001 // 002 // 003 // 004 // 005 // 006 // 007 // 008 // 009 // 010 // 011 // 012 // 013 // 014 // 015 // 016
| 12.2.2009 | • | 18.2.2009 | • | 21.2.2009 | • | 19.4.2009 | • | 24.5.2009 | • | 20.10.2009 | • | 27.10.2009 | • | 29.10.2009 | • | 1.11.2009 | • | 4.11.2009 | • | 5.11.2009 | • | 7.11.2009 | • | 14.11.2009 | • | 19.11.2009 | • | 22.11.2009 | • | 25.11.2009 | • | 1.12.2009 | • | 3.12.2009 | • | 11.12.2009 | • | 16.12.2009 | • | 25.12.2009 |
"zdravo" za prije pišanja
14.11.2009
ujutro kad se probudim obavezno mi se pripiša. ako malo bolje razmislim, prilično je teško razlučiti da li mi se prvo pripiša ili se sekundu prije toga probudim, pa tek onda osvijestim nagonske motore.
okej, bit će da mi se ipak najprije pripiša. sorry. uglavnom, taj stadij pripišale snjeguljice vlasnika stadija goni na razmišljanje. često postavljana pitanja (faq) unutar pripišanog bunila budu;
koji je dan?
jebemu, koji je bed s tim danom? nema ga? eh, to je nemoguće, mora da još uvijek spavam….
eventualno ponekad, i zaista samo možda, zapitam se frekventno i učestalo - čeka li me najslučajnije, uz stopostotni bed i neki gud?
danas sam se prije ustajanja iz kreveta, prije otpućivanja na moj dasko-sporospuštajući-pneumatik -automatik-kupaonovece-oltar sjetio groteske iz prošlosti.
naime, mi iz šezdesetineke, učiteljicu u osnovnjaku smo morali zvati "drugarice", a pozdravljati je sa "zdravo"; za to su nas svakodnevno trenirali. u praksi, nisu nas baš svi Oni stigli trenirati, nego nas je većma spomenuta „drugarica“ tako usmjeravala. u nižim razredima prilikom ulaska "drugarice" u razred ustajali smo iz klupe s desnom šakom pribijenom za desnu sljepoočnicu i pokušavali unisono dreknuti "za domovinu s titom naprijed!"(o tome ste valjda gledali filmove)
nakon toga smo mogli sjesti.
zajeb je bio taj što sam, kao i većina klinaca tog vremena doma odgajan u građanskom duhu (ili su oni bez tog odgoja bili daleko izvan mog vidokruga….interesantno), to je tada, naime, bilo potpuno normalno. i legitimno. mislim, biti građanin. barem u gradu zagrebu. drugdje nisam živio pa ne znam. moglo bi se reći da i nije bilo drugog izbora. da si i htio nisi mogao biti seljačina jer nije bilo odgoja za tu preferenciju. i potpuno nenormalno i super nepristojno je bilo starije gospođe zvati "drugarice", a bogme i bilo koga starijeg od 5 godina pozdravljati sa "zdravo". ponavljam, barem su nas tako starci odgajali sve do osnovnjaka. u osnovnoj školi sve se okrenulo naopačke. cijeli tjedan u školi se ubijaš od zdravlja i zdravakanja, da za vikend dođeš baki i dedi gdje uredno već s
ulaznih vrata "ljubiš ruke" i „kistihantaš“. teško se bilo šaltat. ono, civilka i vojska. pionirska drugaričina vojska. kakav nesrazmjer i zbunjola. odgojni kaos.
godine su prolazile i stigle su zdravozagotovo poneke neumitnosti; ja sam neumitno završio osnovno školovanje, a komunizam je, bar u mojem kvartu, neumitno završio stolovanje. mislim, završio je onog trenutka kad je tile otišao s maocetungom igrati preferans na nebeska prostranstva, al dobro, nema veze. sve poslije tileta do rata vladalo je potpuno originalno, autohtono, patent političko uređenje, svojstveno
valjda samo egzotičnim afričkim plemenima. predivna propupala anarhija za kojom i dandanas suza kane. tu negdje, ranih osamdesetih, došao je do nas s novim valom i punk, i ja sam naravno postao panker – tek je jedna stvar odolijevala pankerskoj bezobzirnosti – svoju sam „drugaricu“, tada 50 godišnju ženu u prolazu i dalje pozdravljao sa „zdravo“, jednostavno nisam bio dovoljno dobar panker da je pozdravim sa „dobar dan“ ili „dobro večer“.
