Daddyev dnevnik

FAQ
001 // 002 // 003 // 004 // 005 // 006 // 007 // 008 // 009 // 010 // 011 // 012 // 013 // 014 // 015 // 016

Idi desnoIdi lijevo
30.1.2005 • 7.4.2005 • 24.4.2005 • 6.6.2005 • 13.6.2005 • 30.6.2005

30.06.2005

U2 – Dublin 24.06. (U stvari ordinarna priča)

 

 

Stadion. Kažu više od 75.000 ljudi, junaci su se vratili kući. Dva dana su rasprodali u trenu, treći dan su svi očekivali, karata ni za lijek, nitko ne preprodaje, pitanje časti. Konačni treći koncert kao dar gradu iz kojeg je sve krenulo, grad u kojem je sve tako normalno. Baš nimalo pretenciozno. Grad gdje su glavni junaci, glavni heroji, simboli i ikone i meni gledajući s pozicije malo bolje upućenog promatrača – sasvim normalni ljudi.

 

Stadion kao stadion, vrijeme irsko, nepredvidivo. Kiša je poškropila bend, zapravo njih trojicu, iznad Larry Mullen Juniora smiješio se pleksi krov. Pozornica velika, moćna, s dva hobotnica kraka koja skoro zatvaraju prednji krug, sve u crno-crvenom, kao i bočne stijene na kojima se kočopere dva megaekrana, svaki podijeljen na dvije polovice. Svaka od četiri plohe, za jednog od četiri mušketira; s lijeva The Egde i Larry Mullen jr, s desna; Bono i Adam Clayton.

 

Počeli su debelo još za  dana, prije njih dva support banda, drugi je bio Snow Patrol. Na sjeveru dan trećeg dana ljeta traje dugo, prava fešta i kontrasti se dožive negdje iza 22.30, na kraju prve trećine koncerta. Iza pozornice velika crna čvrsta mreža, konstrukcija na kojoj je ovješen razglas, a koji će pokazat će se kasnije, element koji je stvorio razliku, višak igrača na sredini terena.

 

Nakon prve faze rada gdje je sve bilo jednostavno, gotovo isposnički, zajedno s berlinskom fazom, kreće i stadionska mega produkcija koja je ovom turnejom dosta ogoljena, ali dovoljno bogata da bi slika svake nove pjeseme bila prvorazredna razglednica, domaćin ovog Dnevnika bi iste nazvao "pusama".

 

Fotografije će samo manjim djelom dočarati bogatstvo svjetla i grafike koju U2 nudi 05 turnejom.

 

Krenuli su s Vertigo, veći dio o set listi mogli ste pročitati u dnevnom tisku. Raspored pjesama je postavljen inteligentno, nakon uvodne kreću u I Will Follow, te New Year' Day. Tu su uspješnice sa svih albuma, nisam siguran da su svirali i jednu s Pop i s Zooropa

 

Redaju se Who's Going to Ride Your Wild Horses, zatim Elevation,  I Still Haven't Found, Beautiful Day, You Can't Make On Your Own u čast Bonovog oca, Pride, Bullet the Blue Sky, Running To Stand Still, Sunday Bloody Sunday, a na bis kreće Achtung Baby udar s Zoo Station i Fly. With or without you nešto brzim ritmom, a stadion eksplodira na When the Streets Have No Name i One.

Tu negdje počinje i drugi dodatak. Nakon balade s zadnjeg albuma Yahweh, stiže Vertigo, još jednom za kraj.

 

Netko je rekao da je to parafraza prvih koncerata benda kad su imali samo 11 pjesama, te su svirali i prvu i zadnju istu, da popune listu. Svi pjevaju, vesele se i mirno odlaze doma. Ukupno 160 minuta prvorazednog show-a, bogate produkcije i vrlo malo uzbuđenja. Vjerujem da nisam jedini koji tvrdim da stadion i ne može donjeti ono uzbuđenje indoora, poglavito manjih prostora. Glavni saveznik stadiona je screen, a to me fura na TV sliku ili još više na kino platno. Čast svakome, doma je najljepše.

