Daddyev dnevnik

FAQ
001 // 002 // 003 // 004 // 005 // 006 // 007 // 008 // 009 // 010 // 011 // 012 // 013 // 014 // 015 // 016

Idi desnoIdi lijevo
2.1.2004 • 18.1.2004 • 21.1.2004 • 4.2.2004 • 12.2.2004 • 19.2.2004 • 22.2.2004 • 24.2.2004 • 8.3.2004 • 9.3.2004 • 11.3.2004 • 22.3.2004 • 18.4.2004 • 18.4.2004 • 20.4.2004 • 3.5.2004 • 19.5.2004 • 30.5.2004 • 7.6.2004 • 15.6.2004 • 18.6.2004 • 29.6.2004 • 30.6.2004 • 4.7.2004 • 5.8.2004 • 7.8.2004 • 8.8.2004 • 10.8.2004 • 12.8.2004 • 17.8.2004 • 18.8.2004 • 21.8.2004 • 22.8.2004 • 23.8.2004 • 30.8.2004 • 5.9.2004 • 13.9.2004 • 21.9.2004 • 1.10.2004 • 5.10.2004 • 17.10.2004 • 6.11.2004 • 20.12.2004 • 25.12.2004

08.03.2004

pet dana oceana (1)

hm, da, najteže se vratit doma. al, ok, nakon amerike i prvog (turističkog) londona mogu reć da sam malo «odrastao». imam familiju u hrvatskoj tako da ovu zemlju i iz tog razloga moram tretirati kao dom. s druge strane, neobično je važno saznanje, pogotovo nakon ovakvih tripova, da vremena za depresiju i samosažaljenje uopće nemam. danas, nažalost, london je za sve nas samo poklon, odličan izlet uz rad. jes, fino je reć da smo ovom prilikom imali working permission, a ne klasičnu c-visit vizu. zapravo je važno shvatiti da smo se ovdje vratili kako bi si ponovno omogućili radni boravak u londonu ili nekom drugom europskom gradu. treba biti iskren i pomiriti se s tim da niti svoju familiju ne mogu preseliti u london, a nekmoli cijeli band. ne postoje nikakve realne mogućnosti da primjerice ivaniši plaćaju 200-300 funti JEDNU sobu tjedno i tako čekaju priliku da dobiju na lotu. ili da ja možda pritom negdje perem tanjure ili čak i nešto bolje – u svakom slučaju ne bih mogao imati band i probe. treba si sve to priznati, to se naime radi sa dvajst godina.
krešo, dečko iz zagrebačkog središća koji nas je doveo do spitza, napio se tako jednog dana prije 7 godina sa svojom curom i po stoti puta su počeli srat da moraju otić odavdje. spominjali bi i amsterdam i pariz i london. taj zadnji put kad se naroljao s curom, onako strgan rekao je – e ovaj puta ćemo si odredit i datum odlaska! i fakat, s pet dana zakašnjenja (nakon mjesec dana) stopom! je osvanuo u londri. počeo je kao perač suđa u nekom restaču jer pojma o engleskom nije imao. prva godina mu je bila paklena u svakom smislu. malo po malo odlazio je u klubove, upoznavao je ljude i danas je stalno zaposlen u spitzu. (sad vam mogu reći: spitz je po rejtingu među 30 najjačih londonskih klubova, vjerovali ili ne. stalno s programom i rewievima u time outu!) kad ga pitaš koji je njegov posao on veli «možda ćeš se smijat jer znam da takvog posla kod nas nema – ja ti organiziram tulume!» u samom spitzu on handla s bandovima, predlaže program i realizira ga. gazdarica spitza je otkačena middle age frajerica otvorena za sve. naime, klub ne mora trčati za lovom jer je na neki način sponzoriran od države (nisam baš siguran da li je od države, grada ili nečeg trećeg, ali nije ni bitno) tako da bez opterećenja mogu dovoditi i ekipu koja im možda i neće napraviti extra profit. upravo zbog tog šarolikog arty programa je klub jako cijenjen u gradu. (dan prije nas su svirala čak 3 londonska banda – sanjin veli da su proizvodili jebeno groznu buku mješavine irskog folka noisea i hip hopa. na gigu im je bilo 14 ljudi). krešo 7 godina nije bio doma i imao je priličnu tremu dofurat pipse u svoj klub – jebiga, hrvatski bandovi tu baš i nisu izorali berićetnu