Daddyev dnevnik

moja godina, poglavito pritom mislim na radnu, traje od 1.9. jedne do 1.8. druge. onda slijedi godišnji koji, dajbože, može bit isprekidan koncertima.

dakle, odavno ne funkcioniram u sustavu „od nove do nove“, punih 17 godina. prije bi se, s ovakvim modelom, mogao nazvati školarcem. da, ja sam vječni školarac. a oko mene vječni pilići. kad poneki postane pjetlić (ili umisli da je to postao) pa se uzjoguni pa kaže pa pa, evo već drugog pilića da ga nadomjesti, a meni sve jasno i prije nego što počne pijukati. jednostavno, jel!?

često oko 1.9. sazovem band i pokušavam im približiti gdje smo i kud idemo. na početku ove školske godine nisam imao tu čast pozvati nikoga nigdje. a baš mi fali jer mislim da to znam raditi. ja sam profesionalni pokazivač smjera guskama u magli. otprilike onako kako to usmjeritelji (neki dan me kćer pita što to znači "direktor". kad šestgodišnjem djetetu približavaš pojmove moraš biti oprezan. skužio sam da je to zapravo doslovno "usmjeritelj") rade kad se podbuhli i oblokani narod vrati sebi (ovo uzeti vrlo uvjetno, čisto kao stilsku finesu. naime, nemoguće je da se netko tko nikad nijje saznao tko je vrati sebi), negdje oko 1.2. svake godine. do tada to zaista nema smisla jer nakon slavljenja gazdinog rođenja, nove i tri centarfora fafenštajnci puštaju na sve otvore i prilično ih je grdo za gledat. negdje od sredine siječnja počinju intenzivno jamrati, kukati i zapomagati što je znak da će uskoro biti spremni na novu porciju zabušavanja i indoktrinaciju sadomazohizmom, njihovim oficijelnim pogledom na svijet. sve to promatram sa sigurne distance kao dosadnu teve sapunicu, slabo sam prilagodljiv i odlučan da ne funkcioniram po njihovim principima; moj bioritam je, ponavljam, potpuno drugačiji.

stvarno je uzaludno u adventu tražiti me bilo kakvu rekapitulaciju jer ona u mom slučaju nije čak ni polugodišnja, tako da ju je teško gledati i kao iole mjerodavno „prolazno vrijeme“.

ni sebi ni drugima za božić nemam što za reći.

vođen sam primjerima pravih mastera, onima čiji su windowsi uvijek dignuti, koji ne štede energiju i nikad ne uključuju screensaver, a kamoli, o bože sramote, hibernaciju.

prave mange su „up“ 1.2. kad svi spavaju i malim retoričkim masterpisevima pokušavaju restartati shutdownirani živalj oko sebe koji podvig dograbljivanja godišnjeg sredinom sedmog doživljava ravno skoku u dalj od 14 metara.

pravi frajeri sizifovskim strpljenjem podnose hrkajuću neživu tvar koja ih okružuje i ne odustaju. jer imaju vjeru.

jer je nisu potrošili za božić, ko svi ostali.

 

sva sreća da je katastrofalno doba. katastrofa ti daje osjećaj da kozmos mirne duše možeš prepiliti na dve farbe; crnu i bijelu. s tim da crna zauzima 98% ukupne kubikaže, pa je tek sad jednostavno u orahovu ljusku potrpat familiju i doslovce par dobrih ljudi i odjebat od svega zauvijek u tri pizdine mile materine i dva pičkina dima.

stvarno, ne treba biti milosrdan prema blatu i kaljuži. ne treba biti milosrdan prema površnosti i nihilizmu. ne treba biti milosrdan prema sebi. da me slučajno krivo ne shvatite i ne pomislite kako u gornjem pasosu govorim o nekom drugom, o nečemu što vas se ne tiče, o šljakerima iz treće smjene s kojima nemate nikakve veze.....ne. 
evo kako izgleda izgleda vrhunaravna  komunikacija na planeti zemlji leta gospodnjega 2009., odnosno što to znači „biti osviješten i napredan“;  

pogledajte kako to samo izgleda, uberite taj grafizam. očajna hladna nepovratno samouništavajuća rugoba. doći pokraj takvog nečeg do informacije je ko pit four roses kroz lemurov šupak. vidi ti ovo:

 

RT @PhotoSonic: RT @CahayaBox Twitter EKSKLUZIVA! RT i osvoji mjesto na fototečaju http://bit.ly/5k4u7J #fototecaj

 

tu netko nešto hoće s nekim fototečajem. nema šanse da postoji gori način da me zainteresira za njega.

morončine.

i takvih sto jedan ispod drugog svaki dan. followeri. i ja njih isto followam. meni se očito nekaj spalilo, neka važna žičica. pjesma kaže „i to je dobro“. jer nepodnošljivost konačno postaje nepodnošljiva. jer mi se od gluposti konačno riga. jer konačno počinjem zanemarivati „realno“ i „vanjsko“.

RT do RT-a. geekovi i geekete. to me podsjeti na mog druga šparku. e…njegov band se trebao zvati „šparkete“. „šparkete“, divota i divotna zajebancija. duh. emos. prošlost i budućnost. ovi nemaju ništa. nema prošlosti. nema budućnosti. samo RT. sad, sad, sad. čisti sve okolo, irejzaj, to nam može sjebati bit.ly.

ima yayina profesorica na caligariju sjajan termin – „arhitektoidi“.

fafenštajne, blagodarim. idi si u pičku materinu.

jebem im arhitektoidnu geekovsku IT zajedničku mater za božić i želim da crknu u govnima.

i pozdravljam jedino cartmana.