Daddyev dnevnik

jezik

fali mi treći londonski dnevnik. skoro 3 tjedna.
razmišljao sam – manje tamo, a više kad sam se vratio doma – ok, što da radim, kako da se resetiram prema iskustvu koje sam stekao. kako se, nakon svega, poredati prema vascelom kozmosu. najlakše, najpovršnije je zaključiti da bi sve bilo lakše da smo na engleskom. ono, to slušam 10 godina.
pa još u spitzu razgovaram sa lollipop o nekim varijantama prevođenja pjesama; doslovno ne dolazi u obzir, pjesničko bi prevođenje bilo neizvedivo zbog pjevanja i slogova, a neka srednja varijanta gdje bi neki poznavatelj «dopisivao» balansirajući između svoje pretpostavke «značenja» mojih pjesama, svojeg pjesničkog umijeća i naposlijetku gabarita pop pjesme....ej, o čemu ja to trakeljam?! kenjam. neću prevoditi, neću pisati na engleskom. hoće li miljenko jergović svoj novi roman pisati na stranom jeziku? neće. neće iz potpuno istog razloga kao ni ja. ja sam, nažalost, dojen jednim malim, beznačajnim, «nekomercijalnim», ali beskrajno lijepim jezikom. s njime se fajtam, milujem, na njemu razmišljam, na njemu «zvučim». mislite li da mi je lakše pisati na hrvatskom nego na stranom jeziku? nipošto! najteže mi je pisati na hrvatskom; tu prema samom sebi imam najveću odgovornost, najteže zahtjeve, a upravo sam u hrvatskom najviše «izrauban», puno toga sam već rekao ili su neki drugi rekli – uvijek se pitaš jel sve već napisano. na engleskom mi sve iz prve «zvuči» u sve mi je više manje fora. a sve to ne vrijedi, vjerojatno, ni pišljiva boba. samo....toliko malo o svemu tome znam da se prema tome ne bih znao odrediti čak ni u onoj prvoj – autocenzura fazi. (autocenzura ovdje ne aludira na politički kontekst, nego situaciju kad pišeš - normalno je da puno toga napisanog podereš jer je šit) šaltanje na neki drugi jezik zapravo bi značilo da su moje pjesme samo nabacane riječi koje kad se sjetim mogu mijenjati bilo kojim drugim jezikom (i riječima) na svijetu. tako, dođu kao neki nužni dekor na melodiji. a jezik je neodvojiv od svojeg zvuka, od svojeg ritma i neodvojiv od melodije s kojom se prožima i na koju nezaobilazno utječe. kad bi se ja od sutra ili «prekosutra» mogao prešaltati na engleski, ok, ja bi bio jebeni genij. ili robocap. ili mila jovovich u petom elementu. ono što sam u londonu shvatio, i što je bilo baš kul je činjenica da sam, ako se već treba determinirati – slaven. da, okupljenim azijatima, englezima, afrikancima bend je bio najinteresantniji onda kad je zazvučao njima začudno i rijetko čujno – slavenski. porculan, bajka...ma ima toga puno, puno. mislim da im je u tom kodu transmisija emocija sa stagea bila najjača i nerazumijevanje teksta nije bilo presudno. molim vas zamislite porculan preveden na engleski. to bi bilo pravo divljaštvo i vjerujem totalni promašaj. uostalom, da razmišljam na nekom drugom jeziku nikad ne bih napisao niti jednu od pjesama koje sam u karijeri napisao, koliko god prilično čudno zvučalo. a ja sam siguran u to što pričam. sve sigurniji što sam stariji.
asocijacije, emocije, ritam, zvuk – sve se to veže na zahtjevan, dubinski odnos s jezikom, na njegovu kulturološku i sociološku dimenziju. nemušta nabijanja demo bendova ili pak nekakve kolonije na stranom jeziku puno su površnija i drugačija priča. mislim da se niti na jednom drugom jeziku (mislim pritom na slučaj da taj jezik bude izvornik, a ne prijevod) ne bih više osjećao pjesnikom. više mi je to nalik na nekog tehnomenadžera koji želi uspjeti pošto-poto. i koji se panično bori da ga ceo svet razume. bilo bi nevjerojatno da takvom čovjeku nešto slično i uspije; jedno je sigurno – na kraju puta morao bi priznati da ne razumijem samog sebe.
- - - -
da li je svijet toliko rigorozan po pitanju jezika? da li toliko rigorozno inzistira na standardiziranom engleskom? nije lako odgovoriti na pitanje. iz hrvatske perspektive, na hrvatskom jeziku sve ti se čini nemogućom misijom. u muzičkom bizzu, ukoliko želiš biti dijelom mašinerije u velikoj većini slučajeva odgovor je – da, to je imperativ. naime, kad šalješ materijal diskografima uvijek si možeš zamisliti kako neki napaljeni slinavi menadžerčić pred sobom na stolu bulji u stotinjak samo jučer pristiglih albuma – ej, buraz di će se on zajebavat s hrvatskim. ok, možda, ako mu je čukundeda bio iz like, pa te stavi u player iz simpatije. i poslije toga baci u smeće, naravno. a diskografi su u bizzu početak i kraj. bez record deala nema ničega. ničega ozbiljnog. ni gigova ni bilo kakve druge promocije.
ili nije baš tako? sigouros mi prvi padaju na pamet. kardinalu je poznat neki ukrajinski band koji stalno brije po otoku. ima valjda takvih iznimki od pravila još. rumunji, bugari, ciganski orkestri. i boli ih kurac.
znam da nas baš nitko u spitzu nije gledao s podsmijehom. znam da nam nitko nije postavljao nikakve uvjete.
razmišljamo o nekoj vrsti vizualne podrške, screenu koji bi sadržavao likovne asocijacije, možda tekstualne highlightse, koji bi u svakom slučaju podebljavao muzički doživaljaj, tvorio cjelinu. razmišljamo o ferlinu, dvosatnom ferlinu.
razmišljamo.