Daddyev dnevnik

FAQ
001 // 002 // 003 // 004 // 005 // 006 // 007 // 008 // 009 // 010 // 011 // 012 // 013 // 014 // 015 // 016

Idi desnoIdi lijevo
15.1.2003 • 16.1.2003 • 19.1.2003 • 21.1.2003 • 25.1.2003 • 27.1.2003 • 29.1.2003 • 31.1.2003 • 1.2.2003 • 2.2.2003 • 3.2.2003 • 4.2.2003 • 6.2.2003 • 7.2.2003 • 8.2.2003 • 10.2.2003 • 11.2.2003 • 12.2.2003 • 13.2.2003 • 14.2.2003 • 15.2.2003 • 16.2.2003 • 17.2.2003 • 18.2.2003 • 19.2.2003 • 20.2.2003 • 21.2.2003 • 22.2.2003 • 23.2.2003 • 24.2.2003 • 25.2.2003 • 28.2.2003 • 2.3.2003 • 2.3.2003 • 3.3.2003 • 4.3.2003 • 6.3.2003 • 7.3.2003 • 10.3.2003 • 11.3.2003 • 12.3.2003 • 13.3.2003 • 14.3.2003 • 15.3.2003 • 19.3.2003 • 20.3.2003 • 24.3.2003 • 25.3.2003 • 26.3.2003 • 28.3.2003 • 30.3.2003 • 1.4.2003 • 3.4.2003 • 4.4.2003 • 5.4.2003 • 6.4.2003 • 8.4.2003 • 9.4.2003 • 11.4.2003 • 12.4.2003 • 14.4.2003 • 15.4.2003 • 17.4.2003 • 18.4.2003 • 19.4.2003 • 20.4.2003 • 21.4.2003 • 22.4.2003 • 24.4.2003 • 25.4.2003 • 28.4.2003 • 29.4.2003 • 30.4.2003 • 1.5.2003 • 3.5.2003 • 4.5.2003 • 5.5.2003 • 6.5.2003 • 7.5.2003 • 8.5.2003 • 10.5.2003 • 11.5.2003 • 12.5.2003 • 13.5.2003 • 17.5.2003 • 20.5.2003 • 27.5.2003 • 5.6.2003 • 10.6.2003 • 21.6.2003 • 8.7.2003 • 9.7.2003 • 11.7.2003 • 12.7.2003 • 18.7.2003 • 26.7.2003 • 5.8.2003 • 8.8.2003 • 13.8.2003 • 16.8.2003 • 1.9.2003 • 4.9.2003 • 8.9.2003 • 9.9.2003 • 12.9.2003 • 14.9.2003 • 22.9.2003 • 24.9.2003 • 5.10.2003 • 12.10.2003 • 15.10.2003 • 19.10.2003 • 25.10.2003 • 26.10.2003 • 29.10.2003 • 1.11.2003 • 6.11.2003 • 11.11.2003 • 11.11.2003 • 13.11.2003 • 17.11.2003 • 19.11.2003 • 22.11.2003 • 25.11.2003 • 27.11.2003 • 30.11.2003 • 2.12.2003 • 3.12.2003 • 7.12.2003 • 9.12.2003 • 10.12.2003 • 14.12.2003 • 23.12.2003 • 25.12.2003 • 27.12.2003 • 29.12.2003 • 30.12.2003

scan

05.10.2003

zapravo, već od sredine 9. mjeseca band se puno manje bavi ponavljanjem repke, običavam taj dio zvati reproduktivnim probama. mada sviračkih problema ima (i biti će ih), mada bi volio imati adekvatnije popunjene neke (dvije) pozicije, ovaj vid probe postaje kontraproduktivan, zamoran i većinom suvišan. mi smo praktički 6 mjeseci, umalo i 150 proba posvetili skidanju, bildanju i interpretaciji što starih, što novih pjesama i mogu reći da toliko nikad nisam potrošio ni s jednom postavom. (samo za sebe to mnogo govori)

