besplatne vožnje
dugo nisam bio u kazalištu. da je besplatna vožnja – najskuplja vožnja, potvrdilo se jučer kad smo dobili karte za brezovčev komad «kamov – smrtopis». radi se o neopisivom preseravanju razumljivom samo brezovcu i meceni šnajderu. neslužbeno, riječ je o hrvatskom «moulin rouge» - u, o bože, oprosti im! smjenjuje se tu pneumatika (ono hrvati su 2003. skužili da se pun kua može dešavati i ispod scene. diletanti), dramatika, deranje, nonstopno pjevanje netalentiranih glumaca, preglumljavanje, nerazumljivo ceketanje, loše plesanje, STOTINE kostima, kulise ove i one, pa se sve to makne, pa se ponovo vrati, jeftini razglas puca po šavovima visokotonskih srednjetonskih i bass frekvi, pa ima i živih svirača koji znaju svašta svirati, pa golih kuraca, a bogami i pokoja sisa, pa brod plovi, pa kanu, pa u jednom trenutku ne znam jel zajebancija ili nije – neka glumičica panično izvještava puk da je glavnom glumcu pozlilo, a ovaj uletava na scenu – «IDEMO DALJE! DI SMO STALI!!?». preplašio me, ne zato kaj mi je možda pozlilo, nego kad se vratio. pa je scena do pola dvorane, a u publici je sve puno jer je jedva 100 stolica na raspolaganju.....strašno je to. hrvate i dalje jebe khuen ban i strahobalno su zainteresirani za kraj 19. i početak 20. vijeka, a 2003. brije, nek nikog to ne smeta. mi imamo ledeno doba i nek nam neko nešto primijetit proba!
brezovac i šnajder razračunavaju se sa svojim klimakterijem preko leđa hrvatskih poreznih obveznika nevjerojatnim šarlatanskim i onanističkim žarom.
u petnaestoj minuti rekao sam y da ja ovo ne jebem i idem doma. ne jebe me kaje hoff radio scenu, boli me kurac za to izdrkavanje. i onda skužim da su brojčeki od garderobe kod nje, a da ne znam čiji je čiji. pa bi morali zajedno dole, pa onda ona gore...odustao sam. i začepljivao uši daljnja 3 sata (znaš, kad te neko jebe u mozak, onda te jeeeeeeeeebeeeeeee. naaaateeeeenaaaaaneeeeee. kuiš, ne?!).
- - - -
nešto prije svega večer je bila mirišljava i perspektivna. pio sam s yayom makijato u najdražem podrumu u gradu, bp-u. mario mavrin na stageu «prtljao» je nešto sa slovencem primožom. čulo se da pjesmu tek vježbaju i da još ne vladaju gradivom. ali ispod slojeva nesigurnosti kužili smo zapravo predivnu kompoziciju na tragu jessice lurie. ubrzo je došao boško, njemu ne trebaju note, svira od prve. sad su prtljavili mario, primož, a boško je svirao. i prosviravali su malo od svake pjesme – čovječe, proba samo za naše uši! kakve pjesme! ljupke, pametne, vrckve! proba džombi koje ni najmanje ne uzrujava da za manje od 2 sata sve ovo sviraju za ozbiljno, pred punim klubom! i kladim se da su to napravili savršeno. ko zna – zna.
