ivaniš vs. ripper
(zvučat će kao odgovor lolipopu, ali je mnogo više od toga)
“al covjek je uporno naglasavao i inzistirao na tome da je on ripper.”
priča o ripperovštini je znana. pseudonimi su u mojem “poslu” (sic, fuj, bljak) vrlo česta stvar, katkad ih (vani) I sama industrija proizvodi. dapače, ljudima korigira personalityje, s tim da je kompletna promjena imena I prezimena u tome “included”. stoga moj potez da samom sebi nadjenem medijsko ime (što nikad nisam skrivao, dapače, uvijek sam prema tom nazivu bio posprdan – “svi neki kurac repaju, jedino ja ripam”, citirao sam (samoironično) štulića “kad sam kao mali došao u grad/morao sam sebi dati nadimak”, itd.) ima polazište u (utopijskoj) ideji da će taj “ripper” uspjeti zaštiti dubravka ivaniša od većine sranja. kojih sranja, pitat ćete? e, pa dobro…već u samim počecima nisam htio da mi se IKADA dogodi da postanem nešto kao “bucka”, zapravo “naša bucka”, tj. “naš dudo”. znate ono kad više nemaš svoju privatnost, svi su sa tobom na “ti” I tretiraju te kao privatnu imovinu. kako sam skužio da ću to teško izbjeći, htio sam da taj “narodni igrač” postane netko s drugim, različitim imenom, neki “naš ripper”. priznat ćete, zar to nije suludo perverzna zamisao?! malo kad razmisliš - “naš ripper”, jebote, “naš rasparač”. “ko ti je frend?” – rasparač. “čiju si ploču slušao?” – rasparačevu! (išlo je do toga da sam izrađivao zlatne kartice “ripper’s friend”! s njom si mogao besplatno na sve naše koncerte!) hm, učinilo mi se zabavnim! (kao što me jebeno zabavljalo da se prva ploča zapravo zove “puši(m) kurac”. npr. trbovićka čita na cropoprock “šim-pu pim-pu”, ja se doma zavaljen u fotelji trgam od smijeha. naime, baš sam to I htio. op.a. – toliko mrzim javne medije da sam uvijek smišljao diverziju). ali….život je čudniji od sranja I stvari se UVIJEK izrode, jebentimalegamiša! nešto benigno I zajebantski u jednom trenu poprimi smell koji nisi ni sanjao da ćeš morat teglit za sobom. definitivno sam popizdio kad je kraljić u jednoj knjazovoj “svlačionici” za 2 milje hrvata izjavio: “volim dubravka ivaniša, a mrzim rippera.” to me strašno povrijedilo, jer mogao bi podnijeti da me neki dilber koji me ne zna, ili me vidio 15 minuta u svom jadnom životiću tako tretira – kao podvojenu ličnost, pače, dečka koji se ufurao u ulogu rippera!!! svaka čast mojem prijatelju kralji, ali nakon 12 godina SVAKODNEVNIH PROBA, baš on ne bi smio ovakva sranja servirati javnosti jer je to zaista neukusno. svi koji me poznaju savršeno znaju da postoji samo dubravko ivaniš, koji ima barem 3 osobe u sebi (ha ha), tako da mu je “igranje rippera” sasvim nepotrebno. u prijevodu; konstantno ste (smo) se suočavali samo s d.i.-em, I za sve što vam se nije sviđalo I zbog čega ste me htjeli pljuvati, šorati, psovati, pušiti mi karu ili nešto sedmo – zaslužan je d.i. ni iza čega od svega nikad nije stajao ripper, niti se ja njime opravdavam. (taj rippy je na kraju ispo heroj; milion puta je baš on pobro “pederu” I “seljačino”, a dubravko se fino izvuko ko da se njega ne tiče, sic!) baš nikad si nisam (sam u sebi I za sebe) ufurao da sam ja ripper kad vas šaljem u sto pizdih materina, a dudo kad vam tepam. ma daj, nisam šupak! naglašavam, kad je unazad dvije, tri godine krenula spika “pa dubravko je divan, šteta što s tim idiotskim ripperom glumi kretena…”, morao sam reagirati (I zbog osobnog mentalnog zdravlja). nije dubravko (samo) divan, a da to I sami shvatite napravio sam slijedeće – odjebao rippera. pa da vidimo kakav sam! I tako I tako mi je dosadilo “maskiranje”. (ma, taj kraljić nikad nije shvatio. primjerice, on je mrzio pjesmu “najebo si ripperu”, a ja se tu sa sobom zajebavam tako kako me ni moj najveći mrzitelj ne bi posrao!)
na jednom koncertu ga je jedna djevojka pozvala: Dubravko! covjek je na ocigled poludio. sasuo prema publici da ko ga je tako pozvao, nek se javi, bla bla.
spustimo lopticu malo na zemlju. uopće ne tvrdim da se takvo što nije odigralo I da nisam “poludio”, ali vjeruj, sigurno ne zbog toga. naime, događaja se ne sjećam, ali uvjeren sam da sam prethodno popizdio zbog trilijuna stvari koje su vezane uz “insiderski” dio priče (ko zna; možda se nisam čuo u monitoru, možda je band kriminalno svirao, možda smo se posvađali sekundu prije, možda me netko sekundu prije špricao pivom..ma, milion stvari!), pa mi je ova pričica došla ko kec na desetku. ma, vjerojatno bi popizdio (u tom trenutku) da mi je netko i pusu slao. naravno, to me uopće ne opravdava, samo želim reći da nisam na koncertima bio osjetljiv na dozivanje mojim pravim imenom. naime, kad bi to bila istina ja bi fakat bio bolestan. a nisam….
