exit (3)
nakon tonske bend se razdvaja; y i ja u teško osvojeni «varadin», ostali dolje, u novosadski «park». već me u kombiju počela rasturati desna očna duplja i taj rastur lagano se širio na čitavu desnu polutku. oh, oh, intenzivne li asocijacije na sarajevo kad me glava definitivno (uz sve ostalo) dokosurila na stageu. mada me petar janjatović, kojeg sam valjda konzumirao još dok sam imao 15 u džuboksu i rocku, lovi zadnja dva mjeseca za ozbiljan intervju – odlučujem ugasiti moby jer bit će vraga ako oko ne ubijem barem 2 sata. naravno, medijski gledano, propustio sam iole ozbiljniju prezentaciju banda u tamošnjim medijima, ali za kralja ponekad morate žrtvovati i kurvu od kraljice. isto tako, odlučujem da se band nađe kod stagea samo pola sata prije 22h kad smo trebali krenuti. to muljavljenje iza i oko stagea u očekivanju nastupa nevjerojatno je zamorno i umobolno.
band je u backstage došao prije mene, ja sam tolki «džomba» da sam zakasnio (nikad i nigdje ne kasnim). perverzno uživam u tome. prepričavaju mi yugodovštine: sobe su u «parku» zasrane i prljave. božanić zove recepciju i žali se na to, recepcioner ima čudesnu reakciju – «vauu!!!». kao, ma što ne kažeš?! možda bi to netko u zapadnom svijetu tumačio bahatošću; ne. baš smo razgovarali međusobno - to je taj srpski humor na koji rikavamo u filmovima, al nije baš tako smješno kad si zainteresirana stranka. u sobama su imali varijante samo ekstremno vruće i ledene vode. mješanje ta dva ekstrema? - mišn imposibl. večeru nisu dobili – «ne, ne, imate doručak.» zvali su aleksandra koji im je rekao da će tako i tako dobiti pare navečer, «pa možete da si kupite šta hoćete!» . u «varadinu» uopće nije bilo vode, tako da sam ozbiljno zavidio na ekstremnim tekućim varijantama. žena i ja smo se prali mokrim maramicama, a vlastita pišaka neumoljivo je smrdila u wc-u. prilikom ulaska na tvrđavu policija je rasturala zdeov b-comlex, znate one bočice s onim sistemima koje prvo stisneš a tek onda okreneš – hmmm, zadatak za «oragane» nije bio baš lak. najbolja je fora s denyjem – furao je «septolete». specijalac mu ih je uzeo i čitao onu depešu s indikacijama, načinom konzumacije i ostalim sranjima. u jednom trenutku stane i i prstom upre u NEŠTO na papiru i zaprijeti «e, zbog OVOG bi te mogao ostaviti ovde, jesi li svestan?». nevjerojatno, radi se o pastilama za grlo. bdw, y i ja smo večerali u svom hotelu (jebe mi se za mene, ali trudnice naprosto MORAJU jesti i to baš svaki puta kad im se digne p...), klopa je bila pristojna (b-kategorija), ali restoran očekivano prljavih stolnjaka.
- - - -
svirali smo iza nekog srpskog banda s «pjevačicom koja je jako vikala» koji mi je više ličio na teatarsku putujuću družinu sa svojim arhaičnim songovima i instrumentima (meni je inače guba kad ljudi sviraju «čudne» strumače), nego na «pravi» band. uglavnom, kao, sad su dosta fora u srbiji, imaju hit (!?) zbog duhovitih tekstova, al najbolje je za nas da su bili akustični. naime, na balkan stageu svih je dana najbolje prolazio punk i pipsi bi bili u gadnim sranjima da je prije nas netko bučio, izgledalo bi kao da je netko ugasio struju nakon nečeg sličnog. svaka čast, mada je bilo slučajno, ovi ispred su nam ispali idealna predgrupa.
petljanje i vraćanje setupa s tonske trajalo je gotovo pola sata (zaboravih – već u startu je sve na stageu kasnilo preko sat vremena. još jednom potvrđno pravilo: ni kad se najviše trudiš, ne možeš u ovakvim prilikama zakasniti!), tako da smo već opasno «ulazili» u rundekov gig na main stageu, što je pogubno na exitu ako želiš da te itko pogleda. dolje u publici ekipa je urlala dijelove «sao paula», «najebo si ripperu» i «ljeto '85». hm, mislio sam da nemaju pojma o pjesmama, malkice su me iznenadili. neka cura je došla iz rume gdje je u vlastitom aranžmanu napravila majicu s logom «dernjava». «oćete svirati «rokenrol zvijezdu». znam da ti je smešno, al ja sam stvarno vesela kad vas slušam». vrti mi se thom york i njegova «our music makes me sick», al ajde, nek ti bude.