vjerojatno bi se proces bitno ubrzao da iole normalnom frekventnošću sviramo koncerte jer se koncertni float najbolje korigira i usvaja u međusobnoj interakciji na stageu, a donekle je korektiv i publika. (publika je korektiv samo u slučaju da na neku moju zamisao, odnosno pjesmu stavljenu u repku mizerno ili uopće ne reagira.) dakle, u situaciji kad smo odsvirali samo 5 (6,7? zaboravio sam..) polovičnih, festivalskih koncerata imitacija takve prigode u laboratorijskim uvjetima rupe gubi, nakon toliko proba, smisao.
nakon tih festivala odlučio sam vratiti neke songove koji više ili manje (ne)sretno liježu na «drveće i rijeke» bazu koncerta. bit će interesanto saznati na kojoj minutaži inzistira na svojim agitatorskim skupovima «gong» jer je nesporna činjenica da mi uz svu moju dobru volju klišeiziranja gig materijala i njegovu «narodnost» (bljak) i «prepoznatljivost» (dupli bljak) teško možemo držati stočne sajmove u kakvoj takvoj koncentraciji više od 45 minuta (tu bi «drveće i rijeke» bili zastupljene možda s 3 pjesme!). sve preko toga ulazi u zahtjevan i intimistički štih pjesama s nove ploče i potrebuje adekvatnu atmosferu i prostor.
nije tajna da sam sastavio 2 donekle različita spiska; prvi je «zagrebački», drugi za tzv. «selendre». iskreno, minimalne su razlike (zato što je prilično altruistično i zg ne počastiti epitetom duhovne zabiti), to vjerojatno samo meni nešto predstavlja (primjer: zagreb kreće s «dobro» i «mak», a ostalo sa «pjevačem» /jura i pavle verzija, mogli ste je čuti prije 2 godine/ i odmah gruva «rosita»). mislim, mogu ja premetati iz šupljeg u prazno dovijeka, sve će doći na istinu. žalosno je da ispada kako mi jedan «sebastian» ili «susjedi» spuštaju koncert, pa ih guram van sa spiska ili u najboljem slučaju završavaju u bisu (ovo je genijalno; kako bi što više tiskao iole brže pjesme u regularni dio koncerta, posljedično bisevi izgledaju ovako: 1. porculan/susjedi/bajka 2. vjetar/trener. ne vjerujem da ćemo uopće stići do bisa u 90% situacija, al priznajem, bisevi su fakat za eksperte.) «sebastian» i «susjedi» su, po mom skromnom mišljenju, jedne od najboljih pjesama (pogotovo tekstovi) koje smo ikada zakopali.
yayu će u «kfs»-u najvjerojatnije mijenjati đana, možda nije najsretnije, ali «kfs» je neobično bitan za float, pogotovo što će za koji dan i službeno postati singl s ploče koja se ionako tretira kao da ne postoji.
- - - -
htjedoh reći: počeli smo «raditi» nove «pjesme». teško mi je odlučiti dnevnički pratiti ovaj sigurno najvažniji radni dio vremena svakog banda, pa i mog (u pipsima to traje sigurno 2 godine), baš zato što se u najvećem broju slučajeva nikako ne mogu sjetiti kako je nešto nastalo, a i bolja mi je fora da zameci zauvijek ostanu misterija. jer oni jesu misterija. zato od sredine rujna ni ne zapisujem što i kako idu stvari jer nemam zapravo što ni napisati. (ivan je neki dan mijenjao operativni sustav windowsa na xp professional /većina vst instrumenata i programa puno bolje surađuje sa xp-om/, te je prilikom vađenja harddisca ibm-ova naprava pokazala svoju ćud govoreći svim mogućim i nemogućim kompjuterima da na njemu (hardu) nema ništa! kasnije smo saznali da se ibm već ispričavao zbog te sistemske greške, tako ako poželim vratiti kompletne faze rada na pjesmama s «drveća», mnogim verzijama koje su otpale i čitavim songovima koje nisam stavio gore, možemo se pomoliti bogu i otići na tzv. «recovery» harda, a love za to sad nemamo ni slučajno).
