kad me petra boić nazvala za intač u vjesniku, meni blesavom još nije zasvjetlila lampica da se pičkica horvat sprema na osvetu. naime, to je ipak njegov resor, nažalost. I dobar je razgovor na kraju ispao.
- - - -
PITANJA:
- Ne mogu se oglušiti na Vašu izjavu da više NIKAD nećete svirati 'Dinamo'. Vjerujem da Vam se ne priča o tome, non-stop ponavljate isto, ali ipak... Ono što je Nova emitirala nakon promocije u petak, zvučalo je i kao konačno NE? Bez ljutnje, ali nema nekog smisla - Stonesi gotovo uvijek sviraju Satisfaction, Peppersi Under The Bridge, Kazalište Ružu, a Oliver Galeba...
Ono što je spomenuta televizija emitirala jest moja izjava koja ne sadrži rječcu “NIKAD”. Pitanje mi je postavljeno u kontekstu predstojeće turneje, “Djv” baš kao ni mnoštvo drugih pjesama nisu dio istog filma. Koncert je za mene film, a ne sporadično pričanje štoseva koje publika ili ja volim. Prilično sam beskompromisan I na svu sreću nikad neću postati sam svojim robom. Nakon “Djv” mogao sam komotno I prekinuti karijeru jer sam samo time “preskočio” mnogu uvaženu I cijenjenu gospodu. Djelujem prepotentno? Ne, samo govorim istinu, sviđala se ona kome ili ne. “Dinamo” je velikim dijelom postao narodna pjesma I uputno je da je narod pjeva, Pipsi su postali nebitni. Mada sam uvjeren kad se u budućnosti stvore artističke kondicije da u kakvoj prigodi sviramo “Dinamo”, mi ćemo ga svirati. Usput, smatram da je u trenutku izlaska “Drveća I rijeka” cijela priča deplasirana. Prestar sam da bi se šamarao konačnim imperativnim rečenicama. No, petparački senzacionalizam uvijek traži novu porciju krvi I sperme. Oprostite, ja to neću donirati, niti bi se nakon nečije krive interpretacije trebao pričestiti.
- I na turneji nakon izlaska Boga niste svirali navedenu pjesmu, kao ni mnoge druge koje su vas obilježile. Koncerte ste održali u kazalištima širom Hrvatske, trajali su kratko, tek da predstave novi album, sve je bilo poput nekog filma, daleko od prave koncertne atmosfere. Mislite li da je to prava formula za uspjeh jednog rock banda? Ili se više ne smatrate rock bandom?
Vjerojatnije je da imamo različito poimanje definicije “koncertne atmosfere”, što je posve legitimno. U vrlo sličnim okolnostima naše turneje po kazalištima gledao sam I Radiohead I Davida Bowiea, a bogme mogli smo nazočiti I Norah Jones neki dan na HTV-u. Ako je rokenrol koncert poljevanje pivom I stage diving – ok, onda Pipsi nisu rokenrol band. Kad kod nas gažeri po svadbama I sprovodima za promjenu odluče biti malo “umjetnici”, odu svirati u kazalište. Najviše u tom slučaju pati njihova publika, ona stvarno ne zna što bi tamo sa sobom. S druge strane, meni je teatar I promišljanje svog djela kroz teatar potpuno prirodno okružje od malih nogu. Ja si niti ne umišljam da baratam bilo kakvom alkemičarskom formulom uspjeha, samo se pokušavam ugodno osjećati na stageu, a to je osnovni preduvjet da I ostalima koji gigu nazoče bude dobro. Učinit ću sve kako bi iz nas emitirala muzika, sve ostalo je nevažno.
- Kako se osjećate dan uoči (na dan) kad izlazi Drveće i rijeke? Plaši li Vas po mnogima prevelik razmak između Boga i Drveća i rijeka?
Prezirem showbizz I njegove parametre tajminga. Ničeg se ne plašim iz jednog razloga – ja ništa ne očekujem. Tražim I očekujem samo od sebe. Odrastanje sobom nosi prilično logičan zaključak – ne traži opravdanje sebe I svojeg rada u drugima. Ne očekuj pusu, ne plaši se kritike. Ne tiče me se da li me hvale ili me pljuju. Naravno, pritom mislim na tzv. masu, skup meni nepoznatih osoba koje, ne bi čovjek vjerovao, imaju neko svoje “zajedničko” mišljenje o svemu pa I o meni. Vrlo mi je važno što o pjesmama misli Yaya, moj band ili Dave Fridmann. To su ljudi koje cijenim I neće mi tepati ako ne valjam.
- Kroz to Vas razdoblje nije niti bilo mnogo u medijima (znam da i inače od toga zazirete..). Čime ste se, osim stvaranjem Drveća, bavili budući da niste niti previše koncertirali?
