Daddyev dnevnik

neka pitanja s nesigurnim odgovorima (1)

stvarno, koji svjetski band (jer domaći sigurno nije niti jedan) traje 15, a nekmoli 20 i više godina a ima uzlaznu kvalitativnu (kreativnu) liniju. (kako procjenjivati kreativnost? kako je mjeriti? da li se ograničiti na pojam «osobnog ukusa»?) ponajprije se tu misli na diskografiju performera.
sasvim slučajno sam s cokijem došao do ključnog pitanja koje provocira nastanak i propitivanje više tabua.
hrvatski «giganti» svoje zrele stvaralačke godine provode u prilično grotesknom izdanju. njihovo postojanje i opstanak su sami sebi svrhom. iznimka su let3 (koji srećom nisu postali giganti jer su bili i ostali diverzanti. gigant u pop industriji postaješ tek ukoliko se tvoja formula (ne)sretnim slučajem masovno prepozna kao trade mark. većinom trade mark tada ne predstavlja tvoju sliku nego karikaturu).
ok, ajmo van. stonesi? bespredmetno je komentirati. u2? od u2 ostala je samo poza. rhcp? upitno, vrlo upitno, al ok, jedva prolazno. rem je oduvijek dosadan. zadnji beasty boysi su, nažalost, katastrofalni. pixies danas? sorry, so fucking what ako ćemo biti iskreni. pričamo li ozbiljno taj band više nije kreativan, on je samo utilitarno reproduktivan na jednom solidnom nivou. sonic youth bolno osrednji. povratak curea je uzaludan. zanimljivo, vitalnost zadržavaju flaming lips, pa i mercury rev. jedni i drugi bivše su pankerčine. dalje se ne mogu dosjetit. ne mogu se dosjetit odličnog 10. albuma nekog banda. naglasak je na BANDU. a kad bi se i dosjetio, sama činjenica da se tome ne mogu dovinut 2 cijela dana govori da će najvjerojatnije biti riječ o iznimci od pravila.
s druge pak strane ima više ohrabrujućih primjera vrlo intrigantnih djela solera i u njihovim vrlo vrlo zrelim godinama. tom waits neupitno. (da li ga je promjena medija – pisanje za kazalište – revitalizirala?) bjork! cave; i nakon blixe on je na površini. david byrne. bowie. ok, bowie je jebeni snob, al kakve to veze ima? bowie i danas s dignitetom radi ono što radi. postavlja se pitanje da li su njegovi albumi danas BITNI? dal cijeli svijet stoji u stavu mirno na dan izlaska bowieve ploče. dal je i danas avangardan. ne, odgovor je ne. opet, mislim da sve ima svoje vrijeme. u špici ne možeš biti 30 godina, tužno je ako tome stremiš. pogotovo massmedijskoj. ej, massmedijima caruju klinci koje drugi klinci kao proizvode kroz massmedije konzumiraju. da, veli houellebecq «radi se o teroru mladosti». smešno mi je kad se olupine iza ponoći trude (a spava mu se, o kako mu se spava i to je totalno ok osim kaj nije ok što nije osto doma) u hit depou ili pak odlaze na urnebesno trešijanerski  vodotop u osijek. ono, odmah znam kolko je sati. to je u kurcu, jako u kurcu. naime jedan je ps kad se probijaš, drugi je ps kad si tranu, a treći kad si tranu 20 kuki. i ne možeš se ponašati po ps-u za početnike.
vjerojatno je velik dio odgovora i u seksualnoj provenijenciji kompletnog bizza. samo rijetki  drkaju na pedesetgodišnjake/inje. drkanje ovdje trebamo uzeti vrlo doslovno. baš suprotno, cijela industrija pedofilne je orijentacije (štancaju se barbike i maloljetni polupederčići). percepcija nečijeg rada je većinom svedena na ono kako te tržište i industrija tretiraju. (pop industrija gnuša se srednjih godina. klince ta tema ne zanima, a srednja klasa potrošačkog društva tog se tabua kloni, pogotovo kroz muziku gdje se ultimativno traži «zabavnost», instant. zreli bandovi zapravo na taj način gube publiku. posljedica je da se neuspješno pokušavaju dodvoriti adolescentima koji ih preziru kao što i izvođači preziru njih jer ih bezuvjetno ne razumiju.)
band kao tvorevina najčešće je produkt adolescenske nezrelosti, kaosa. band je gang. većinom se formiraju na toj osnovi, «mi protiv svih». to naravno kad tad ide u kurac jer nije normalno da taj infantilan stav drži vodu u tridesetima, a nekmoli kasnije. bitno je i to što je u počecima individualnost u bandu prisutna, ali ne i presudna. ona se tek kasnije pokazuje ključnom jer se članovi kad tad silom prilika formiraju svaki na svoj dobar ili manje dobar način. vjerojatno je ta nedorađena sirova (seksualna) energija dvadesetgodišnjaka fakat fascinantna, rušeća (ovdje se govori o dobrim bandovima, naravno). no, ona vremenom prestaje biti motor jer seksualna energija prestaje biti motorom općenito u srednjim godinama. tada ili dolazi do raspada formacija koje se nikako ne mogu snaći u novonastaloj situaciji ili su stvari toliko determinirane da se sve svodi na imitaciju nečeg čega nema.