i ona bi meni odzdravila „zdravo“. osjećao bi se nebeski glupo, dok za njene osjećaje ne garantiram. možda ju je, u prolazu, više brinulo jesam li se odao narkomaniji. nikad neću zaboraviti kad nam je u školu dovela nekakve narkologe psihologe i pred njima javno obznanila: "od vas tredesetero, pioniri, statistički je dokazano da će barem trojica biti alkoholičari, a još dvojica narkomani." činilo mi se to nemogućim, sad znam - s pravom; i alkoholičara i narkomana danas je od te bratije puno puno više.
stanovali smo, drugarica i ja, čitavu našu pozdravljačku karijeru u istoj zgradi (btw, njen je suprug bio jedan od najpoznatijih jugo i hrvo karikaturista – koga on nije karikaturirao taj nije ni živio!), žena me naučila čitati i pisati, ali naš odnos odlijevao je drušvenim i inim mjenama ta odavao imanentno duboko poštovanje drugu Titu, partiji, omladini i akciji. mada nas je svo vrijeme, i jedno i drugo, uvjeren sam, živo bolio kurac i za njega i njegove tekovine.
još kasnije, negdje s navršenih 30 konačno mi je dokurčila ta dnevna rutina. '96 niko nikoga nije „zdravkao“ (dapače, taj pozdrav je postao opasan) i raska i ja smo ostali jedini primati kojima je to bio i ostao model komunikacije.
pozdravio sam, očito dekoncentriran dnevnim mislima i potpuno nepripremljen na susret, po prvi put u životu, tu sad stvarno stariju gospođu (ona se vraćala od neznamkuda, a ja sam išao ordinirati u „burek“) s „dobar dan“. i gle čuda, i ona je zaustila „dobar dan“. kliznulo joj je to tako lako, prelako, kao da nikada ništa drugo nije ni koristila u svakogovoru. na trenutak, bio sam posramljen. kurac, bio sam preplašen! izgovorila je to sigurno kao što se samo odlučni „zdravo“ može reći svojem malom zauvijek odanom pioniru.
ako mislite da mi je nakon toga laknulo, nije. osjećao sam se potpuno neprirodno. učinio sam protuprirodni blud i razjebao sve što smo godinama gradili. ja sam kriv, ja sam prvi tako pozdravio!
naš odnos nije moguće nastaviti ovako, zaključio sam očajno.
dugo sam razmišljao....a tako...jedno 3,4 godine….što da napravim?
i ko profesor baltazar jednoga dana u baltazar gradu…
konačno sam se sjetio rješenju!
……..odselio sam iz kvarta u sasvim daleki i neprijateljski kvart. i započeo neki sasvim drugi život, život prilično različit i neprijateljski životu do tada.
slučajno ili ne, a više da nego ne, nikad je ponovo nisam sreo. stvarno ne znam što bih i kako se ponašao da je sretnem.
jebiga, morali smo se rastati, nakon toliko godina.
nije, očito, bilo drugog rješenja te zavrzlame.
ujutro kad se probudim obavezno mi se pripiša. ako malo bolje razmislim, prilično je teško razlučiti da li mi se prvo pripiša ili se sekundu prije toga probudim, pa tek onda osvijestim nagonske motore.
okej, bit će da mi se ipak najprije pripiša. sorry. uglavnom, taj stadij pripišale snjeguljice vlasnika stadija goni na razmišljanje. često postavljana pitanja (faq) unutar pripišanog bunila budu;
koji je dan?
jebemu, koji je bed s tim danom? nema ga? eh, to je nemoguće, mora da još uvijek spavam….
eventualno ponekad, i zaista samo možda, zapitam se frekventno i učestalo - čeka li me najslučajnije, uz stopostotni bed i neki gud?
danas sam se prije ustajanja iz kreveta, prije otpućivanja na moj dasko-sporospuštajući-pneumatik -automatik-kupaonovece-oltar sjetio groteske iz prošlosti.
naime, mi iz šezdesetineke, učiteljicu u osnovnjaku smo morali zvati "drugarice", a pozdravljati je sa "zdravo"; za to su nas svakodnevno trenirali. u praksi, nisu nas baš svi Oni stigli trenirati, nego nas je većma spomenuta „drugarica“ tako usmjeravala. u nižim razredima prilikom ulaska "drugarice" u razred ustajali smo iz klupe s desnom šakom pribijenom za desnu sljepoočnicu i pokušavali unisono dreknuti "za domovinu s titom naprijed!"(o tome ste valjda gledali filmove)
nakon toga smo mogli sjesti.