. Da, prošlo je preko tisuću dana od Boga, sve te dane sam radio; skupljao band, uvježbavao ga I konačno radio s njim pjesme. Na kraju smo album snimali pola godine. To je mukotrpan I zahtjevan posao, pogotovo ako čovjek ulaže cijelog sebe. Ja stvarno ne znam drugačije. Nemam niti interesa niti života izvan muzike.
- Posljednjih su se tjedana dali čuti komentari kako ste postali optimističniji, veseliji, da više niste 'mrgud', da vas je opalio Ultraoptimizam. Ipak, album Vam, barem na prvo jednodnevno slušanje (7X), ne ostavlja sliku totalnog pozitivca...
Ja sam I mrgud I gorostas I tat, ha ha, kako traljav pokušaj reklame! Usput, ne postoje “totalni pozitivci”, a još je gore što su ljudi koji se takvima doimaju I trude prikazati, u konačnici, često samoubojice. Ipak, “Drveće I rijeke” su naprosto pozitivna ploča I vibra, jednostavno su “Dobro” kako I otvarajući instrumental sugerira. Druga je stvar što ja sebe konstantno propitkujem, tako je I to “dobro” na albumu stalno u vagi I stalno pod upitnikom. Kroz pjesme se čistim I ni ne pokušavam si komplimentirati. I da ne zaboravim – dodjeljujem vam zlatnu medalju za sedam uzastopnih preslušavanja ploče. To je čin vrijedan divljenja, zaista to mislim! Nažalost, moguće je da ću za novine razgovarati i s ljudima koji nisu poslušali ni minutu ploče.
- Ultraoptimizam je bio najavni singl albuma i po toj se pjesmi dalo zaključiti da će album otići u skroz nekom drugom smjeru. Jest da je drukčiji od dosadašnjih Pipsa, ali ipak se može pročitati vaš rukopis. Je li razlog tolike razlike između navedene pjesme i primjerice Susjeda ili Vjetra, to što Ultraoptimizam niste objavili na Drveću?
“Ultraoptimizam” nije bio najavni singl, tu je ulogu imao “Porculan” koji je izašao prije tri mjeseca. Ultraoptimizmom smo se samo zabavljali u interegnumu dva albuma. Zabavljalo me ponajviše to što sam pretpostavljao da će me dušebrižnici pribiti na kolac jer sam “izdao” rokenrol. No, kako ovdje svi spavaju dubokim snom I nikog ništa ne interesira to se I nije dogodilo u mjeri koja bi se očekivala, primjerice u sličnom slučaju na nekom zapadnom tržištu. Dobro ste primijetili, “Ultra” bi narušila film I ritam albuma, što ne znači da mi nije jako draga. Slažem se da se u svemu čita moj rukopis, naime ja stalno tragam što sam I tko sam sve ja, ali bilo bi prilično shizofreno kad bi putem prestao biti - ja.
- Kad ste prethodni album nazvali Bog, mnogi su Vas pitali smatrate li to pretencioznim. Ovaj put pjevate pjesmu 'Ne igraj se Isusa', citirate Popovića i Krstulovića... Gdje ste pronašli inspiraciju za tekstove, pjesme? Mislite li da ćete biti shvaćeni?
E, baš sam sretan da se ovom prilikom mogu ispričati Edi Popoviću što omaškom I on nije potpisan pod tekst “Susjeda”, nadam se da će mi oprostiti. Nadalje, mislim da su ljudi licemjerni I pretenciozni kad mistificiraju riječ “bog”, a da ga pritom niti shvaćaju niti poštuju. Moralna inkvizicija I policija! Oni se, nažalost, ne bave sobom, sebi bližnjim, pa samim time niti Bogom (u sebi). Kad radim pjesmu racio mi je isključen, samo float emocije, ona sama pronalazi adresate. Kroz muziku se trudim shvatiti sebe samog, a vjerojatno je to najveći izazov I zadatak svakog od nas.
- Menart je objavio kako Pipsi broje 11 članova, među njima i vašu suprugu. Njezin su odlazak iz Jinxa, što je finaliziralo razlazom grupe, mnogi tumačili kao Vašu, a ne Yayinu odluku. Ona je, opet, tvrdila kako je napustila band jer se želi baviti slikarstvom. Kako to da ćemo je opet slušati, samo u drugom bandu?
Ti “mnogi” su time, vjerujem nenamjerno, uvrijedili moju suprugu. Pa tko sam ja da joj ovako krucijalne odluke u životu sugeriram, kamoli namećem!? Yaya je kompletnija umjetnica od mene, ja za slikarstvo nemam sense. Istovremeno, snažno je autorski utjecala na ploču, bojim se da će “mnogima” to promaći. Ona jest primarno slikarica, dok joj ja tek pokušavam naći adekvatnu ulogu u Pipsima.
- Je li u Pipsima ostao, izuzev Vas, netko od prve postave?
