pa dobro, ne da mi se o londonu. možda jednog dana. puno je razloga; i taj što evociranje civilizacije takvog stupnja boli kad živiš gdje ja živim; i taj da sam 5 dana živio na prilično visokoj nozi (ne svojom zaslugom ni krivnjom) pa može ispast da se nešto preseravam (a vidio sam vrlo hoh puzzle londona); i taj da o koncertima, pogotovo radioheada, mogu reći samo jedno riječ – fenomenalno. i zapravo nemam što tome za dodati jer bi samo srao. da, meni hrvatu potpuno je neshvatljivo da ćelavi snagatori na gigu radioheada prvim redovima ljubazno dodaju čaše vode! tu ja kužim da sam došao ravno iz tunguzije jer danas smo bili na
ŽELJKA OGRESTA I GOSTI iliti SUSRET BORŠČAK – RAČAN NA NAJVIŠEM NIVOU
krenulo je tako da smo zde i ja sastavili rhodes i ja sam skužio da se po onom plastificiranom podu na stageu kliže sustain pedala. rekoh prisutnom djelatniku, debeljuškastom alkoholičarskom komu?čemu? da bi bilo zgodno da nam daju neki tepihić da se pedala prestane klizat jer se ovako teško svira. veli ovaj: ha ha haha ha ha, pa jel to bilo '43.? razmišljao sam dal da ga odmah steram u pičku materinu, velim si – nemoj – i kažem: 43. nije bilo ove glupe plastike po podovima. veli ovaj: nisam ti ja scenac, boli me kurac za to. ok, rekoh, nema veze.
iz hodnika dopire bare (snimaju se 2 emisije: u jednoj ja, u jednoj on) koji u foajeu vježba onu «piči piči piči, uživat nećeš stići». svira s dva prsta dvije harme dobrih pet minuta teksta «koje svaki hrvat razumije i s kojim se suosjeća» (izvadak iz jedne recenzije). on nastupa solo, bez benda «jer sedmorica ne voze kombajn pa ne moraju ni svi svirat» (citat bare goran).
mi smo dofurali komp, midi, moju midi šlapu, vokalni efekt, kaoss pad, jednu činelu, harmoniku i bass i pojačalo. bojao sam se da će to za tonca biti preveliki izazov. isprva, sve je cool; tip koji radi sound u dvorani sve kuži, povrat mog vokala + efekta u monitore, ima dovoljno auxa i da vas sad ne gnjavim. mr. the big boss škalec koji radi u tonskim kolima odjednom upada u dvoranu za vrijeme tonske i urla: stop! stop ovog časa! ovo je overlimitiranje! ne može to nikako! ne može i gotovo!
ivo božanić koji je ovo studirao u londonu, mirno pristupa «legendi» i pita: ljudi moji, pa u kojem stoljeću živimo? gospon škalec, mi smo KOLEGE, ne vidim razloga panici. ovo s vokalnim efektom shvatite kao da imate zadatak uključiti primjerice još jednu violu, ništa teže od toga! ako nema problema u dvorani, koji je problem u kolima koja su samo preslik zvuka i kanala iz dvorane?! škalec ga pogleda pogledom japansakog samoubojice i izjuri van.
sad malo fastforward (moj intervju. ok.), fastforward (dobro smo odsvirali «porculan»). zadnji je predsjednik vlade ivica račan, pa čekamo da se emisija završi, pokupimo opremu, pičimo u rupu i doma nakon cijelog dana. ok, stvar je gotova, zovu nas na zakusku premijeru u čast. neki moji su zaista jebeno i ozbiljno gladni, ja se grozim pomisli da se pridružim škvadrici jer dobro znam ko je ovo dole platio. ne bi jeo da umirem. ja čekam uz opremu da je netko ne mazne. dolazi deny i veli da račanovo osiguranje ne dopušta da uđe s kombijem u dvorište kerempuha (od strane varšavske). ne jebe ih ništa. nitko ne ulazi dok je premijer na domjenku! naravno, uopće ne shvaćam logiku, ali koga briga za to. ženi mi nije dobro doma, ja nemam vozačku, a mama mi ima 65 godina i želi doći po mene, ali vrijeme se ozbiljno primiče ponoći. dolazim do denyja i velim da potraži producenta emisije da porazgovara s osiguranjem. deny veli da mu je producent rekao kako nitko s emisije nema ništa sa osiguranjem, «oni su samo došli, pitali ko je glavni i tu se postavili. ne razgovaraju ni sa kim». ja kažem «jebomepas ajmo račanu reć da nam pusti kombi unutra, sat i pol ovdje gljivimo, scenci su već razmontirali kompletnu scenografiju, samo smo još mi, ogresta, merlić, macan, račan i njegov sin u cijelom kazalištu! i ovi frajeri u prugastim odijelima vani s protezama iza ušiju i oko usta.
