Daddyev dnevnik

bilo bi lijepo, za promjenu, i nešto afirmativno napisati. ajde.

ovo s american plavom pametnom karticom me stvarno sjebalo. uopće nisam htio ni pomišljati da će zajebati jer, jebiga, oni, kao, imaju neki ozbiljan promo plan, a imaju i love za to. ok, ako oni nemaju, onda ne znam tko ima. sjećam se da me, dok je još bio aktuelan onaj prvi, lipanjski termin, uspaničeno zvao stariji paradiš, onaj iz psihomoda, pitajući me da li sam ziher da se to neće otkazati. već tada sam se zabezeknuo. naime, istodobno je psihomodo organizirao svoju dvadesetogodišnjicu u sc-u i termini bi se preklapali. jasno, najebo bi psihomodo jer je american evant besplatan i sigurno pušiš ekipu. psihomodo je već imao u pripremi jumbo plakate koji su samo čekali ljepljenje. kako su radili s konkurentskom marketinškom agencijom, imali su informaciju od konkurencije da american nije dovršio s proizvodom, odnosno da će otkarati lipanj jer plave kartice nisu stigle u hrvatsku (!?). zaista, sve se tako i izdešavalo, termin je premješten za kraj rujna (idealno), a psihomodo je svoju godišnjicu imao punu. onky donky.

od samog početka mi kao izvođač nismo bili upitni, pače, nas se pitalo koga bi htjeli da s nama svira (!?). ja sam se maksimalno distancirao, samo sam rekao da dovuku jednog mass headlinera jer po profilu to više ne možemo biti mi. edo mi se činio ko stvoren. za moj band ovako je plaćen možda jedan evant godišnje, ako ako. može se usporediti samo s novom godinom, a koji kurac da mi sviramo i kome za novu?! da, i stranačke svinjarije su u toj kategoriji, i mada nikad ne reci nikad, ne vjerujem da ću se više zajebavati s tim idiotima. iako, priznat ću, koja je u konačnici kurčeva razlika između svirke «za» sdp-a i american blue?! volio bi da mi netko argumentirano objasni. osim kaje onima koji kuže stvari možda simpatičnije ono drugo? meni je najvažnije da je kontekst neke masovke ok (podnošljiv), odnosno da se ne okreću volovi, ne turiraju motori, a najvažnije je da me nije sram iza koga i prije koga sviramo. inače, svaka je masovka nesretan slučaj, moš ti imat tonsku probu pet sati – zvučat ćeš ko kurac, sjebavat će se satnica, publika nije tvoja i pijani su ko bačve i glupi za popizdit. sviraš za lovu. lovu. kužiš. inače bi svirao samo forumašima (najbolje u rupi) i to besplatno jer mi inače nije gušt. ajde, ajde, pošteno da sam to rekao.

osim financijske dimenzije jednako je bitno da smo zbog americana stalno odgađali zagrebačku promociju (kset je bio samo javna proba), naime niti neki klub niti american ne bi pristali da band unutar 30 dana svira i jedno i drugo, a mi bi u slučaju da promo planiramo ubrzo nakon americana popušili publiku (jer bi nas ovi već gledali besplatno). u lipanjskoj varijanti nismo bili spremni za ozbiljnu promociju, a u rujanskoj mi se nije sviđala opcija promocije na samom početku rujna. klubovi zažive tek krajem rujna/početkom listopada kad se studentska žgadija definitivno vrati iz svojih pripizdina. onda većina, a gotovo svi brucoši, niš ne rade do početka iduće kalendarske, starci su ih napunili lovom, ovi ih muljaju ko konje, drogiraju se, jebu ko štuke i samo izlaze. uopće im nije važno gdje, bitno je da se mogu šlagirat i jebat. mnogi po prvi puta vide asfalt, a za glupe šiparice u gradu srest gopca ili tonija cetinskog opasnost je za past u nesvjest. a tek maajku! a tek marina tironija, yeeaaah....

mene?! zanimljiva tema. neupućeni bi pomislio kako mi titra ego jer, zaista, rijetko tko od dođoša (nedođoši se deru «dinaaaamooo!!!» i dandanas!) pokazuje da me prepoznaje, a prije pet godina i nije bilo tako. i onda shvatim: 1. kad sam brijao na to da sam «poznat» i bio sam 2. sad sam fakat u tom smislu nebitan i zaista jesam jer mi je tako isprazno da najružnije provincijalke hihoću iza mojih leđa. (jebanje /podrazumijeva = šlagsanje/ i novac – to je filozofija estrade. koji sam «jadnik» - slabo pojebo, ništa pošmrko, nula zaradio. rekoh si kovamjebemater i okrenuo se) zapamti, momče, tvoja žena je uistinu najljepša/najbolja žena koja te ikada poželjela. sva sreća, spas u zadnji čas 3. kroz sve ovo prolazile su gomile i glupljih i pametnijih uprizorenika prije mene, a bogami, i današnje bi jahače magle upozorio da imaju rok trajanja. ma, ne prijetim, nije to uopće niš strašno (mada je sigurno i neodgodivo!), prorade ti vijuge, tražiš se/izgubiš se/misliš da nađeš se sistem. u međuvremenu radiš dobru ili lošu muziku. slike u novinama nestanu il se prorijede, a muzika ostaje. ne, ne ostaje ni na radiju ni na telki. kuiš, nema te!? kad ful «nestaneš» shvatiš da zapravo – postojiš. da si jako «stvaran» i da je sve prije služilo da to dokučiš. shvatiš (doznaš!) da je netko na tebi «odrastao» i da si cijelo vrijeme za nekaj «odgovoran», a da nisi bio ni svjestan zbog koga i zbog čega. (saznaš i to da si većini na početku bio Super, a danas si to (možda) manjini kojoj si onda bio kurac. kažu ti «pa vi ste imali hitove», a ti ne razumiješ o čemu se priča jer Znaš da te nitko nikad nije jebao ni pol posto. sad kad ni ti njih ne jebeš ni pol posto, e sad su malo nafrnjili noseve. kažu ti «vi ste jedan od pet najboljih hrvatskih bandova devedesetih», a ja si mislim a) boli me kurac za devedesete, aaaaa...bdw, b) mi smo Najbolji band u hrvatskoj od novog vala i s tim si podatkom mogu voditi svoje govance po todorićevom konzumu da se sretne s novim arielom, pa da rade decu skupa. moj drek i ariel i taj podatak. e, tak.)