|
|
Pips, Chips & Videoclips – Drveće i rijeke Utorak, 22. travnja - Riječ je o hrabroj, bogatoj, kompleksnoj i uhu ugodnoj ploči, koju je podcjenjujuće procjenjivati u uskim okvirima onoga što se kod nas izdaje – jer s tim nema gotovo nikakvih dodirnih točaka. piše: aleksandar holiga Zaista, teško se u Hrvatskoj baviti pop glazbom koja je relevantna u svjetskim razmjerima, nije adaptirana za "domaće tržište" i nije cijepljena od hrabrosti. Ako ste mladi i relativno nepoznati, muku mučite s ljudstvom, opremom, parama i sretni ste kada vas netko pozove da svirate za putne troškove i pivo, još će vam to nekako i proći – jer će većina ljudi koji slušaju glazbu sličnu vašoj u vama vidjeti potencijal i trud, a ne pretencioznost i preseravanje. Pa ćete se tješiti bar formalnim priznanjem vaših neuspješnih pokušaja. Ako ste međutim uspješan bend (koliko god to u Hrvatskoj uopće možete biti), što znači da prodate koju tisuću primjeraka albuma, snimate spotove, svirate koncerte za više od putnih troškova i piva, onda – ne dao vam Bog da ičime podsjećate na bilo koji dobar "strani" bend. Jer vrlo je vjerojatno da će vas dočekati na nož i tražiti vam dlaku u jajetu. I ne samo to, nego će vas olako, na osnovu površnog preslušavanja proglasiti imitatorima. Naravno, postoji razlog zašto o ovom razglabam – možda nije profesionalno, ali ne mogu ne komentirati prve recenzije ovog albuma koje su se pojavile u medijima. Jednostavno, jer radi se o gomili gluposti. Ukratko, da ne bih previše uzurpirao ovaj prostor – jedan od kritičara smješta nove Pipse u "jebeš-ovaj-arty-farty-di-je-tu-rokačina-i-pivo-al-nije-loše-ako-netko-pita-da-ne-bi-ispalo-da-sam-glup-i-ne-kužim" fajl, lucidno primijetivši kako su ipak najbolje osobine albuma Fridmannovi "distorzirani bubnjevi i ostali trikovi", odajući dojam starog mačka koji zna o čemu govori te na kraju šeretski i velikodušno im dodijelivši četiri zvjezdice; drugi je ogorčen i nikako ne može prežaliti "prave" Pipse i sve svodi na precjenjivanje vlastitih mogućnosti, pseudoartizam, pomodnost i prepisivanje tuđih rukopisa; a treći pljuje album, a hvali ono što on misli da je produkcija (Dave Fridmann, kojemu usto uporno krivo piše ime, album je samo miksao, a producirali su Jura i Pavle iz Svadbasa) zaključujući rečenicom: "U kvalitativnoj biti, Pipsi su od Lipsa odvojeni taman onoliko koliko je neki domaći producent udaljen od Mr. Friedmana"… Međutim, bit će ipak bolje da napišem nešto o ovom albumu… Jer krajnje je vrijeme, prije nego se javi još neki stručnjak sa svojom ekspertizom – vodeći tuzemni kritičari imaju pravo na svoje mišljenje, ali ono će lako pasti u vodu ako poslušate "Drveće i rijeke" bar koji put više od njih (dva, možda tri puta?). Silom prilika se stavljam u obranu Pipsa, ali tamo nema baš previše onoga o čemu oni govore – prije je riječ o glazbi koja ide ukorak s nečim što je izvan granica "naše predivne vukojebine", kako kaže pjesma "Sebastian". Reminiscencije na neke od svjetskih bendova više su na razini zrelog promišljanja vlastitih aranžmana i stila nego jednostavno kopiranje; Dave Fridmann nije čarobnjak koji jednim potezom od govneta može napraviti pitu (iako, istini za volju, nije ni daleko od toga), njegov dodir se itekako osjeti (osobito na uvodnom instrumentalu "Dobro" i pred kraj "Susjeda", kojeg je bombastično "nafrljio"), ali Jura i Pavle su obavili glavninu posla i njihov utjecaj na zvuk je presudan. Istina, Dubravko ponekad zna zazvučati kao Rundek, ali otkad je to zločin? A što je najvažnije, "Drveće i rijeke" donosi do sada uvjerljivo najbolje pjesme Pipsa. Prekrasna spomenuta "Dobro", sasvim cool i pametna "Susjedi" s vrlo bogatom zvučnom slikom, string-klavijaturama koje paraju prostor i bubnjevima koji se od sitnih poteza metlicama iznenada pretvaraju u razaračku snagu; lijepi Caveovsko-Balaševićevski komadi "Sebastian", "Baka Lucija" i "2x2"; zatim vjerojatno najzrelije "Ne igraj se Isusa", "Vjetar" i "Mak" koje uz još tri izvrsna instrumentala i komornu "Porculan", mora se priznati, sasvim uspješno dočaravaju atmosferu ovakvog, intimno-prirodoslovnog albuma. Tu je i singl "Mrgud, gorostas i tat", najvedrija stvar s albuma koja jedina zapravo (ali samo malo) podsjeća na "stare" Pipse i pravo debilna "Kako funkcioniraju stvari" s Yayom u disco-maniri… Sve u svemu, u čak 65 minuta muzike bend je uspio naizgled nespojive djeliće pretvoriti u kompaktnu slitinu, album koji se sluša od početka do kraja, i koji jedino tako i funkcionira. Riječ je o hrabroj, bogatoj, kompleksnoj i uhu ugodnoj ploči, koju je podcjenjujuće procjenjivati u uskim okvirima onoga što se kod nas izdaje – jer s tim nema gotovo nikakvih dodirnih točaka. A priče o pretencioznosti ostavimo po strani – sve to ipak nije odmaklo dalje od cinizma i podsmijeha s kojim su neki (a tu ubrajam i sebe) dočekali najavu "Ripperovog Kid A-ja". Na sreću, "Drveće i rijeke" nema baš ništa zajedničko s albumom kojim je Radiohead postao najveći bend današnjice, ali nešto drugo jako je slično. I tada su se mnogi (ne samo naši) kritičari našli u nebranom grožđu suočeni s nečim što ne razumiju, dio fanova ih je razočarano napustio, ali stekli su mnoge nove poklonike u oba tabora. Preslikano na našu banana-državu, dovoljno je bilo napraviti solidnu glazbu koja korespondira s nečim vani, a opet je dovoljno autentična, da bi vam trust medijskih guzonja prikačio etiketu pretencioznosti jer si se odvažio pokušati ne proći malen ispod zvijezda. Da, treba i tijelom i duhom ostati tu jesti govna, slušati stojedinicu, gledati Story Supernova na Novoj TV i čudom se čuditi zdravom mainstreamu Gibonnijevog mirakula i Geoffreya Oryeme. Ma bravo. Kad sam već naveo paralelu s Radiohead, nije zgorega podsjetiti se da se "Kid A" u prvom tjednu prodaje, najviše zbog radoznalosti fanova, našao na prvom mjestu i američke i britanske top liste. Prvi podaci govore da se i "Drveće i rijeke" prodaju preko svih očekivanja… Izdavač: Dan, mrak/Menart - - - - hvala!
|
|
|