zajeb je bio taj što sam, kao i većina klinaca tog vremena doma odgajan u građanskom duhu (ili su oni bez tog odgoja bili daleko izvan mog vidokruga….interesantno), to je tada, naime, bilo potpuno normalno. i legitimno. mislim, biti građanin. barem u gradu zagrebu. drugdje nisam živio pa ne znam. moglo bi se reći da i nije bilo drugog izbora. da si i htio nisi mogao biti seljačina jer nije bilo odgoja za tu preferenciju. i potpuno nenormalno i super nepristojno je bilo starije gospođe zvati "drugarice", a bogme i bilo koga starijeg od 5 godina pozdravljati sa "zdravo". ponavljam, barem su nas tako starci odgajali sve do osnovnjaka. u osnovnoj školi sve se okrenulo naopačke. cijeli tjedan u školi se ubijaš od zdravlja i zdravakanja, da za vikend dođeš baki i dedi gdje uredno već s
ulaznih vrata "ljubiš ruke" i „kistihantaš“. teško se bilo šaltat. ono, civilka i vojska. pionirska drugaričina vojska. kakav nesrazmjer i zbunjola. odgojni kaos.
.jpg) |
godine su prolazile i stigle su zdravozagotovo poneke neumitnosti; ja sam neumitno završio osnovno školovanje, a komunizam je, bar u mojem kvartu, neumitno završio stolovanje. mislim, završio je onog trenutka kad je tile otišao s maocetungom igrati preferans na nebeska prostranstva, al dobro, nema veze. sve poslije tileta do rata vladalo je potpuno originalno, autohtono, patent političko uređenje, svojstveno
valjda samo egzotičnim afričkim plemenima. predivna propupala anarhija za kojom i dandanas suza kane. tu negdje, ranih osamdesetih, došao je do nas s novim valom i punk, i ja sam naravno postao panker – tek je jedna stvar odolijevala pankerskoj bezobzirnosti – svoju sam „drugaricu“, tada 50 godišnju ženu u prolazu i dalje pozdravljao sa „zdravo“, jednostavno nisam bio dovoljno dobar panker da je pozdravim sa „dobar dan“ ili „dobro večer“.
i ona bi meni odzdravila „zdravo“. osjećao bi se nebeski glupo, dok za njene osjećaje ne garantiram. možda ju je, u prolazu, više brinulo jesam li se odao narkomaniji. nikad neću zaboraviti kad nam je u školu dovela nekakve narkologe psihologe i pred njima javno obznanila: "od vas tredesetero, pioniri, statistički je dokazano da će barem trojica biti alkoholičari, a još dvojica narkomani." činilo mi se to nemogućim, sad znam - s pravom; i alkoholičara i narkomana danas je od te bratije puno puno više.
stanovali smo, drugarica i ja, čitavu našu pozdravljačku karijeru u istoj zgradi (btw, njen je suprug bio jedan od najpoznatijih jugo i hrvo karikaturista – koga on nije karikaturirao taj nije ni živio!), žena me naučila čitati i pisati, ali naš odnos odlijevao je drušvenim i inim mjenama ta odavao imanentno duboko poštovanje drugu Titu, partiji, omladini i akciji. mada nas je svo vrijeme, i jedno i drugo, uvjeren sam, živo bolio kurac i za njega i njegove tekovine.
još kasnije, negdje s navršenih 30 konačno mi je dokurčila ta dnevna rutina. '96 niko nikoga nije „zdravkao“ (dapače, taj pozdrav je postao opasan) i raska i ja smo ostali jedini primati kojima je to bio i ostao model komunikacije.
pozdravio sam, očito dekoncentriran dnevnim mislima i potpuno nepripremljen na susret, po prvi put u životu, tu sad stvarno stariju gospođu (ona se vraćala od neznamkuda, a ja sam išao ordinirati u „burek“) s „dobar dan“. i gle čuda, i ona je zaustila „dobar dan“. kliznulo joj je to tako lako, prelako, kao da nikada ništa drugo nije ni koristila u svakogovoru. na trenutak, bio sam posramljen. kurac, bio sam preplašen! izgovorila je to sigurno kao što se samo odlučni „zdravo“ može reći svojem malom zauvijek odanom pioniru.
ako mislite da mi je nakon toga laknulo, nije. osjećao sam se potpuno neprirodno. učinio sam protuprirodni blud i razjebao sve što smo godinama gradili. ja sam kriv, ja sam prvi tako pozdravio!
naš odnos nije moguće nastaviti ovako, zaključio sam očajno.
dugo sam razmišljao....a tako...jedno 3,4 godine….što da napravim?
i ko profesor baltazar jednoga dana u baltazar gradu…
konačno sam se sjetio rješenju!
……..odselio sam iz kvarta u sasvim daleki i neprijateljski kvart. i započeo neki sasvim drugi život, život prilično različit i neprijateljski životu do tada.
slučajno ili ne, a više da nego ne, nikad je ponovo nisam sreo. stvarno ne znam što bih i kako se ponašao da je sretnem.
jebiga, morali smo se rastati, nakon toliko godina.
nije, očito, bilo drugog rješenja te zavrzlame.
