Daddyev dnevnik

Na početku bih voljela da mi ispričaš svoju ispriku što si inzistirao da se ne vidimo u živo već da ti pošaljem mejl s pitanjima. Mislim da bi te ljudi tako više uspoznali. ( Ja sam u vrijeme albuma “Fred Astaire” i “Bog” bila fan banda. Tada smo se u Zadru znali sretati i raditi spontane intervjue. Žao mi je što se nije moglo ponovit..)

nemoguće je da ponovim nešto što sam ispričao jer dok pišem bitno drugačije razvijam misao nego ad hoc u telefonskom razgovoru. spontani intervju je jednostavno oksimoron. nemam naviku razgovarati s nepoznatim osobama, a još manje imam spontanu potrebu da se naš razgovor nađe u novinama. ovo radim zato što je u usranom showbizzu pristojno izvršiti nešto što diskograf ili booking agencija dogovori s nekim novinama koje te na nekom mjestu promoviraju kako bi prodao 35 karata više na gigu. nebrojeno sam si puta dokazao da mi pojavljivanje u medijima ne donosi ništa pozitivno. ne volim se viđati s novinarima zato jer je većina nepismena, nedorasla temi kojom se bave i dosadna. problem je i u tome što sam odrastao na specijaliziranim muzičkim magazinima i intervjuima koje su meni bitni bandovi tamo radili. nisam ni sanjao da ću se jednoga dana u svojoj prezentaciji javnosti morati uskladiti sa profilom domaćice u prilozima dnevnog tiska. priznajem, u tome sam slab, vjerojatno naporan i netalentiran.  jesi li primijetila da su zadnjih godina po uzoru na američke debilne voditelje kasnonoćnih show programa svi naši voditelji i općenito novinari intervjueri puno «pametniji» od svojih sugovornika? ne znam, mišljenja sam da ukoliko želimo  približiti sugovornika javnosti moramo se uvući u kožu malog djeteta jer jedino tako u tome možemo biti uspješni. u suprotnom samo furamo svoj glupi egotrip. neugodno mi je biti pristojan s takvim ljudima, a moram jer sam tako odgojen. zato tu svoju dužnost obavljam mailom, pa barem uštedim vrijeme za autorizaciju. tako ispadne «takac-makac».

Mene su u prošlosti neki ljudi špotali što slušam Pipse. Zamisli! Tim slijedom i moje drugo pitanje; Uvijek su vas ili voljeli ili mrzili? Gdje su bili razlozi antagonizama?

tko te špotao? netko koga cijeniš? racionalizirati mržnju je teško moguće jer je duboko iracionalna. pobornik sam teorije da ljudi mrze ono što ne razumiju; najčešće ne razumiju kako netko može biti pametniji i ljepši od njih samih. mislim, kužim ih do jaja. razlog antagonizma svojim bitnim dijelom često nije u drugome nego u nama samima. nije situacija podvojena, situacija je čista, samo što to mi u svojoj podvojenosti ne primjećujemo.

Album “Drveće i rijeke” najsvjetlija je idejna inkarnacija banda do sada. “Sebastian” je nekakav nastavak priče u “Motorcycle Boya”?
nisam razmišljao o tome, mada mi se čini logičnim slijedom. ipak, ne radi se o osvještenom ni namjernom procesu. često se vraćam na temu ružnog pačeta, to mi je jaka metafora. «motorcycle» je samo na prvu optimističniji, «sebastijan» je realan.
  Pjesme na “Drveću i rijekama” meni odaju pomirenost, odraslost, uživanje u sitnim životnim radostima, a s druge strane povremeni flashevi brutalne stvarnosti, gorčine i sarkazma. Band koji je svoj status izgradio na postpubertetskim frustracijama, ušao je u zrelo razdoblje, glazba je skulirana, stihovi iskustveni, mudri i nesvađalački

ne vidim sebe kao zrelog, skuliranog, iskustvenog i mudrog sisavca. ok, nemam se potrebu svađati jer me umara, ali sve prije navedeno me valjda tek čeka. odrastanje je proces na koji ne možemo utjecati i dnevno je neprimjetan. možda me danas više fasciniraju uzroci, a manje posljedice vidljive golim okom. nakon «boga» su otišli dječaci koji su nosili zvuk banda, ali se pokazalo i to da su bili balast. zato je ploča primjerenija meni i mojem uzrastu.

. Kakva je formula tvojeg Ultraoptimizma. Kako se spravlja?

recept: treba učiniti apsolutno sve da se baviš onim za što si pozvan, jer će se cijeli kozmos sigurno urotiti da se to ne dogodi (pozdrav couelhu i njegovim sranjima!). naravno, ukoliko taj poziv prethodno primiš, odnosno primijetiš. naime, moraš jako naćuliti uši, a i biti spreman na štošta, pa i na poraz. «ukoliko si spreman za zabavu, spreman si i za poraz» nije moja misao,  tako je govorio zarathustra. i još nešto – ljudi u mojim godinama moraju biti roditelji inače im duh umire a da toga nisu ni svjesni.

