Daddyev dnevnik

u stvari
u stvari....riječ je o potrošačkom društvu. to se tak kaže?! i onda, valjda sam ja dijelom najpotrošačkijeg, zapravo najpotrošnijeg dijela industrije zabave (i to se tak kaže) velecjenjenog sjebanog potrošačkog društva. u biti ja jesam genetski čisti potrošač i nemam pravo nikom ništa srati.
o čemu pričam.
o sličnom nisam ozbiljno razmišljao, gubio bi vrijeme. (ne da mi se haklati na malog balavca, on bi se samnom samo pretjerivao) gubim, očito, vrijeme. ovo s gubljenjem vremena zvuči loše, neiskreno. uopće nema veze što gubim vrijeme, ja želim gubiti vrijeme. razgovor sa sobom službeno je čisto gubljenje vremena. e pa ja uživam u toj egocentriranoj pričanciji. u stvari teško se može reć da uživam. najjednostavnije, bez da se detektira poriv jer sve su to sranja, jednostavo – to jest tako, to jest oduvijek tako. nikad se nisam bavio ni time da li se ovdje radi o umjetnosti, (ja ovdje moram staviti kurziv), to je sigurno najnevinija intervencija. (ako se o njoj radi onda stvarno ne znam što bi s njom osim što bi je definitivno zaključio i postao nešto....moralnije) i nemam pojma zašto imam odmak. jer usrani kurziv je odmak. neki. valjda zato što ne znam, tj. nikad nisam saznao. u školama su sjebani neostvareni likovi koji su po ko zna kojoj logici postali porfesori neke umjetnosti zadano štivo pljevili elitizmom ili ga pak tretirali ko govno. ovisi na koju su foru bili sjebani. naravno, nikad ništa eksplicite, nikad ništa od ništa. samo biflaš, samo biflaš. samo ponavljaš tuđe pizdarije. koje ćeš zaboraviti, to se sve radi da bi se zaboravilo. al nešto usporedo sa svim je ko nulta faza, nešto smrdi paralelno sa svim tim riječima slikama muzikom interpunkcijom. elitizam, smrdi na snobizam. smrdilo je na vidiš ovo je vrijedno, a danas ništa nije vrijedno i  mi ne vrijedimo ništa i iza nas neće ostati ništa, i jednostavno nije ni moguće da iza nas ostane išta jer mi sami ziher nećemo ostat iza sebe pa će izostat i udivljenje vlastitim nepometenim govnima i odjednom pronađenim biserima. to nije naš posao. to je posao sakupljača govana i blefera koji će doći iza nas i zaraditi na lažno imenovanim biserima. to je bizz. uvijek je bio bizz. iz tih govana, a od kud bi? i zapravo, ko jebe ako neće ostat ništa. ko stvarno to jebe. nema posljedica. mi si ne bi trebali utvarati da produciramo posljedice. ni na što se istinski ne referiramo znanjem i predznanjem i ostalim govnima. samo recikliramo ono što nam je dostupno. neki ruju dublje neki pliće. s time da ove dublje kopače možda u trenucima velikih i bezrazložnih ushita možemo proglasit većim šljakerima i to je sve. nisu oni vredniji, nit bliži nečemu na koncu konca. ne radi se tu ni o kakvom progresu, mi sigurno nismo bolji od onih prije. dakle, čak ni ozbiljna, prava rupetina, naša dvjestogodišnja, ni neka petstogodišnja rupetina nije ozbiljan problem, nije tema. ona ostaje ful neprimjetna. ko što se ja uopće ne referiram ni na što do 20. stoljeća i imam priličan filing da mi ništa ne nedostaje.
ostat će samo profesor koji je patentirao proročanstvo. mora ostati jer on je testament svih mrtvih seronja.
kao, nije za svakoga. pa i nije. ili su me krivo učili, mada ja ništa nisam zapamtio što su me učili. zapravo, kao da mi ne ostaje nikakvo znanje, ostaje asocijacija, ostaje okus. faktično znanje faktično isčezava i talože se nedefinirane asocijacije na to nekad učeno. košmarno, ali valjda nije zabrinjavajuće. normalno?
e, pa ovdje se radi o nekom nedefiniranom okusu. uopće mi se ne da do stalaže s enciklopedijama općim i posebnim. nemam pojma što bi to bila umjetnost. ne znam definiciju. ustvari, koji će mi kurac da znam. da li bi to išta promijenilo? da li bi mene promijenilo. mislim da ne. siguran sam da ne bi.
okružen sam jebenim amaterima. reći ću im to skoro. ništa se time neće bitno promijeniti.
bljuje mi se na termin umjetnosti. kad ga koristim to je valjda da isprovociram tečnu bulimiju. pravu, iz medicinske enciklopedije. vidiš, medicina. to je nešto puno bolje, svak zna o čemu se radi.