bilo je neko potpisivanje cedeja, fred astera, zamolila sam ga da mi se potpise s Dubravko. dobro nam znan pogled me prostrijelio i naravno napisao je ripper. onda sam i ja njega pogledala u stilu kretenu, a onda se on kao ispricao – dubravko me zove samo mama (prije toga je napisao (velikim slovima)- a zasto dudo?!? ti si mi mama? Ripper!!! (podvuceno+primijetite tri usklicnika).
eh, daaa…zanimljivo. toga se već, draga lolipop, sjećam. da bi odgovor na ovo dobro shvatila, moraš pažljivo pročitati prvi pasos današnjeg dnevnika. dakle, vratimo se u 95, 96, 97. (već na “bogu” sam “skretao” s tvrdog kursa ripperovštine). jest, ova gornja izjava je moja. kad smo kod potpisa, otkrit ću malu tajnu: grafički (!!!) mi je bilo nemjerljivo efeknije potpisivati se sa “ripper” jer nikad nisam bio zadovoljan kako izgleda potpis I varijante potpisa mog glomaznog imena I prezimena. jebiga. zapravo, odavno bi se riješio “rippera”, da sam barem trunčicu napredovao u “dizajnu” potpisa imenom I prezimenom. (ovo je ogoljivanje za full monty serijal!) ljudi, meni je pravi pakao potpisivati se na osobnu, žiro, pasoš, te neke trajnije dokumente. godinama moram gledati jednu krebilnu varijantu ružnog – kljakavog – neizvježbanog – pučkoškolskog potpisa. autogram je bitna stvar (hej, ajd ne serite, svi smo mi potrošili tone papira vježbajući “jebačko” potpisivanje, nije to nikakva samo meni svojstvena egotripna stvar); fasciniran sam, primjerice, tenisačima I raznim sportašima – onako, s reketom I torbom u rukama I flomićem u zubima, u prolazu se potpisuju na različite svinjarije. I to bude efektno I brzo, kratko I ne gnjave se puno! vauuu, pomislim si ja, kad bi I ja tako mogao, ha ha ha!!! meni je potpisivanje autograma noćna mora. ostavljam trajan pečat (po mojem ukusu) ne-lijepoga na nečem što je meni najvažnije na svijetu – svojoj ploči.
dakle, ovo smo pojasnili. nadalje; “obožavam” škvadricu koja želi da se baš za njih potpisujem izvan standarda, baš onak kak su si oni zamislili. a pogotovo “dudo”: mama me oduvijek zvala samo dubravko I tog “dudu” mrzim jer nema ništa svojeg I originalnog. svaki dubravko je “dudo”, to je tako “simpa”. a ja nisam “svaki” I mrzim uz pomoć dudicizma “biti simpa”, s tim da ne mislim pod tim ništa prepotentno. ni ti nisi “svaka”, zar ne? danas me tako zove yaya (čak I ona samo u spešl okejžns) I ima isključivo pravo na to!!! oprosti, shvati – ja tog “dudu” objašnjavam kao “ovo je nešto jako jako moje I ja ga poznam ko brata, znam mu žuto sprijeda I smeđe odostraga”. I sad, stoji neki djevojčurak (kojeg prvi puta vidim) nasuprot meni, traži baš TAJ potpis nakon što me s posvetama “za renatu, al daj neku pjesmicu napiši” izjebo vagon ljudi prije nje. ne znam možeš li prihvatiti – da, danas bi se TEBI (I mnogim “forumašima”) bez frke tako potpisao, ali tada me iznerviralo skroz. a jebiga, vidiš, danas me ni ti, ni svi ovi dobri ljudi takvo što ne tražite! jebem ti život. hah, uopće me ne tražite autogram, koji će vam kurac, tja ne treba vam uspomena kad me, ukoliko poželite, možete posjetiti da vam sviram tik ispred nosa. samo tako, lako! s druge strane, već sam se većini jednom sigurno potpisao sa “ripper”, he he, I trajno zapišao teren. pravih se riječi čovjek uvijek kasno sjeti…I pameti dođe kad se ni ne nada.
- - - -
na kraju, suma sumarum: ružan mi je taj “ripper” I stran. imam 37 godina uskoro, koji jebeni ripper. neću da me klinac zove ripper. morao sam puno toga proći da skužim kako je dubravko ivaniš, ili samo ivaniš, sve ono što trebam. ništa me ne može od toga “spasiti”. svjestan sam da će me po novinama I inim drugim javnim prilikama taj nick pratiti ko duh još dugo, duuugo. jebaj ga, nema natrag. meni je važnije to što sam samom sebi nakon godina I godina rekao; stari, sve ove godine sam ja ipak ja, d.i. I to je dobro.
p.s. neki dan zovem tonija cetinskog (da kupim od njega kaoss pad) I velim: “bok, toni, dubravko je!” ovaj je čitavu minutu odvaljivo od smijeha – “duuu-braaav—koooo, ha ha ha, duuuu-braaav-koooo, kažeš!?”
nisam mu zamjerio. sam sam si kriv.
- - - -
hm….sve ovo je možda posao za nekog psihijatra + grafologa. svašta bi se otkrilo. vlado, što kaže tvoja supruga, ha ha ha?! (oprosti, ko da mi je u primozgu ostalo da ti je žena psiholog ili tako nešto…) bdw, sigurno se sjećaš jedne skorašnje prilike u vezi intača za globus kad si mi napisao u stilu “jebem te budale, da su skratili ono dubravko ivaniš ripper samo na ripper stao bi cijeli intervju bez kraćenja!” samo ja znam koliko te volim, al sjebo si me tada da nisi ni znao…nisam ti imao srca, nakon svega što si napravio za mene, protusloviti.
