Daddyev dnevnik

sim i tam

jebiga, kad pišeš povremenik kak ovu zbrku riječi zove čumandra, a ne dnevnik (kak se zove, a i piše na sajtu) desi se da puno toga ostari dok ne dođe do cybera.
tin se još prošlog ponedjeljka vratio iz bijelog svijeta (francuska, belgija, njemačka, češka) da bi došao u prostoriju i mimikom čovjeka koji je fakat, al fakat odavno prelomio i već duže vrijeme živi neki sasvim novi život izvjestio nas da više ne bu bil ni u jednom bandu. pa ni u našem.
emil je imao stanovite prijedloge za nj, al nisu ni došli na menu, mislim, čovjek veli «gle, jednostavno mi se ne da, onak, najiskrenije». kaže da je već 20 godina u bandovima (od 9) i da mu je dosta. emil mu je pongnuo (na ping ide pong) da mu je sasvim svejedno kaj ne misli bit u bandovima, njemu je bitno da ne želi bit u našem. iskreno, emil se dosta angažirao oko tina od samog dolaska (on ga je i prvi zvao), omogućio mu prijevoz iz zaprešića, pomagao oko opreme i tak...uostalom, svima nam je pun kurac stalnih promjena, fakat, samo promjena stalna jest. nema kontinuiranog članstva, stalno se više ili manje s novima prolaze dječje bolesti (gubi se vrijeme na pizdarije, u prijevodu), bio bi nepošten kad ne bi rekao – s nekima bezbolno, s nekima manje bezbolno.
ponovit ću da je tin trebao biti jedan od nosača banda i nove ploče. tako sam ga ja vidio i tako sam mu ja govorio i tretirao ga. no, ko neće neće. tu je zaista svaki komentar izlišan.
cijela priča me navodi na jednu prilično zanimljivu hipotezu koju znaju koristiti ljudi poput mene; muzika = band i obrnuto. interesantno. kad imaš 10 godina zajebavaš se doma na instrumentu, dereš, komponiraš. i maštaš kak bi sve to moglo biti za istač kad bi jednog dana svirao u bandu. band ti je vrh, san. onda prođu godine i godine, stvoriš band ili se stvoriš u bandu ko da je to najnormalnija stvar na svijetu. i živiš band. da, band ti je život. i čovjek si kroz band i sva muzika ti je u bandu. jer kad imaš band poput moga koji stalno radi i druži se nemaš puno vremena za život i muziku sa strane. onda s godinama skužiš kako je ovaj način života uz neke zaista lijepe trenutke zapravo jebeno hirovit i kurčevit i kako te jede, jede i jede, kako te eksploatira ko malo što. a nemaš šefa, sam si svoj šef. pa nemaš ni koga poslat u pičku materinu. recimo, meni je fino vas hrvate s vremena na vrijema nagarit u tri pičke materine i ne osjećam nikakvu grižnju savjesti prema hrvatima,  mizerijama ružnim i glupim. gdje smo ono stali? e, da, onda se počneš brinut da ćeš riknut ko zadnja sirotinja i da će te pokopat ko mozarta na zajedničkoj grobnici. onda skužiš da je jedan mozart, a šupaka koji su na fiks ideju da će živjet od muzike (kroz i u bandu, ne zaboravite. ne sviramo mi na svadbama, mi smo BAND, ROKENROL BAND ma kaj to značilo) i čitavi se njoj dati ima na tone. onda se prestaneš brinut o starosti jer je ona ko fata i morgana skupa, počneš se jebeno zabrinjavat kaj ćeš SUTRA. onda i to prestaneš jer ti je kćer najvažnija na svijetu......eeeeevo nas konačno do pojila!!! dakle, u jednom trenutku, općenito, shvatiš da band nije najvažnija stvar na svijetu. čuj, obitelj, kćer je bitnija. jel istina – istina je! jebiga, to sam skužio. eh, idemo dalje; ak je luc bitnija od banda, a je, da li je fora da je ja ugrožavam s tim bandom? ne. da li je ja zasad ugrožavam?  ponosan sam, kažem – ne ugrožavam je. ima. kad neće imati sve ću napraviti da ima. ono što me dodatno jebe je što baš svaki ko je samnom u bandu, dakle već 10 godina, a to je buljumenta likova priznat ćete, svaki od njih ima ogromni egzistencijalni problem, nenadjebiv. neslušljiv. shvatljiv. sućutljiv. ovi novi se ni ne žale. al to rezultira da mario mora otić konobarit 3 mjeseca, a to nije ozbiljno, tak si baš nikad nisam zamišljao band, ono, da ih lasom hvatam po zemaljskoj kugli. ovaj ovo, onaj ono...a ja priznajem samo vrhunski, nema ispod toga.
suma sumarum, band te počne jebat ko životna činjenica preko svake mjere ukusa. i počneš tu činjenicu krivit za sve. počne ti kidat srce i paralizirat dušu. počneš elaborirat dal bi se mogao vratiti onoj dječjoj ideji muzike nezaraženoj problemima, frustrama, tenzijama koje te u bilo kojoj ekipi sretnu, normalne su. ak si doma za kompjuterom i zajebavaš se nakon radnog dana u kojem si bio NEŠTO ŠTO NISI, primjerice kurir neke firme.....onak, čini ti se da je tada svijet puno lakši i ljepši. drugim riječima, upravo to je odlučio tin.
znate li zakaj se ja gnjušam njegove varijante? baš sam spomenuo svoje dete; jednog dana će odrasti, a tu si i moji geni, nije joj tata godzilla pa da ima mentalni sklop totalno oprečan mom. ja mislim kad bi ona jednog dana skužila da sam ja danas napustio svoj band i postao kurir...ono, bojim se da bi prestala pričat samnom (ok, još nije ni počela, ha ha. mada, ima naznaka, ima). mislim da bi me bilo sram pre njom i da ne bi popušila spiku da sam to napravio zbog nje.
ja (gle, licemjerno je da sebe stavim na drugo ili treće mjesto...ono, nećemo se lagat), ivan i dino ćemo isfurat 80%. treba nam vremena, al napravit ćemo opet jebeno.