oranicu. mislim da mu je laknulo već nakon prve tonske – došao je do mene i rekao «stari kaj se brineš, zvučite fakat fenomenalno!». puno mi je pomogao i okuražio me zato kaj znam da se fakat naslušao bandova i ne bi mi govorio bezveze. skužio sam da mu cijela priča puno znači i s aspekta da je napuštajući hrvatsku sobom povukao i sjećanje na pipse koji su mu kao dvadesetgodišnjaku vjerojatno puno značili, i s aspekta da je na nekom intimnom planu htio svojim londonskim prijateljima i kolegama pokazat da njegov narod nije isključivo klijentela za haag i divljaci prve kategorije, već imaju band(ove) koji se definitivno mogu mjeriti sa većinom britanskih (samo što za to odmjeravanje nemaju priliku?! ili vjeru? ili volju? ....)
ovom prilikom neću vam dnevnički iz dana u dan prepričavati sve skečeve borščaka ili šineca npr. jer me efekt maturalca iz perspektive današnjeg dana najmanje interesira (da, bilo je nezaboravno, jebeno odlično druženje i smijanje do i preko granice muskulfibera). moram reći da u spitzu nije običaj ubijati se s bandovima nakon svirki. jebiga, možda nije običaj, ali ovaj puta je bila iznimka. paul (tonac), martin (za bandove), krešo i gomila ljudi koja se nakon giga nije iskrcala doma (i britanci i indijci i hrvati i ne znam tko još) ostajali bi s nama trudeći se pratiti nevjerojatan ritam samouništavanja svim i svačim u kojem su hrvati definitivno svjetski prvaci. možda im je teško shvatiti borščaka koji (pijan, a kakav bi bio) naizmjenice u tri minute ispali jednoj osobi 7x ajlavju i 10x fakju jer je to po prilici sve što zna na njihovom jeziku. al jebiga, taj šarm pali svugdje pa i u centru svijeta. neću puno ni o tome da nas je neposrane i neoprane dočekala gajba bez vode. ok, sređeno je slijedeći dan i sve je zaboravljeno. zaboravit ćemo i da nas je nakon prvog giga ispred kluba dočekao naš kombi s izbušene 3 (tri) gume. (šole i mrkva nakon 2 dana puta nisu odspavali ni 2 sata jer su trebali rano ujuto otić sređivat gume da im pauk ne digne auto ispred kluba. koji su to kuleri, ja bi totalno popizdio. ja šoletu ispre unakaženog kombija: «e buraz, fakat imaš volje! šole meni: imam, imam, ko oće malo, evo bit će za uskrs i popust!) ne, to nisu napravili englezi, naprosto zato što ništa slično tamo nikad  nitko nije napravio. ma, zna se tko tamo radi sranja. zna se i tko želi u pola giga ući unutra al ne želi platiti kartu «jer koji će kurac plaćat kad je već pola koncerta prošlo». u svakom slučaju, šupčina se označila al nije imala hrabrosti i osobno se pohvaliti nedjelom. i takvim situacijama su se klub i krešo strgali da nam pomognu. stvarno su bili ljudine, topli i otvoreni. (kad ti klub pozove mini cab u puno si boljoj pregovaračkoj poziciji nego da pakije zoveš sam. prave se blesavi, voze te po nepostojećim rutama i na kraju oderu. ne možeš im ništa jer ili će a) pozvat svoje zemljake i prebit te ili će b) pozvat murju koja će se stvoriti u roku «keks». bdw, nakon što je danas neki luđak iz čistog mira potezao nož usred bijela dana na sve prisutne u tramvaju i na tamo slučajno zatečenog zdea (akcija «zaštitimo vozače, a za putnike nas boli kurac»), ne mogu se ne sjetiti kako je svaki milimetar londonskog undergrounda pokriven kamerama; stolice u tubeu su tapecirane i čiste, nikom ni ne pada na pamet rezuckati ime omiljenog kluba i pripadajuću ljubavnu poruku – 40 000 ljudi je zaposleno na kontroli londonske podzemne!!!)

- - - -
nastavit ću....