Daddyev dnevnik

u međuvremenu,
nakon gavelle, preselili smo u novu prostoriju. fakat, teško i nepošteno ju je nazvati rupom. napravljena je, sazidana samo za nas i zbog nas. ogromna je – 70 kvadrata. valjda bog vidi idiota (idiote) koji 12 godina cijeli radni tjedan provodi po rupama, teško da smo po tom pitanju usporedivi s bilo kojim bandom na svijetu. jebeno izgleda, zvučno je izolirana, može se prozračivati, ima prostor do sebe gdje će se pušiti i koji je sav u prozorima tako da se i taj predprostor može prozračivati. i nije nebitno: ne vidim načina kako se u nju može provaliti.
naravno, život nije tako prekrasan i nije sve u cvjetnim dezenima. nakon što je potrošeno brdo sredstava i vremena skužili smo da nas trese statički elektricitet koji je sam po sebi nauka i često su rješenja abnormalno skupa. ne znam, mislio sam da ću se rasplakati od muke. spoj spužve i laminata je ubitačan, a najvažnije je da je konstatirana vrlo niska vlažnost zraka koja statički elektricitet nevjerojatno potencira. u najkraćem roku stvorena su dva ionizatora zraka, situacija je bolja. vidjet ćemo da li će se morati skidati laminat ili nedajbože spužva.
i komp je, nakon što je duže vremena štekao (ok, bilo je izdržljivo, ali radio je ispod očekivane efikasnosti onog što je u njega uloženo – a to je mnogo, mnogo), u fazi rekonstrukcije i konačnog poboljšavanja. ni to nije sve – zajebavala nas je nakon preseljanja i problematika sa razglasom – hvatala nas je panika što je riknulo – slave razglasno pojačalo ili  zvučnici ili mikseta ili sila kabela koji sve te komponente spajaju. sama provjera elemenata potrajala je satima i u prvi mah konstatiran je kvar inputa na slaveu. wrong. riknuo je jebeni zvučnički kabel i sad bi sve trebalo biti ok.
jasno je da mi zbog navedenih uzroka već 14 dana nemamo poštenu probu i to mi se ni najmanje ne sviđa. (kardinal upravo smsa da je stigla nova matična za komp, pretpostavka je da je stara (a koja je bila nova ali čini se neispravna) radila probleme koji su graničili s ludilom)
- - - -
onky-donky, zavšio sam s «tehničkim» dijelom, ajmo malo u kost.
nećemo više svirati u hrvatskoj.
????????
pa nije valjda da sam nekoga iznenadio. ionako o tome serem skoro i godinama.
jebiga, odlučio sam. već sam si odavno dao neke rokove, tipa 31.12 '03., pa 1.2.'04., sad je bilo dosta. odlučio sam prestati «pušiti». nema onih fora tipa «ok, ajmo malo smanjit, pa tako do nule», ne ne. nema više «kupovanja pljugi».
kako ne biste pomislili da ja mislim da sam neki jebeni frajer što sam to smislio i odlučio, reći ću: zaista ne mislim da će itko naš novi kurs i zapaziti. nikome nećemo faliti, nit će itko žaliti. ne mislim ni da sam panker, ni bitnik. najvažnije i najgroznije – tom odlukom baš ništa nismo izgubili!? naime, mi gubimo ukoliko tu odluku ne donesem. da, trebao sam to odlučiti prije 5 godina. vidjet ćemo je li ovo sada prekasno.
upravo zato što nikoga ne boli ni za što kurac, upravo zato sam to i odlučio. dosta mi je jada, mog žaljenja i bijede. ukoliko je moje bavljenje muzikom kozmički uvjetovano djelovanjem u hrvatskoj (ili u najboljem slučaju ex-yu), SUTRA prestajem.
što se dogodilo, što se zapravo događa već niz godina?
jednostavno: toliko nam je ugrožena osnovna ljudska egzistencija, toliko nam je poderan obraz da sve skupa udara tamo gdje ne smije – počinje mi biti svejedno. iskreno, u gavelli sam bio potpuno emocionalno hladan i prazan. znate onog rippera koji je živčanio na stageu i derao se na ljude? vjerujte, njemu je bilo jebeno stalo, mada nije najsjajnije izgledalo. danas mi se na samom stageu dešava da se pitam zar me nije sramota igrati u tako slaboj ligi, cijenim li ja band i samoga sebe? desi se da na stvarno lijepom gigu i pred hrpom prijatelja, dragih ljudi više nemam onaj input koji je neophodan da bi uopće imao pravo i opravdanje pojaviti se na stageu. onak, malo sam si autističan.
