Daddyev dnevnik

FAQ
001 // 002 // 003 // 004 // 005 // 006 // 007 // 008 // 009 // 010 // 011 // 012 // 013 // 014 // 015 // 016

Idi desnoIdi lijevo
15.1.2003 • 16.1.2003 • 19.1.2003 • 21.1.2003 • 25.1.2003 • 27.1.2003 • 29.1.2003 • 31.1.2003 • 1.2.2003 • 2.2.2003 • 3.2.2003 • 4.2.2003 • 6.2.2003 • 7.2.2003 • 8.2.2003 • 10.2.2003 • 11.2.2003 • 12.2.2003 • 13.2.2003 • 14.2.2003 • 15.2.2003 • 16.2.2003 • 17.2.2003 • 18.2.2003 • 19.2.2003 • 20.2.2003 • 21.2.2003 • 22.2.2003 • 23.2.2003 • 24.2.2003 • 25.2.2003 • 28.2.2003 • 2.3.2003 • 2.3.2003 • 3.3.2003 • 4.3.2003 • 6.3.2003 • 7.3.2003 • 10.3.2003 • 11.3.2003 • 12.3.2003 • 13.3.2003 • 14.3.2003 • 15.3.2003 • 19.3.2003 • 20.3.2003 • 24.3.2003 • 25.3.2003 • 26.3.2003 • 28.3.2003 • 30.3.2003 • 1.4.2003 • 3.4.2003 • 4.4.2003 • 5.4.2003 • 6.4.2003 • 8.4.2003 • 9.4.2003 • 11.4.2003 • 12.4.2003 • 14.4.2003 • 15.4.2003 • 17.4.2003 • 18.4.2003 • 19.4.2003 • 20.4.2003 • 21.4.2003 • 22.4.2003 • 24.4.2003 • 25.4.2003 • 28.4.2003 • 29.4.2003 • 30.4.2003 • 1.5.2003 • 3.5.2003 • 4.5.2003 • 5.5.2003 • 6.5.2003 • 7.5.2003 • 8.5.2003 • 10.5.2003 • 11.5.2003 • 12.5.2003 • 13.5.2003 • 17.5.2003 • 20.5.2003 • 27.5.2003 • 5.6.2003 • 10.6.2003 • 21.6.2003 • 8.7.2003 • 9.7.2003 • 11.7.2003 • 12.7.2003 • 18.7.2003 • 26.7.2003 • 5.8.2003 • 8.8.2003 • 13.8.2003 • 16.8.2003 • 1.9.2003 • 4.9.2003 • 8.9.2003 • 9.9.2003 • 12.9.2003 • 14.9.2003 • 22.9.2003 • 24.9.2003 • 5.10.2003 • 12.10.2003 • 15.10.2003 • 19.10.2003 • 25.10.2003 • 26.10.2003 • 29.10.2003 • 1.11.2003 • 6.11.2003 • 11.11.2003 • 11.11.2003 • 13.11.2003 • 17.11.2003 • 19.11.2003 • 22.11.2003 • 25.11.2003 • 27.11.2003 • 30.11.2003 • 2.12.2003 • 3.12.2003 • 7.12.2003 • 9.12.2003 • 10.12.2003 • 14.12.2003 • 23.12.2003 • 25.12.2003 • 27.12.2003 • 29.12.2003 • 30.12.2003

09.07.2003  

exit – iznutra i izvana (2)

ekipa na yu granici iznenađujuće gostoljubiva. naravno, nisu potpisnici međunarodnog ugovora o ata karnetu (sadrži spisak opreme koja prelazi granicu; specificirana po imenu, komadu, kilaži i cijeni. ovisno o cijeni ukupne opreme plaća se pristojba za karnet.) koji su odavno potpisali čak i hrvati. tako se dešava da nam hrvati ispune/iscjepaju svoj dio uloška, a ovi «inozemni» su ostali netaknuti. ulazimo na a4 štampani spisak instrumenata koji za svaki slučaj uvijek imamo sa sobom. yu carinici su ok momci, zajebanti. veli jedan «jel ovo sa spiska sve ovde? «je, osim ovog što je prekriženo», velim. u tom trenutku ulazi prekaljni račanov pajdaš borščak koji mi SADA, NA GRANICI PRED CARINIKOM kaže da nema još jednog elementa, mada je to odavno trebao učiniti, a ne da ispadamo najtraljaviji kriminalci u kozmosu. «eeej, nemoj da se sad svađate, idete na exit? ajd baš da vidim što imate». otvara. «aaaa, a razumem se u ovo ko u....ok, šta je ovo ovde?», pokazuje na jedan kuferčić gdje uz ostalo držimo i muzičku karticu za notepad. «kartica, muzička», smireno odgovaram. «ok, a gde je ona na ovom spisku?». «paa, evo, sad ćemo je naći», ne slutim ništa zlo. jebote, nema je! znojim se, braćo znojim se. krenulo je tako što je već prilikom našeg internog popisivanja stvari za atu božanić zaboravio zapisati karticu. ja sam to slučajno skužio u jednoj rutinskoj provjeri prije prijavljivanja karneta u gospodarskoj komori. brzo zovem sanjina, sjećam se, vozio sam se po branimirovoj sa yayom i govorim mu da dopiše karticu, ako već sve nije prekasno. kao, sve ok, nije frka. od tad uopće nisam provjeravao spisak, sve do ovog trenutka prelaska yu bordera. «ej, momci, stvarno, ja neću da vas gnjavim, ali nemojte više ovako da se zajebavate, može da vam pri povratku bude neki moron u smeni. ajd lepo da dopišemo ovo šta imate i ćao.» u njihovoj carinarnici nudi me pljugom, pušimo nas dvojica ko ćifuti. sve kul, dao sam im kazetu, krećemo prema new now-u (novi sad).