kad me žena upita što radim ovih dana od 12 (kavica s dečkima do 1) do skoro 10 navečer kad se vratim kući, običavam reći najiskrenije da – drkamo kurac. moja je deviza i da bi s vašim bakicama bio u stanju napraviti zanimljiv album (primjerice uopće ne bi bilo loše da mi bakice pjevaju, kakva bi to ljepota mogla biti, ozbiljno! ili da izvuku svoje rustikalne melodijice koje su im pjevale praprabake dok su ih uspavljivale ili pak na rifljaču prale veš. dakle, hoću reći da ne postoji nešto što /teoretski/ ne mogu iskoristiti, ne postoji nešto što me ne može inspirirati, ne postoji ništa na svijetu što nije povezano s muzikom. s druge strane, ales ist relataviše. pa mi se događaju mjeseci i mjeseci potpune praznine /deseci i deseci proba na kojima natežem muze za rep, katastrofalno loše i beznadežno...i svakodnevno!/ i imam osjećaj da sam najveći pikzibner i netalent u svemiru. to se zove depresija, sisavci. neopisivo. kad je sve što ti dolazi iznutra i izvana nepodnošljivo loše, ogavno, neinspirativno, nategnuto, neiskreno. a propusnost kanala mi je godinama sve tanja, ucjenjuje me vlastiti rad i inzistiram da se nikad ne vraćam tamo gdje sam već bio. primjerice; nazovimo da je «fred» - «švedska», «bog» - «nigerija», «drveće» - «amerika» itd., ja želim što dalje od tih «zemalja». naravno, možda ja ne znam baš svaku «američku» birtiju i kutak, ali život je zaista prekratak da bi se tamo zadržavao više od jedamput. kužite? dobro, ja ne kužim bandove koji se na jednom «mjestu» zadržavaju čitave karijere. zaista ne razumijem...najiskrenije, mada uvijek pokušavam pobjeći što dalje od «onog već poznatog mene», potraga baš uvijek završava na «predsjedniku» svih tih zemalja, tj. «dobrom starom malo modificiranom, ponešto pametnijem (?! upitno) još malo izraubanijem» – meni! tješi me da se to po defaultu dešava baš svima koji se bave sobom).
ovih dana ivan, zde, tin i ja pokušavamo dokučiti zajednički nazivnik, zajednički place u kojem se najbolje razumijemo, gdje možemo zajednički otkriti i prezentirati ljepotu. jebiga, to je Proces, jebiga, to traje i teško je u pičku materinu. jer ispod je uvijek ništa, ispod je uvijek Tišina (komparacija s piščevim «bijelim papirom»), a tišinu, na koncu, treba poštovati. o tome sam već pisao. sve te momke međusobno, pa na kraju njih kao relativno uzetu «cjelinu» samnom prostim okom vidljivo odvajaju brda i doline, a moj je krovni posao da proniknem koje nas to mikronske niti spajaju. svi artisti su svjetovi za sebe, najlakše je putovati sam, mada je to meni potpuno neinspirativno jer što sam stariji kužim koliko malo znam i pokušavam naučiti od drugih, otvoriti se. svjestan sam i znam prepoznati kad je i da je «kapa» svega ipak moja, tj. ja sam «cappo», a to više nije stvar moje «boljosti» i preseravanja, već shvaćanje pozicije unutar točno određene konstalacije snaga i odnosa koju treba prepoznati.
- - - -

trenutačno imam samo naznake kuda bi trebao (trebali) krenuti, gdje ću brod zapičiti, to je jako važno za vrijeme nevera na otvorenom moru. trebaš odlučiti da li i dalje nastavljaš nemoguću misiju ili ćeš skrenuti na kopno, tamo gdje je lakše (?!).
nema šanse za ovo drugo, he he.