Snimili ste jedan od najboljih albuma unatrag deset godina hrvatske pop/rock diskografije, a većina strukovnih nagrada vas je zaobišla i ostali ste malo po strani. Željena pozicija, svjestan iskorak u glazbenu alternativu?

kakva vražja alternativa, mi smo pop bend! o strukovnim nagradama mi je neugodno i pričati jer su smijurija. gle, ako strukovna nagrada ne funkcionira kad ne uspije postat tv emisija, e jebiga, onda potcjenjuje one kojima je namjenjena. al, ne budimo naivni, sve to nema nikakve veze ni sa strukom ni sa muzikom ni sa muzičarima. svi koji nikad nisu napisali poštenu pjesmu po defaultu postaju «struka» u raznoraznim tijelima i odborima. naime, od nečega treba živjeti, pa barem kao peronospora!? oni ostali koji i uspiju ubost song glasaju u tim prilikama (s punim pravom!) sami za sebe ili za totalne autsajdere koji im ne mogu konkurirati. zato bacam strukovne glasačke listiće već 4 godine. glupo mi je glasat sam za sebe, a to je jedino iskreno.

Koncert po koncert, gostovanje po gostovanje, skoro da ste obavili i malu evropsku turneju? Što se događalo na svirkama u Britaniji; Irskoj, Njemačkoj, Sloveniji? Kako su ljudi reagirali na vašim koncertima? Što ste im svirali?

svirali smo većinom pjesme s «drveća». njih rokenrol pjesme o drogama i lokalnoj politici ne bacaju u trans jer ih ni ne razumiju. «drveće» ima univerzalnu slojevitu glazbenu emocionalnu crtu, ne moraš znati hrvatski da bi to prepoznao. bitno je da si čist, nezaražen.

Kako si se osjećao čitajući afirmativne recenzije na “Drveće i rijeke” u časopisima kao što su Mojo, Q, Time Out?

bilo mi je drago što nas nisu pljuvali, dapače, mi smo im egzotični. konačno smo s daveom napravili ploču koja ne zvuči inferiorno bilo kojem svjetskom bandu. fora je i u tome da je ime davea fridmanna zaista brand u muzičkim krugovima, tako da i po inerciji prate njegove radove. same za sebe recenzije ne znače ništa, ni u hrvatskoj ni vani. dug je put do potencijalne publike.

Povod našeg razgovora je i konačna hrvatska turneja Pipsa koja je u tijeku. Nakon duljeg izbivanja vratili ste se koncertiranju kod kuće. Kakav je profil publike na koncertima i kako uopće procjenjuješ stanje među hrvatskom mladeži u ovom trenutku?

sve zavisi gdje se i u kojim okolnostima svira. mislim da studentska populacija odgojena na američkim alter bendovima najnormalnije prihvaća i današnje pipse, iako mi nismo i nikad nećemo biti alter. još mi je draže kad na gig dođu tridesetgodišnjaci, to je definitivni signal da smo nekog vraga i napravili u ovih 15 godina, ljudi su odrasli s nama! stvar je u tome da takve publike ima relativno malo, ali su mi time dragocjeniji i draži.

stanjem duha hrvatske mladeži nek se bave njihovi roditelji i institucije, tko sam ja da trakeljam o tome? pa ja im se niti u pjesmama ne obraćam jer je to tako jeftino poentiranje. prije nego sam postao tata imao sam briju da ću ja tako i tako odgajati svoje dijete, sve po pravilu službe! ma, malo morgen, lucija odgaja mene, a tako i treba jer nemam pojma o najvažnijim stvarima u životu. samo usput je pridržim da ne padne s kreveta ili stepenica....i to je sva moja uloga i mudrost.

Slažeš li se s konstatacijom da urbana glazbena scena ove i protekle godine doživljava svoj uzlet i afirmaciju? Scena u ovom trenutku ima sasvim pristojan mainstream?

složio bih se konstatacijom da se u posljednje vrijeme pojavilo 3 vrlo dobre pjesme izvođača od kojih to nisam očekivao. i to je sve. daleko su oni i od cjelovitih hvalevrijednih albuma, a nekmoli karijera. a još su dalje od toga da postanu mainstream, nažalost mainstreamovu, a na radost moju. pristojan mainstream? riječ je o još jednom oksimoronu. naime, mainstream je svugdje najgore smeće, to postaneš kad se prestaneš baviti muzikom, a konačno postaneš šugavi biznismen. možda zvuči neočekivano pankerski, ali morate imati u vidu da se ja ZAISTA bavim muzikom, a ne fenomenologijom, tako da su mi kriteriji malo «tvrđi». potvrda tome je i uobičajena situacija kad nakon giga u provincijalnom discu spremamo opremu; lokalni dj neće pustiti te 3 pjesme taman da tamo ostanemo mjesec dana!