Hajmo rješiti jednu sitnicu; meni je izvanredno važan svaki čovjek koji je ikada prošao kroz bend. Sumnjam da netko uopće zna tzv. “prvu postavu” jer ona praktički I nije koncertirala. Mogu samo primijetiti da sam među rijetkima koji stalno odgovara na slično pitanje, mada vrlo visoko pozicionirani bandovi mijenjaju članstvo I češće od Pipsa. Pa ako je javnosti toliko bitna ta “prva postava” (svaka čast, I treba biti!) onda I sami znaju tko je ostao, a tko ne. Možda I bolje od mene.
- Na popisu ljudi koji spadaju u grupu, a koji ste objavili na kaveru albuma, naveden je i vaš kum, 'tajkun' Emis Tedeschi. Dok drugima u zagradama piše što su svirali, Tedeschiju piše čuda. Možete li to pojasniti?
Nažalost, mada se čuda zaista događaju, ni kad se dogode nisam dovoljno pametan da si ih objasnim. Pozitivno je što ih I dalje smatram čudima I nikad ih ne podcjenjujem I ne velim “ha, ha, to bi se I tako dogodilo…”. O svemu tome dala bi se I knjiga napisati, potpuno je neprimjerno da ih na ovom mjestu taksativno nabrajajući vadim iz konteksta.
- Kakve uspomene nosite iz Amerike? Hoćete li ponovno surađivati s Fridmannom?
Da bi se ponovno družili s Daveom trebaju se poklopiti dvije okolnosti: trebamo ponovo napraviti nevjerojatno dobre pjesme I imati puno sreće da nam izdavač to financira. Jeste li svjesni da si “Mogwai” ne mogu svaki puta priuštiti Daveovu produkciju?! U svakom slučaju, Dave je čovjek kojeg bi u svakom trenutku pozvao sebi kući I za njega napravio sve što je u mojoj moći. Stvarno sam zahvalan što sam ga imao prilike upoznati I raditi s njim.
- Svojedobno, dok je Pipse prvi put napustio Kralja, to ste shvatili kao osobnu uvredu (barem ste takvu sliku ostavljali u javnosti). Znači li to da ste veliki emotivac ili vam je prijateljstvo svetinja? Jeste li još uvijek prijatelj s Kraljom?
Ha, ha, “shvatio sam to kao osobnu uvredu”!? Nedavno sam gledao film iz kojeg ću “ukrasti” citat - “dopustite mi da svoje gluposti sam izgovaram.” Naime, Kraljić je moj brat, baš kao I Tićo I Šparka. Zaista nije moguće da nakon silnih višegodišnjih mjena sreće I sranja jedan drugoga uvrijedimo. Prošle smo godine zajednički proslavili desetgodišnjicu banda, nas desetak, bez pompe I medijskog eksponiranja. Eto, tek toliko…
- Što je za vas najveća sreća? Imate li neostvarenih snova?
Imam nevjerojatnu privilegiju da svoje snove živim. Priznajem, ponekad se snovi prometnu u noćnu moru, ali takva su pravila igre. Sretan sam što sam uopće prepoznao svoj san, a to su vrlo bitne stvari – radim ono što hoću I većinu sam vremena okružen ljudima koje volim. Svaki čovjek na određen način “kupuje” svoju besmrtnost svojim djelom I brigom o potomstvu. Najveći je izazov razlučiti bitno od nebitnog I potruditi se biti Dobar, s velikim D.
- U političkoj situaciji koja pogađa svijet, čega se najviše plašite?
Naravno, ničeg se ne plašim I za svoju guzicu malo brinem. Možda ljudi ni ne znaju – ovo je Apokalipsa, a najgluplje što možeš učiniti dok ona traje jest da se zabrineš. Ok, perverzna mi je smrt od bojnog otrova gdje su čak dva od tri smrtonosna bez ikakvog mirisa.
- Bojite li se budućnosti u Hrvatskoj?
Svoju budućnost I budućnost svoje familije ne vidim u Hrvatskoj I baš mislim da je to sjajan naslov, ako ništa drugo, ha ha!!!
- Imam osjećaj da Vam nije drago kada Vas oslovljavaju nadimkom Ripper. Uostalom, i na albumu ste se potpisali imenom i prezimenom. Što se promijenilo od onog razdoblja kad ste željeli biti Ripper?
Već sam se šarajući autograme po Bogu potpisivao imenom I prezimenom. Grafički je I zvučno možda manje efektno od onog “Ripper”, ali fućkaš efekt – ja nisam Ripper, nikad nisam ni bio. Sve ovo vrijeme I ja I vi borimo se I imamo posla samo s Dubravkom. Mislio sam da će me tete u dućanu I dalje zvati Dubravko, a gomila koja me ne pozna nek me smatra rasparačem. U međuvremenu od gomile nije ostao ni g, a tete su me prestale zvati po imenu. E, majku mu staru, bilo je dosta! A to što sam se pokušavao zaštititi pod okriljem pseudonima….ah, to je stvarno njegov, pardon, moj problem!
