nebitno
možda je većina stvari u našim životima zaista nebitna I tek služi tome da u nekom lucidnom momentu skužimo ono što nam zaista jest važno, ali većina komentara koje ću danas iznijeti, vjerujte, MENI su potpuno nebitni za moje duševno zdravlje I život. zašto je tome tako – upravo slijedi:
danas je taj dan. mada album službeno nije izašao, danas je I službeno započela tzv. “prostitucija” “drveća I rijeka” činom pozivanja I dolaska eminentnih hrvatskih kritičara na preslušavanje albuma u ambijentu “mjesta nesreće” – naše rupe, gdje su pjesme najvećim dijelom nastale. ovakva preslušavanja u hrvatskoj nisu prečesta, ali istovremeno I nisu nešto posve neuobičajeno; sjećam se da se na sličan način promovirao zadnji let 3 I zadnji gibonni (vjerojatno je toga bilo još). na taj način (prvenstveno izdavač) nudi se ekskluziva recenzentima, poglavito onima koji se čitaju I čija se sluša (kao, fol). nije mi uopće intencija braniti menart, ali ni slučajno nemojte pomisliti kako itko time želi utjecati na recenziju, jer, biliv mi, to je gotovo nemoguće. moguće je ako nekog platiš, a mi uopće ne želimo raditi s nekim koga moraš platiti jer bi to ponajprije govorilo o nama. (u biznisu, ovakvi su mitinzi na nivou poslovne pristojnosti potpuno normalna stvar.) ovaj “mi” uzmite vrlo široko, jer kaj se mene tiče, nitko ne bi bio ni pozvan. naime, mi smo se već dosta puta u svojoj karijeri naguzili, pozivali novinare, svirali im uživo u rupi nove stvari!!! (promocija “boga”), ovi bi ulazili po grupama od 5 novinara jedni za drugima, a mi bi svirali I svirali I svirali ……da bi novinarka slobodne dalmacije tada, nakon svega, zapitala: “a šta, mislim, ovo je neka nova ploča, I to…?!?!” ne moram ni naglašavati da je dotična pet minuta slinila o delicijama na nekoj fešti nekog polukrebila pevača koji dan ranije. ok, njihova opća blaziranost, nezainteresiranost I neosjetljivost toliko su mi se tada KRAJNJE (znaš, ima fakat moment kad je KRAJ) zamjerili da su mi magareće uši izlazile kad bi se pogledao u špigl. rekoh si (tada, ’99!): jebemumater, sad mi je dosta! boli me kurac za sve posljedice, ali ja to više nikada neću raditi, pa nećemo s biserima pred svinje, gospodo moja draga! I zaista, na današnji dan sam otkazao probu I samo su im puštane pjesme preko razglasa. grgić je (niti jedan član benda nije bio prisutan) održao kratku “uvodnu”, ter je na emilovom cd playeru I pojačalu, a preko naših zvučnika (ništa posebno, to su prosječni stage monitori, a ne hi-fi oprema) u potpunom mraku počelo konzumiranje pjesama. ne znam treba li ponavljati: ako nekog pozivaš u svoj dom da mu pustiš pjesme da ih čuju prije svih, e jebiga, to je po mom (“staromodnom”) mišljenju jebeno “nešto”! to je neka čast, pizda mu materina! u državi u kojoj ponekad ne izađe ni jedna jedina iole vrijedna ploča godišnje – to je nešto. znate kaj, zajebano je da ovo izlazi iz mojih usta, ali što ćeš – hoćeš/nećeš – tako je. nažalost, ne radi se uopće o mojoj prepotenciji (hrač, pljujem si na prepotenciju, mada, bolje prepotentan nego impotentan – uvijek to ponavljam!). radi se o jednoj letargičnoj močvari u kojoj su u istom psiho profilu I kritičari I muzičari I publika. čast iznimkama. mislim da znam I na koga mislim. opet sam prepotentan, ha ha. sve je to, inače, vrlo slična kompozicija baruštinskog mulja, zmazane vode, pootrovane faune I onih ljepljivih I smrdljivih trava što plutaju na površini. bljaaaak! I što uopće očekivati?
evo spiska od menartove strane pozvanih novinara. crveno su označeni oni koji su došli, plavo oni koji imaju valjanu ispriku (dragaš je morao na liječnički pregled, dok je holiga grgićev poziv “dođi kod mene tad I tad” shvatio da treba doći velimiru doma! I čovjek je I došao, al na krivo mjesto.) svi neobojani nisu se uprizorili, nakon detaljnih, pravovremenih poziva I bez ijedne riječi isprike. naime, valjda su imali važnijeg posla, a izlazak ovog albuma očito im nije bitan (pogledaj naslov teksta), a nekmoli njegovo praćenje. svim crvenima se zahvaljujem bez obzira kako će nas tretirati u novinama, plavima ćemo omogućiti slušanje, a neobojeni (na moju intervenciju, a uz punu podršku diskografa) sigurno neće dobiti svoje primjerke jer im to, u krajnjoj liniji, nije ni bitno. pa nije ni nama. zaista, dosta je poklanjanja, dosta je perverzne fobije, straha od nekakvih posljedica, ma ljudi moji….! to je sve apsolutno NEBITNO!, neg kaj! bez ikakve ljutnje konstatiram da ni nama nije bitna njihova recenzija, bez obzira na posljedice. zaista nisam ljut, zašto I bih? svaka im čast, al totalno me boli kurac za njih. jel to ok?!