na ulasku u novi sad zovem aleksandra, on je kao baš zadužen za nas i bit će nam pri ruci za sve što nam zatreba. dolazimo na petrovaradinsku tvrđavu točno kad smo i dogovoreni, u 12h. nema žive duše, postapokalipsa. vjetar posvuda raznosi smeće od jučerašnjeg derneka. sitni pijesak intenzivno ulazi u oči. nakon pola sata dolazi aleksandar i kaže da je naš hotel u gradu, a ovaj na tvrđavi da je popunjen. svi izvođači ulaze na fejsofdplejs zajedno s publikom jer nema mogućnosti alternativnih pristupa. zaista je nemoguće da se provlači kombi s masom od 30, 40 tisuća ljudi koji korak po korak kreću od podnožja do vrha. aleksandar nas upozorava da je kontrola specijalne policije rigorozna i da pazimo što nosimo sa sobom jer ne jebu nikoga. mislim si, to je ok, ne samo zbog dopa nego i nama ko bandu iz sigurnosnih razloga. ipak, mrak mi pada na oči kad si zamislim yayu kako se 45 minuta probija kroz gomilu, a nakon toga je netko pretresa i maltretira na ulazu. «i, kažeš, u ovom hotelu nema mjesta?», provjeravam ima li šanse da y ne odlazi nikuda i da ne prolazi tu torturu. «ne, ovde su samo inostrani izvođači.» nitko me u zg ni izdaleka nije opozorio na ovu okolnost jer u suprotnom sigurno ne bi pristao na opciju da si ženu i dijete dovodim u takvu suludu situaciju. lagano počinjem pizditi, ali šutim. odlazimo do stagea. tamo nema apsolutno nikoga, pult je pokriven najlonom, neki vjetar puše u pizdu materinu, čitav stage podrhtava. sprema se nevrijeme. sve sam luđi. ne znam kud bi sa sobom, što da kažem bandu. ako kažem da idemo u hotel u grad, lud sam, riskiram previše. i tada kažem mariu: «borščak, daj mi pljugu. thanx. e, borščak, idemo doma!» dolazim do aleksandra i to mu ponavljam. on me pita «misliš u hotel?», «ne, kući u zagreb!» «kako, ne razumem?!» objašnjavam mu da nisam imao pojma kako će ovdje funkcionirati stvari, da ugrožavam na ovaj način puno toga, da ne želim da mi se žena maltretira i da za sve to skupa nitko iz exita nije kriv, ali bogme nisam ni ja. «pa i moja žena će da rodi za koji dan». «ok, tim više razumiješ o čemu pričam. usput, moja žena je i performer ovdje, neobično je bitna za koncert . ako je ovaj hotel pun, jebiga, što da ti kažem, dolje je ne puštam!». aleksandar malo mijenja ton razgovora, pizdi i kaže «kako hoćeš, videću šta može da se reši». čekamo u foajeu petrovaradinskog hotela; u jadnom je stanju. predvorje je prljavo, namještaj derutan. čekamo.

stiže konstantin, aleksandrov brat, koji je veća faca u organizaciji festivala. «ko je ovde od vas zadužen za kontakt», nabrijano zumira po bandu koji se razvalio u prljavim foteljama. «ovaaj, pa valjda sam ja, mada ovo nije moj posao», ustajem. «pa dobro u čemu je problem, a?!», jebeno nervozno i brzo će konstantin. «gledaj, imam ljudski pro....», «ne razumem u čemu je problem!?, zašto želite da se vratite?», diže ovaj dečko ton i prekida me u pola rečenice. «žena mi je tr...». «ma, čoveče, ovde ljudi zovu za vas, mole i kume, mi uopšte nismo hteli vas ovde, nego nas zovu tomislav i sanjin za vas da dođete ovde, a vi sada ovako!» «koji tomislav, sanjin je naš menager», gubim živce jer NITKO se neće ovako razgovarati samnom! «šta, ko je tomislav? tomislav škulić!» «aaa, pušač moga kurca», puhnem si u bradu. «šta si rekao? sad si sve rekao o sebi! čovek je najzaslužniji šta ste uopšte ovde, ja vas uopšte ne slušam, jebe mi se, čovek me zove, a ti ovako o njemu. kakvi ste vi to ljudi!», drži meni dečko predavanje.