vrlo često ljudi koji dvadesete pogube s bandom nemaju načina kako se uključiti u tzv. normalni, a istini za volju malograđanski život tridesetih godina jer je to za njih skok iz tinejdžerstva ravno u ralje reanog života. oni dakako odavno ne korespondiraju sa svojom generacijom tako da im to uporište nije niti poznato. kako su često već i u samom bandu ucjenjeni praktički familijarnim višegodišnjim odnosima nemaju se snage mijenjati mada su mane samog banda očigledne. naime, svaka formacija ima svoje organe pa neumitno i šupak. nezgodno je kad si sa šupkom familijaran, normalno ti je da je on šupak i normalno ti je da je on uteg svakom napretku. to je gadno. (grupno simpatiziranje svojih i tuđih mana i međusobno laganje ili preskakanje općenito nisu baš odraz dobrog odgoja) nakon 10 i više godina teško se riješavati mrkle šupčine. pod šupkom ne mislim na karakternu osobinu, više se to odnosi na dokazanu neadekvatnost na određenoj poziciji u bandu, a time i nemogućnost pomaka i istraživanja čitavog organizma koje je osnov svega. naime, band je toliko brz koliko je najsporiji onaj zadnji u njemu. isto tako, pametan je koliko je onaj najgluplji glup. nakon 10 godina stvari su kristalno jasne, ali i toliko zadrte da je mogućnost promjene minimalna. naime, velika većina tih jadnika usrano je od mogućnosti generalne promjene svojih života i band drže jedinim što imaju. to glorificiranje banda kao idealne forme čista je laž, odnosno spas za nesposobne, drugim riječima za korov. ukoliko se band bitno ne mijenja unutar prvih 10 godina (ili što je i najčešće - ne raspadne) velika je mogućnost da postane ustajala voda.
zaključno; kako bandovi dokazano najčešće svoje hajlajte imaju do 5., 6. ploče možemo reći da je band kao organizaciona forma samo prolazna faza u karijeri muzičara (da ne kažem artiste).
put vodi u osamostaljivanje. osamostaljivanje je proces u kojem upoznaješ svijet oko sebe izvan «matice», izvan bandovskog bunkera koji te štitio, a paralelno i sputavao (a da to možda nisi ni znao). to je situacija u kojoj nesvjesno ili svjesno rekapituliraš sve do tog momenta, prvenstveno zašto se nešto i kako izdešavalo. što si naučio. što znaš raditi. što zapravo hoćeš. što nećeš. i tko si zapravo. pravilno osamostaljivanje upućuje te na ljude koje si po defaultu bandovski mrzio jer mržnja je bandovski pokretač. ako je mržnja pretvrda riječ ajmo upotrijebiti termin «sukob», konstantno sukobljavanje.
vremenom se uspostavi vrijednosna vertikala u kojoj uopće nije isključeno da i dalje cijeniš neke ljude s kojima si imao band, mada su sada posve razvidne i njihove ogromne manjkavosti. naravno, najprije se, stalno se treba preispitivati  radom na sebi i korekcijom. inače uopće nemaš ground.
u situacijama osamostaljenja logično je imati grupu ljudi s kojima radiš, ali kako s tom grupom ljudi ne jašiš po teeny ideologiji ganga odnosi su vam manje ucjenjeni, a s druge strane i manje emocionalno čvrsti. to fabricira stalan protok ljudi, stalnu mjenu. ona ne bi trebala biti forsirana niti samoj sebi svrhom, ona je većinom nužna. naime, vrlo je vjerojatno da se susrećeš sa već formiranim karakterima i mogućnost grupne korekcije je minimalna. barem nije moguća u kratkom roku. a dugi rok ne postoji, on ti se ne nudi. gotovi likovi imaju izvan fokusa banda svoje otprije formirane interese, poslove, obitelji. to se može i ne mora sretno uklapati u neku stalniju postavu, ali svakako da nema jakih argumenata za raspravu s njima. njih uzimaš ili ostavljaš. ili ih, jasno, mijenjaš.
smatram da je kreativnost u tridesetima, četrdesetima, vjerojatno i pedesetima ključna. ona je neprikosnoveni eliksir. zato je kreativna okolina, ona dnevna, jedan od osnovnih preduvjeta. te su godine u industriji apsolutno potcjenjene (glumice u četrdesetima imaju gadnih problema sa dobivanjem uloga jer ne mogu igrati barbike, a premlade su za ulogu bake), a zapravo baš u njima se (eventualno) dešavaju prijelomna djela. i kod pisaca i kod slikara i u muzici. tu se prvenstveno misli na prejudiciranu emocionalnu zrelost koju samo rijetki mogu imati i bitno ranije.

nastavit će se...