nema to veze kolko smo mi radili, kolko smo uvježbani, kolko smo se potrudili oko opreme i svega ostaloga. jesmo, da, puno smo se trudili i radili. ne podcjenjujem ja publiku, ja (mi) podcjenjujem(o) sebe. i kad sam se i po milionti puta uvjerio da ovdje neće biti bolje, barem ne dovoljno brzo, da ovdje mi zapravo imamo status demo banda (!?), da smo tretirani ko klošari....e, jebiga, nigdje na svijetu neću imati gori status. nemam više vremena za gubljenje vremena. reko bi emilov stari – «ližemo pičku kroz staklo». kaj nije jebeno istina? a sigurno je – bit će mi interesantnije, bit će mi (barem isprva) napeto, ono, grist ću. e, takvog se volim – kad grizem. ovdje sam se mogao ugrist samo za svoj kurac. ovdje uopće nemamo priliku pokazati se, dokazati se. nas 5 godina nitko ne zove za gig! sve vam je to, društvo moje, šifra «gavella». ma šta serem, slučaj gavella je mila majka. (biffel u puli sam postavlja/sastavlja razglas i mikrofone koji je u potpunom neredu i katastrofalnom stanju. – ljudi, biffel je tonac, a ne šljaker, you know?! krči, brči. u dvorani je minus 10 u toku čitave četverosatne! tonske. dvije konobarice pokušavaju upalit plinsku peć, al im ne ide. glavni i odgovorni za problematiku – organizator dorian nije se pojavio niti u jednom jedinom trenutku cijelog dana. to znači da za sve probleme, naravno, nitko nije kriv i nitko ti ništa ne može pomoći. ono, svima je potpuno svejedno hoće li giga uopće biti! eeeej! i nije to slučaj s pulom – tako je svugdje. to je patttern ponašanja. neiskorjenjivo. ogavno. a nažalost tako uobičajeno i «normalno») prvo jelo nam je stiglo u 10.30 navečer, nismo prije stigli ni jesti. naravno, sve je naš trošak. ma jebem vam majku u usta usranu. a u takvom okruženju vrijediš puno manje od cijene dvorane, manje od razglasa, manje od drivera kombija. eeeeeeeeeeej!!!!!!!!!!!! ko te jebe, bolje nisi ni zaslužio jer se nisi dovoljno cijenio, nisi se izborio.
kolko god nekima čudno zvučalo – ja sam sebi ovdje neizdrživ, neprepoznatljiv. mrzim se. zamrzio sam sve hrvatsko, sve balkansko i sve prokleo. vrijeme je da se maknemo. vrijeme je za rez, cut. vrijeme je da se suočimo s činjenicama i pokušamo funkcionirati na drugom mjestu, koje barem nudi perspektivu. (čitam onog čulića...o jebote, pa 10 stranica urnebesne burleske bi samo o njemu mogo napisati. al neću, nemam ja tog vremena...super nam je došlo jer nam je božanića par minuta nakon kupovine vjesnika uhvatilo kontrolorstvo u tramvaju. ja naglas čitam čulićeve pizdarije i otkidam, kadli evo bakule. ja imo kartu, kardinal neimo. ajmo van dečki. ajmo! čim se vi bavite? pa, eto, muzikom. a što, mislim, gdje? pa eto imamo band.. a koji? sviramo u pipsima...pipsima...(gulps, štrumfs..) i ja izvadim vjesnikov prilog – evo, ovo ovđe sam ja, a ovo ovđe je kardinal! aaaa, onda imate novaca! ma imamo kuraca...a vidiš kako ti imaš kartu, znači ti imaš! e, jebiga ja imam od zampahadeesa! a kako ćemo, što ćemo? ....bhmčm....a dobro, ima bar za kavu?! i kardinal mu da zadnjih 50 kunića (20 kuna mu ostalo za put do pule) i najebe se meni svega po spisku jer da nije bio samnom ovaj ga nikad ne bi ulovio)
otkazao sam dogovorene intervjue, a htio sam otkazati i osijek jer me malo previše boli kurac. (eh, sad sam se sjetio da nas tamo i tenis partija očekuje – ne trebamo reket, tamo će nam ga iznajmit....he he, ljepanašadomovino) ipak, imam kakav takav kućni odgoj i ići ćemo jer je sve već dosta dugo perfektuirano (mada je za nas, po običaju, prilično nepovoljno). ne bojte se, nećemo ništa raditi preko kurca (ne bi si to oprostio), bit će dobar gig. pa teško da je osijek u zadnje i predzadnje vrijeme imao priliku konzumirati bolji.
e, da.. taj vam dan prijateljuju hrvacka i nemačka na teliju. u 20.45. onak, da ne bi bilo da nisam reko. fudbal je večan.
sutra ću vas još malo zabavit...