje istim govnom.
mi smo, ne znam kako i ne znam zašto, predisponirani za veće stvari. čeprkanje po dreku, analizaranje, promišljanje…time nek se bavi netko drugi.

napredovanje korak po korak, suočavanje s realnošću, aktivnost…to je za nekog drugog. mi smo prepametni. mi bi bili stockholm. odmah. sad. mi bi bili oslo. u kurac sam te poslo. mi bi predsjednika na biciklu. na romobilu, taj bi bio najbolji. može na skejtu! do tada – ništa – žao nam je, odjebite svi, jer ponavljamo – mi smo najpametniji.

amorfni smo i besperspektivni. zapravo, mi se dobro osjećamo u besperspektivnoj kolotečini jer od nas ne očekuje ništa. dapače, super je ako ostanemo doma.

to govori o nepostojanju afirmacije, a s afirmacijom i odgovornosti da iza nečeg stojiš, a ne samo to nego i sudjeluješ, gradiš. jer kad gradiš logično je i da odlučuješ. suočavaš se sam sa sobom, svojim manama, limitima i vrlinama. nešto te jebe. kad gradiš, dobro je da te jebe. mora te jebati. jer samo kad gradiš živiš, sve ostalo je život pokvarenog semafora. blinkamo idiotski, skureni i svedeni na trepćuće žuto. crveno i zeleno su pokvarene lampice. čekamo nekoga iz neke službe da nas resetira. do tada - prođi putniče namjerniče, ko te jebe, ko god da ti nama bio! kužiš? aj gibaj, vidiš da blinkamo bezveze! pokvareni smo! izvan funkcije. aut of order. anderstend?! 

pritom ne govorim o bogznakakvim političkim akcijama i pretencioznom aktivizmu, govorim o tome što bi to značilo biti građanin.

građanstvo, građanski, gradsko…devalvirani su pojmovi. biti građanin, znamo, ne znači živjeti u gradu. grad je samo okvir koji smo bez svoje volje, krivice i zasluge naslijedili.

zaista, da mi je netko prije 25 godina rekao da ću svojevoljno otići i zaokružiti „lignju“, poslo bi ga u kurac. da mi je netko rekao da ću odlučivati „lijevo“, priljepio bi mu macolu, ko kad u osnovnjaku dođeš s novom fudbalerkom od frizera.

naravno da nisam ni desno ni lijevo, pogotovo onako desno i onako lijevo kako to Faf nameće jer to veze sa orijentacijom nema. to ima veze samo sa dezorijentacijom.

najgore mi je priznati da se nadam da s „lignjom“ nećemo još dublje propasti u bezdan katastrofije. ništa više od toga ne očekujem. bilo bi dobro da u sljedećih nekoliko godina „tankiramo“ vrijeme i omogućimo novom naraštaju što normalniji razvoj u ovim uvjetima. to bi bilo bog bogova. puna šaka brade. bod u gostima. gle, mislim da je ovo prilično lijepo očekivanje. sve preko toga jako opterećuje našeg pulena.

s druge strane, ako se puk odluči za rodjake i kumove, ja nemam kud pobjeći.

jer rodjaci i kumovi su tu u pitanju. plemenska mafiokracija sa svojom ekspoziturom u vrhu izvršne, zakonodavne i sudske vlasti.

meni je „lignja“ utoliko bitan što to zapravo i nije i ne bi trebao biti. (pre)bitan, aj min. njegova je osnovna funkcija ne-bitnost. pa nije ovo monarhija. treba nam netko tko se uljuđeno ophodi i okružen je stručnima. sluša ih, poštuje i prezentira njihove projekte. i fino je ako usto svira klavir, šta fali?! ja sam za svakog koji nas provjetrava, otvara. i dok nas tako otvara uspijeva malkoca šarmirati susjedstvo. prije nego taj naš jockey otvori kućna vrata, on pažljivo sakrije smrad škvadrice iz dnevne sobe. malo pospreja. počisti vece. s onim kurcem kaj se stavlja na školjku.
treba mi netko tko po snijegu ide obuven. pa jebiga, ako padne - padne, i to je za ljude. al ljudi idu van obuveni, to mi je nekak zalog civilizacije. al po obuvenosti se u snježnim prilikama razlikujemo od sobova i međeda. kajaznam, možda krivo brijem.

onima neobouvenima, kojima je ta funkcija bitna, kojima oči krvare, ti očito nešto preko nje žele pazariti, namaknuti, zaštiti, prolongirati, nametnuti. za sebe i sebi slične. a to će najbolje učiniti ako nas „zatvore“, tako se najbolje provode pravila plemena.

a to mi baš nije normalno.

jer držim se građaninom.

za to su me odgajali. deficitaran sam nekim drugim odgojnim postignućima.

„manje loša odluka, manje loša odluka…“, mantra mi je iz posta u post.

al fakat nemrem ostat doma.

strah me ostat doma.
idem reć "ne", kad već nisam sposoban za "da".