 

U2 sam gledao davne 1989. u Modeni, nakon Joshua Tree, za zagrijavanje The Pretenders. Prvu knjiga na engleskom koju sam pročitao bila je biografija U2, godinu dana ranije za vrijeme boravka u Londonu.

 

Čovjek o kojem sam puno razmišljao zove se Paul McGuiness. Ovaj koncert donio mi je neplaniran susret u prostoru za koji je nužno bilo imati propusnicu F&F (Family and Friends) koju sam dobio dobrotom irskih prijatelja i domaćina.  Bend se tamo pojavio sa svojim najbližima, tako da sam imao priliku upoznati i Bonovu gospođu Ali i samog velikog šefa, a i Egde je dobio jedan pozdrav iz naših krajeva. Paul McGuiness smatra da treba svirati veći broj europskih zemalja, npr.u  Katowicama su prodali 70.000 krarata za 2 sata.

Spominjem Arenu u Puli, zna za nju, premala je kaže. Stadion u Maksimiru bi mogla biti opcija, spominje Sarajevo gdje bi volili ponovo svirati. U ime hrvatsko irskog prijateljstva navijam za grad koji zaslužuje i bolje od 22.06.2005., ne zbog toga što bi imao nešto protiv benda uz koji smo odrasli mnogi, već zbog toga jer U2 sviraju i to im je još uvijek veliki drive. Drive ne dolazi od sponzora, sponzori trče za njima. Njima ne treba reunion i svadba od 3 dana. Motiva budućem predsjedniku Irske, možebitnom prvom čovjeku Svjetske banke ili šefu Ujedninjenih naroda, ne nedostaje. Bend je svetinja, bend su one smješne male stvari koji uvijek krenu krivo.

 

Na pitanje njegovoj boljoj polovici kako je pratiti takvoga čovjeka, ona se smije i kaže "to se ne može pratiti, morate ga voditi".

 

Vip, odnosno F&F prostor vrlo običan. Četiri garniture fotelja, jedan bar, bogat izbor srednje skupih vina, nemasni čips, pije se iz prozirnih plastičnih čaša. Pada mi na pamet centralna loža i 22.6., hrane i pića da se sve praši, onako kao i na svakoj jačoj međunarodnoj utakmici u istoj loži, razgaljeni i razdrljeni uzvanici i neizbježni tamburaši. Kad su Bregović i društvo odsvirali zadnji ton na pozornici, istoga trena započeo je dernek vrlo važnih osoba u loži za vrlo važne osobe. Milina. I još jedna mala razlika. U Dublinu od fotografa u F&F prostoru ni traga, u Maksimiru sve Glorije, Mile i Marije su došle na svoje.

 

Čitam jučer da je gospodin Dobar Glas darovao 6 milijuna dolara, američkih, za najzaostalije zemlje Afrike. A odbio je 300 milijuna dolara, američkih, koje je neka multinaciona kompanija  bila spremna platiti za korištenje neke od pjesama u promociji njihovih proizvoda. Iako se dugo nećkao. Što je sve mogao napraviti za gladne i siromašne s tim silnim novcem?!

 

Ne trebam niti ponavljati da su Dubravkova, Yayina, Vladina, Vasina i još neke majice ostale u vreći, ispod stolice u prostoru gdje smo se družili s bendom nakon koncerta. Situacija u kojoj ste blizu onima koji su obilježili jedno vrijeme, ostavila je poklone dragim prijateljima, te našla i razveselila nekoga tko je čistio prostor.

 

U stvari ordinarna priča.

 

Set lista (s jednog od U2 sajtova);

 

06.24.05 Dublin, Ireland

Vertigo, I Will Follow, The Electric Co., Elevation, New Year's Day, Beautiful Day - Rain - Here Comes the Sun, I Still Haven't Found What I'm Looking For, Who's Gonna Ride Your Wild Horses, City of Blinding Lights, Miracle Drug, Sometimes You Can't Make It On Your Own, Love and Peace or Else, Sunday Bloody Sunday, Bullet the Blue Sky - When Johnny Comes Marching Home, Running to Stand Still - Walk On, Pride, Where the Streets Have No Name, One - Rain. Encore: Zoo Station, The Fly, With or Without You - Take Me to the Clouds Above, Yahweh, Vertigo - Jailbreak