Daddyev dnevnik

šoping, pa aj boking

ajmo zgotovit tu irsku, razvukla se.
nakon koncerta nismo prodali ni jedan jedini cd. razlog je prozaičan – to je jedina stvar koju sam zaboravio ponijeti iz kurcojebine. najbolje je što sam tog gafa postao svjestan još na letu od bruxellesa do dublina. rekoh si  «ok, debilu, a sad imaš jedan jedini zadatak: zaboravi na to da si ključnu stvar zaboravio». realno, mogli smo prodati 15-tak cd-a po 10e. ne bi bilo loše. nikad nije loše kad je na crno.
- - - -
treći dan pao je šoping. bez vodiča samouvjereno smo bauljali po ulici za koju smo bili ziher da je jedina i najbolja za potrošit sve novce. naravno, to je bilo potpuno potpuno krivo saznasmo kasnije. dublin mi je tako u cjelodnevnom špancirungu ličio na leibniz, neke velke razlike nije bilo. i tu i tam imaš samo jednu ulicu. ili si to tak samo misliš....
irci dilaju nevjerojatan asortiman izrađevina od djeteline, svega i svačega od guinessa, patuljke neke, a bogme imaju i hipoteku na zelenu boju kao takvu. suvenirnice su svakih 100 metara, moraš sve spičkat čak i ako ne želiš. zagreb nasuprot tome ima 2 suvenirnice, jedna od njih je ujedno i prodavaonica cvijeća, a po asortimanu druge možemo zaključiti 2 stvari: 1. zagreb nema suvenir 2. zagrebov suvenir je dinamov dres ili dres hrvatske nogometne reprezentacije.
izvanredno......
popodne smo brijali na neformalno diplomatsko druženje povodom dana naše državnosti u kući oscara wildea. nasuprot svoje kuće, u spomen parku, razvukla se ogromna skulptura naše junačine oscara, velikog kicoša. raspižđen u kinky pozi ležucka na stijeni. i onak, libo ga racku.
dresscode nije bio imperativ tak da smo se među brojnim ambasadorima mi najnormalnije provukli ko beskućnici. da ne bi bilo zajeba s canapeićima stao sam odmah na vrata improvizirane kuhinje i pojeo ih preko 20. to je jako seljački i nepristojno, al sendvič je u dublinskim dućkasima 3,5e, ja to imam, ali ne dam! predstava je nastavljena u stanu našeg konzula; dragi naši domaćini lijepo su nas nalokali i napapali. zgrada u kojoj stanuju diplomati košta 32 mil. e, a cijena kvadrata je simbolična – 8000e. sve ok, al to iznutra nije ni prva ni druga klasa gradnje, vjerujte. valjda se plaća sigurnost. na tulumiški je svirao gospon đerek koji je tamo već 15 godina. čovjek ima licencu muzičara (vrhunski gitarista; jazz, klasika, rock, samo reci...), a to nije lako steći, pogotovo strenđeru. đerek je rekao da nam može sredit svirku u 2 dublinska alter kluba. i to je to. stvarno vjerujem da može, samo ga ne smijemo pustit iz šapa. prepoznam ljude koji seru, isto tako znam da nam taj momak može pomoći. ZNA ljude. zna i našeg nikolu radmana koji je prije dolaska u pipse određeno vrijeme proveo konobareći u dublinu i svirajući na ulici. đerek mu je mentorirao što bi bilo dobro svirati i kako. e sad, kolko je nikola poslušao drugi je par cipela...
elem, kod ambasadora se prilično opustio naš junak mario b., slobodni umjetnik iz utrina. raspričao se on sa uzvanicima o tome kako je on ekspert za ulicu, zna sve o kokainu, heroinu, svemu. a one bakice ga samo usrano gledaju i klimaju....
na kraju večere na upit ambasadorove supruge «kakve su bile palačinke» našem se bekriji otelo «bile su jeeeeeebeeee.......oooppps, odlične!». ma, bio je kul, a i bilo mi je interesantno radit ekspertizu razlike pijanstva od najfinijih francuskih vina ili prijašnjih dobrovoljčeka iz kurcojebine.
đana i ja smo otišli od amabasadora u telho, a ostatak družine odlučio se obnevidjeti po dublinskim pubovima. znao sam da će im to u potpunosti uspjeti, a znao sam i da će bit nervoze i sranja na povratku u cro idućeg dana.
- - - -
 i bi tako....letovi su bili spojeni, ryan airove službenice na check inu bezobrazne, nepismene i nadrkane. stjuardese ništa bolje. šinec je jeo apaurine i za tu priliku skladao pjesmuljak «kad si kupim mali apaurin e šta ću letit s njim...». biffel mu je bio diler, ali istovremeno i konzument.
najteže je bilo još 6 sati vozit od trevisa do greba. ono, kuiš....
bilo je gladnih, bilo je žednih, bilo je nadrkanih....kako sam im djelio lovu za cestarinu u jednom trenutku u italiji sam po autu dao 5 eura za autoput. prvo smo prolazili kardinal i ja, nakon nas je odmah bio borščakov auto, iza njega dino. prođemo kardinal i ja rampu, stanemo malo desno. nema borščaka i i ekipe....a iza nas su bili prvi auto. nema njih.....nema...mane....
i evo sunašca mojih nakon 15 minuta, bijes im lipti s usana – cestarina je bila jebenih 5,5e, a nitko od 4 junačine u autu nije imao ni 50 eurocenti!? pa su čekali dinu, pa su kumili i molili, pa su nudili kune....i tak....
sve super, ići ćemo u dublin i jopet, bute videli! nismo ga ovaj put «potrošili», he he!