ok, skužio sam da sam pretjerao i da bi za opće dobro trebao netko, a taj netko sam ja, malo nagaziti kočnicu jer će sve otić u p.m. mogao bi ja sad rasvjetljavati pojam «tomislav škulić» na dvije kartice, ali neću. tek, shvaćam ovog dugokosog ispijenog mladića, on zaista ima dojam da smo mi kreteni. i naši ga se problemi vezani uz spomenutog zaista ne tiču. jebiga, brz sam na obaraču. prvenstveno me jebe situacija s yayom, a i dečki su gladni i jebeno umorni od puta i sve bi se trebalo nekim pozitivnijim tokom što brže odigravati. «sorry», velim konstantinu, «znam da je cijeli problem negdje drugdje a ne u tebi jer očito ja tražim nešta ekstraordinarno, tj. da trudnicu smjestite ovdje kako se ne bi patila» «ma neću uopšte da slušam, dovoljna je jedna reč da upoznaš čoveka, tebe sam upoznao, kako možeš ovako da govoriš o ljudima.», i dalje je ovaj nervozan ko leptir. «čekajte ovde, videću šta se može», nervozno nestaje u hodniku.

u «holu» je muk. kažem bandu da ovo što frajer priča u vezi intervencija jest istina, ali so fucking what? mi jesmo band dostojan exita, a i kakve to veze ima s okolnosti za koju ja nisam ni najmanje kriv? detaljno im objašnjavam mnoge okolnosti koje realno dovode do ovakvih kretenarija. osnovno; netko treba biti s nama na terenu, ja uopće ne mislim da sam podoban za komunikaciju s ljudima, znam navući loš film jer ne znam glumiti, a i brzo okidam. još brže se i smirim, ali često bude kasno.

nakon pola sata stiže aleksandar i kaže da odemo na tonsku, a da je soba u «varadinu» za mene i y pronađena.

dolazimo na stage, postavljamo opremu, mada stage još uoće nije tehnički pripremljen za tonsku. kroz neko vrijeme na motoru ulijeće neki strikan sijede kose (ko da je iz yu grupe, op.a.) koji se već skidajući kacigu dere «vi nemate sada tonsku, ja sam vlasnik ovog stagea i ovog razglasa i pulta, i ako ja kažem da sad nemate tonsku onda je to tako!!!!!!! sada tanja jovičević treba da ima tonsku!!! a ja sam njen tonac!!!» mjera za moj popizditis davno je istekla i najmirnije na svijetu slušam kako se ovaj dere. velim mirno «gospodine, zar mislite da smo se mi svojevoljno popeli gore? ok, silazimo, što drugo?!» «dobro, evo, tanje još nema, možete da imate toinsku dok ona ne stigne» «mi trebamo imati tonsku barem satipol, nek je ona ipak prije nas», pomirljivo kontempliram.

pazi sad ovo! – mic po mic, radimo mi tonsku, zaboravimo na tanju jovičević, s biffelom na pultu prolazimo gomile detalja, korekcije, vjetar nesmiljeno puše, dok sjedim na monitoru tresu mi se noge, ne vjerujem – jesam li popizdio ili ovaj čudni vjetar ovako valja?! ljudi, tonsku smo nesmetano radili 2,5 sata! čiča nije puno srao danijelu, pustio ga je da radi, ali kad smo došli do harmonike sve je počelo mikrofonirati jer je za tako akustičan instrument majk previše otfrljen, a harmonika se kurca nije čula. danijel primjeti «ne mogu je više dić, sve mikrofonira», nakon 2 sata stara lija prvi puta prozbori « i ne treba da dižeš, sve teba da spustiš. ako gitare mislite ovako jako da držite, nećete ništa da uradite, neće da vam izađe ni vokal! pa nije ovo main stage, ovo je 14 hiljada vata, ako hoćeš 70 hiljada – evo ti tamo main stage, pa ih imaj. mene su platili za ovoliko i mada sam svestan šta hoćete, e, ne može, bre!»

priznajem, bio mi je beskrajno simpatičan. shvatio sam. rekoh biffelu da sve smanji, jebiga, ako želimo iole normalne odnose ne možemo mašinu koja vozi 70 na sat nabrijavat na 150, ispast ćemo budale, a tog mi je za danas dosta!

(treći nastavak sutra)