dakle, navodim ekipicu skupa s medijem kojeg predstavljaju:
1. Jutarnji list, Aleksandar Dragaš
2. Vecernji list, Denis Leskovar i Darko Glavan
3. VIP sajt, Dubravko Jagatic
4. Feral Tribune, Goran Barkovic
5. Globus, Sven Semencic
6. Elle, Martin Milinkovic
7. KLIK, Coban i Seljo
8. Nacional, Ilko Culic
9. Slobodna Dalmacija, Predrag Pepic
10. Monitor, Kruno Bosnjakovic
11. Hinet, Holiga
12. Novi List, Mamic
13. Playboy, Kanaet
14. Vjesnik, Hrvoje Horvat
- - - -
neki dan sam na sastanku emil-menart-(eventualni budući) menager – moja malenkost u jednom downtown kafiću sebe zatekao u formi urlajuće životinje, lupajući šakom u stol: (derao sam se ko bivol; počeo sam normalno I tiho, al kad sam kroz par minuta došao do pointa, mada me nitko ničim nije izazvao, sam od sebe iskočio sam iz kože) rekoh; “gospodo, 14.4. dan je poroda, sreće I veselja. I početak brige, velke brige. već nas vidim kako se nakon 2 mjeseca izbjegavamo I prolazimo jedni kraj drugih ko pored turskog groblja. znamo kolko ovdje možemo prodati, znamo naše OVDAŠNJE limite. znamo I što možemo I moramo napraviti od produkcije spotova (singlova) do koncertne promocije. ok, taj se krug vrlo brzo zavrti, izvođači poput pipsa 90% tiraže prodaju unutar prva 2,3 mjeseca. poslije se možeš vrtit hedspinom oko zemljine osi, nećeš ništa pametno napravit! kolko rundek prodaje, koji je, ajde recimo, sličan profil našemu? 4, 5 somova? ok, mi ćemo najviše toliko! da li smo time zadovoljni? ne. da li se izdavač pokrio? ne. da li smo učinili sve što je u našoj moći? daaaaaaa??? (I onda sam krenuo u krešendo neslućenih razmjera, a vjerujte dok ovo pišem ponovo sam si digo tlak za 500) e, pa nismo, gospodo!!! nemojte mi dolaziti s argumentima da se ne može, da se OVDJE ne može. nemojte me gađati argumentima ove kurcojebine gdje možda ni rijeka nije zainteresirana i/ili nema uopće adkvatan prostor za bend (o ostalima da I ne trakeljam). ja to sve znam, pa nisam idiot! umjesto silnih bačenih impulsa, akcija, kontri I polukontri na ovom nesretnom tlu, hajmo si priznati – ovo je svjetski bend. šteta, baš šteta, što vam od svih ljudi na kugli zemaljskoj baš ja to moram reći – malo mi je neugodno – al prestar sam (skoro 37) da bi se neargumentirano preseravao. rekoh, tko u to ne vjeruje nek popije svoju cugu I nek se digne od stola!!! boli me kurac, hoću odavdje, ovdje ću umrijeti u velikim “problemima”, mafijaški rastrančiranom “terenu” I nepismenoj gomili. ma to je stara priča. ajmo svoje resurse prestat trošit na nezainteresiranu žgadiju, prestanimo se njima pravdati I opravdavati pušione. ajmo vidjet što ćemo I kako ćemo – ZA ISTAČ!!! ajmo kopat ko što je emil iskopao davea. ajmo dan po dan, od malih smiješnih poluprivatnih poteza I slaboizglednih veza, samo krenimo. nemojmo to nazivati “pipsi svjetski bend”, ajmo možda “pipsi u češkoj, poljskoj, mađarskoj” (imaju coca cola festival fenomenalne izvođače!)…ajmo vidjet možemo li svirat u nekom zabitom klubu u zabiti londona. samo, dajmo, ajmo! dosta je bilo ovoga I ovako. hajmo to sve skupa zaključiti I prije 14.4. ne, to nije mazohizam, to jebeni kretenizam. I nikako ne smijemo ovo shvaćati kao predklimakterično dokazivanje I istjerivanje “pravde” – ne – to treba shvaćati kao posao. posao je - ili prilagoditi se uvjetima (što u našem slučaju jebeno ne dolazi u obzir) ili si uvjete sam stvoriti! nećemo biti ni prvi ni zadnji. nisu svi ekonomisti rođeni u hrvatskoj danas I zaposleni u njoj. I pravnici I nogometaši I kurac palci. a niti su svi oni koji su danas vani tolika elita I neupitni geniji ljudske misli. ne, ljudi su se izborili za sebe, za svoju šansu. nisu ovjde ostali kunjati. dosta mi je stalno jednog te istog sranja. propadati je stvarno jako dosadno nakon svih ovih godina. a I šteta je. neki od vas će se u to uvjeriti. vrlo brzo!”
- - - -
takoca. danas je, velim, bila prva prilika uvidjeti kako jurcanje za nekim piskaralima nikuda ne vodi. telefoni koji bi se već sutra trebali okretati, sigurno je, ne počinju sa ++385. ako to shvatimo, napravili smo nešto na osobnom planu. ne vjerujem u bajke, al isto tako, ne želim vjerovati ni u resident evil show. fakat, ma ideeeeeeeš……ajmo potrošit millu jovovich I bajgi!!!