ulazim i sam na domjenak. lud sam i ljut u pičku materinu. jebeno ozbiljno razmišljam doć do račana i reć mu da odjebe s tim kretenima vani. kuliram.
dolazi željka ogresta, pričamo nekaj, vukmirica koji se za emisiju obuko u tita nas slika. zovu i premijera s nama. popizdit ću. I OVO JE TRENUTAK U KOJEM U KADAR SRAMEŽLJIVO ULAZI DOAJEN BASS GITARE U HRVATA, DAME I GOSPODOOOOOO – M A R I O B O R Š Č A K!!!! on je mrtav pijan jer već dva sata čeka da krenemo, a cuga je, jebiga, poklon poreznih obveznika. «eeeee, dudo, eee, mogu se i ja fotkat hhhhh, aaaa, hahahahahahaha?!» «možeš, buraz, genijalno!», sadomazohiostički odgovorih jer znam, JEBENO ZNAM ŠTO SLIJEDI. željka veli «znate vi premijeru, ovu gospodu? ripper, mario....» «znam, znam, pratim ja to, često debatiram sa sinom o muzici. on veli – tata moraš osjetiti bilo mlade populacije, to ti je najlakše kroz muziku! nego, uživao sam slušajući vas, više nego u svom intervjuu!!!» «hvala», procijedih.
i krene neka priča, trala la, kadli mario legendarni borščak zapodjene (mrtav pijan) razgovor s ivicom. «kuuuud to ide, jeo'te, mislim....» «nemojte tako, hrvatska ima najveći rast (koga čega?) u evropi! 5,1%!!! «maaa, da, jeo'te....ja to niš ne vjerujem!» prgavi se borščak. «gospodine», vehementno će račan «pa ne možemo ovako razgovarati, o-d-g-o-v-o-r-n-o vam tvrdim: IMAMO NAJVEĆI PRIVREDNI RAST u evropi!!!» «ma, znam, je'ote, ovaaaj, mislim, ja živim u utrinama, ja se bavim ovim cijeli život. ok, vi se bavite ovim, je'ote. imam malu klinku (pokazuje rukom od poda), mislim, kaj ja da radim? nemam ništa, nikakvu budućnost!» «a ne, ne, nećemo tako! nećemo tako gospodo. znate, mene je moj teacher engleskog, inače amerikanac, neki dan teško uvrijedio. rekao je: ja volim hrvatsku, a mrzim hrvate. uvrijedio sam se, kako i ne bi, i vi bi se uvrijedili», gleda u mom pravcu. šutim, totalno se slažem s amerom. «i ja njemu kažem, tražim objašnjenje molim», prisnaži premijer «i on mi pojasni. vi hrvati imate tako krasnu zemlju, ali ne znate uživati u njoj. mrzovoljni ste kad radite, kad se zabavljate, čak i u krevetu! i to je to, gospodo moja, u tome grmu leži zec!» mario svaku prostu rečenicu prostotom garnira i ja se osjećam ko zadnji šupak. uopće nisam fasciniran situacijom, ali pogledom ga molim da se malo skulira, ono, bar da ne psuje i ne prekida ga. naime, želim čuti, možda razgovor ode nekim tokom, zanimljivim možda?! zde račanu iza leđa doslovce puca od smijeha gledajući moju unezvjerenu facu kako punim srcem moli maria da prestane mljeti. ali ne, borščak je planetarna zvijezda, ne jebe, ne pušta. račan više ne izdržava, zove svog sina, kao vratit će se.. (olfa). sin je ok. kaže «trudio sam se ali nisam baš skužio poantu ove pjesme (porculan)» rekoh, nema veze, stvarno, to ti uopće nije bitno. u međuvremenu dolazi deny i veli da je security dopustio ulazak kombija. ok, sad mi ne reagiramo, baš nam se ostaje!
za jedno desetak minuta, nakon 2,5 sata čakanja dopuštenja kao gromom opaljen prema meni dolazi gospodin račan i veli: pa što je ovo, sad sam čuo da satima ovdje čekate da vam puste vozilo, zašto mi se niste odmah obratili???!!!
ajoooj, duga priča, preduga, premijeru moj!
