«drveće i rijeke»
zlatko gall, slobodna dalmacija
ocjena: tri
Cijela se karijera Dubravka Dude Ivaniša Rippera (nevjerojatno!, op.d.i.) i Pipsa može nazvati ne samo kontroverznom već, unatoč uzlaznoj liniji njihove diskografije, čak i – tragičnom. Odnosno posve nalik noj mudrosti-lamentaciji koja veli da se mnogi dočepaju kruha tek kada izgube zube. Da se razumijemo, još tamo od Freda Astairea naovamo svakom albumu Pipsa dao sam visoke i najviše ocjene a – priznajem – neobično me veselilo da sam im baš ja uručio Porina za prošli sjajni album Bog. A kada smo već kod Porina, premda me mogu optužiti da prerano kukuriječem, duboko sam uvjeren da bi jednoga već sada valjalo dati projektu Drveće i cvijeće. Na žalost, on bi – umjesto u ruke Ripperu – završio u vitrini producenta Davea Friedmanna.
A to je i dobra i loša vijest. Dobra je naravno zbog iznimno obavljenog posla jednog od lucidnih, ali i vrućih trendovskih producenata sa samog vrha svjetske rock scene, a loša stoga jer je autorski materijal – osim nekoliko iznimki poput 2x2 i Vjetra – autorski slabiji od prethodnika. Ripper ke doduše složio najintimniji album u dosadašnjoj karijeri pokazujući očito i da je iz faze «mrguda» postepeno prešao u «umjerene optimiste». No, njegov poetski iskaz ostao je isti pa se i dalje služi apstraktnim slikama koje se – čak i ako posjedujete ključ – prilično teško dešifriraju, a i vokal mu sve više teži stapanju s davnašnjim uzorom – Darkom Rundekom. No, srećom ama baš nikada neće napraviti Rundekovu pogrešku te ogoliti vokal gurnuvši ga posve samoga u prvi plan. Ripper je, naime, uvijek znao svojim apstraktnim tekstovima i narativnom vokalu dati ovojnicu atmosferske glazbe.
I to je ono što na Drveću i rijekama funkcionira bolje no ikada. Čak i tamo gdje su skladbe posve tanke, a Ripperove apstraktne slike posve nerazumljive. No, je li to ipak dovoljno za tako ambiciozan album i projekt koji je – nemojmo se lagati – iza sebe imao i tako impresivnu medijsku podršku?
Bogme, nije.
- - - -