već na kraju «dobro» kužim da je komp zaštekao, ali to se vani ne primjećuje jer istovremeno band svira 75% aranžmana. ja uvijek ulazim na samom kraju i radim mikrofonije i buku na kaoss padu kako bi u fade outu napravio dosta vremena za božanića da isprogramira komp za iduću pjesmu. «rositu» sviramo prvi puta nakon 2 godine, a čini mi se kao da je jedan cijeli život prohujao između te pjesme, te osobe i mene. sav taj bijes i konačni, najkonačniji «ćao» danas uopće ne osjećam, ne mogu se s njim identificirati. zaista neobična «ljubavna», ne znam, možda se samo eminem više najebo mamice nekoj voljenoj osobi. no, band to prvi puta izvodi s full energy, niti jednom je na probi nismo tako žestoko oprali. svima je jasno da je takav tip songa kompromis za otvorene stageove, barem na samom početku giga. jednostavno na početku na «stranim terenima» pokušavam «pushati», guram – rosita, plači, mrgud, prvih 15 minuta imamo tenziju prema naprijed. kasnije korigiram kurs jer ne mogu protiv sebe, a pjesme koje su možda i dobre (mc boy, mars, pa i bog, pa i na putu prema dolje....supermama, sex u školi?! jebote, na što bi taj gig meni ličio kad bi to svirali? a znam da bi response bio bitno bolji. raja voli «veselo», kaj ne?) danas nisu logični dio koncertnog menua. sve je kul do kfs-a. yaya izlazi, ivo otvara kfs file, klik, šinec počinje....šinec staje. stao komp. ivo resetira komp, ponovo krećemo, ponovo stajemo. «komp je riknuo», očajno me i blijedo gleda ivo, «ništa, ugasit ću ga i ponovo dići, treba mi 10 minuta.» «kojih jebenih 10 minuta, svirajte bez kompa «na mišiće»», derem se ko konj. gledam spisak – idu «vjetar» i «porculan», nemoguće ih je izvesti bez laptopa. znojim se i pičkaram u bezdan iz stagea da me nitko ne vidi. na rubu sam da dođem do sprave i razbijem je u paramparčad. noćna mora, crna noćna mora jaši tu pred mojim očima. komp koristimo svakodnevno, mučimo ga i gonimo, samo da se uvjerimo da u ovakvim situacijama sve šljaka. već 2 mjeseca sve radi savršeno, bez ijednog sranja. i sad ovo...
fus nota samo za eksperte: samo zbog «rosite» koristili smo jedan virtualni synt iz «reasona» (software, koristi ga puno ljudi). reason i cubase se i inače (istovremeno uštekani) baš ne ljube, pogotovo, znate kad....jasno vam je zašto to ne smijem napisati? kako smo reason stavili 2 dana prije exita, nismo imali vremena skužiti da se pičkica od kompa smrzava.
band svira kfs bez pola aranžmana iz cubasea (ej, zar vi to zaista ne kužite?), ivo za to vrijeme sređuje spravu kolko se može i midi na porculanu i file na vjetru radi. fala bogu. završavamo s poštarom, narkom i 2x2.
eeee, ovi hoće bis! anbilivbl! kaj da sviramo – «susjede», «sebastian», «ne igraj se isusa», «bajku», «novog» trenera? čovječe, ful smo nespremni za ovakvu situaciju, tko bi pomislio da nas neće pustiti sa stagea na redaljki. i opet mi se vrti sarajevo i darkwood dub. dobro, ajde, sviramo ponovo «plači». bezveze, nikad (ok, zadnji puta možda '94) nisam ponavljao stvar, to mi je jadno. al fakat nisam vidio smisla da sad sviramo meni omiljenu «bajku», ej?!, mislim, ono...
štajaznam, možda sam fakat i mogao, ko ga jebe.
(sutra kraj ove sage koju nikad ne bi ovako detaljno razglabao da nemam vremena. samo dvije probe tjedno i obiteljske obveze i veze s ginekolozima i majstorima za stepenice. ok, farbo sam i ogradu. ipak, ruku na srce, vremena ko pljeve...)
