FEEDBACK
Dakle,
Trebalo mi je tri dana da ovo sročim.
Cijeli život sam htjela otići odavde na neko vrijeme, da bi se, dvije godine od diplome, našla beyond the border. Iz početka sam mislila da je slučajnost što se sve dobro odvija, što svi žele pomoći, ugodni su i velikodušni, mada me ne poznaju. Tzv. hladni strani svijet je bolji i prijateljskiji prema meni nego moji “ najbliži”, a s ekipom koju srećem imam više zajedničkog nego s kompletnom generacijom iz rodnog grada.
I onda sam počela uživati. Zapravo, po prvi put u životu imam osjećaj da su mi se opustili neki mišići (naročito u želucu). Stvari su dobre, svijet je lijep. I ulice i kuće i izlozi. Krediti su niski, plaća je redovita, šef kaže hvala kad napravim posao za koji me plaća. Tvrde da prenaporno radim kad nisam na kavi 10 puta u toku radnog dana (nije po iso standardima raditi više od 90 min bez prekida). Cijene me i stalno se čude kako svašta znam, iako ja mogu istog trena nabrojati 5 svojih poznanika koji o dotičnoj temi znaju debelo više od mene i zaraðuju 5 puta manje od onih koji se čude. Može se kupiti friška miješana salata izrezana na komadiće u zatvorenoj vrećici koja čuva vlagu.
I plačem svakog dana kad se vraćam s posla, jer mislim na moju mamu i na to kako su stvari koje su njoj cijeli život ostale nedostižni snovi – ovdje lako dostupna roba, i to ljudima kao što je ona, a ne nekim iznimnim slučajevima. I zato što vidim ljude iz Hrvatske koji ovdje žive i znam kako bi izgledali da su ostali kući – vesela razvedena tajnica u četrdesetima, koja se rola po parku nedjeljom, ima super guzu i planira otvoriti cvjećarnicu – ako joj se bude dalo, u svom rodnom V. bila bi čangrizava, odvratna, sitničava i dosadna sama sebi. Frend – gay i bosanac istovremeno – da i ne govorim.
I onda počnem kužiti lošu stranu. Iz početka to je samo nostalgija – sve iz hr mi se čini lijepo, pametno, duhovito, i kužim da je to neka greška zbog udaljenosti i da nije stvarna (nešto kao kad sretneš bivšeg pa se ne možeš sjetiti zašto si ga ostavila ). Onda pređe u gori stadij kad na džepnom kalendaru čitam sijeèanj, veljaèa … i cmizdrim jer su mi te riječi na MOM jeziku prekrasne.
A nakon toga slijedi kritiziranje domaćina – shvatim da ljepota prodaje i da joj je ovdje to glavna uloga, otkrijem ljubav prema ružnom jer je drukčije i nekako više moje od ove savršenosti i čistoće.
I nakon toga – zadnja faza - moje mjesto je prazno!!! Ja sam otišla, ali svijet i veze s ljudima koje sam ostavila nisu se sami od sebe prespojili. Jednostavno – nekim ljudima si ponekad oslonac, kad te nema, nemaju se na koga osloniti. I to ponekad ima nepovratne posljedice.
Ne znam zapravo što sam htjela reći. Valjda da sam još uvijek ponekad u dilemama što sam se vratila i da mi treba osjećaj da to ima nekog smisla. I da pomaže čitanje tvojih textova jer mi daje osjećaj da nisam sama i da ima još normalnih ljudi, koji žele nešto stvarati. Na momente čak znam u čemu je taj smisao (nešto s bradavicom na licu i s time da jedino ovdje imam volje gledati kako se stvari razvijaju ).
I onda kad napišeš nešto kao prije par dana – sranje, sve se ruši i gubim energiju da guram dalje. ZNAAAM da sam sama odgovorna za svoje osjećaje i da ne trebaš pisati sve s medićima i leptirićima zato da bi meni radni dan bio efikasan. Ali budi svjestan da nisi sam u sobi i da radiš nešto - nešto što osjećam kao dobro i zdravo, i bar što se mene tiče, to je najmanje vezano za muziku.
Eto, ovo mi je prvi put da pišem nekom kome (ženina) slika izlazi u gloriji, i neka moje pismo završi u košu.
Nadam se da ti je od ove ispovjedi na pet stranica bar
toliko lakse disati koliko je meni teze nakon sto sam
ih pročitala. Poslije svega mi pada na pamet samo
molitva.
Molim Te, Boze pomogni Ripperu prihvatiti sve darove
koje si mu udjelio.
Voli te Zorica
Sa svojom 21 godinom nisam puno toga iskusio zivotnoga. Nisam od onih koji
su se za sve sami izborili, dijete sam mazeno i pazeno, ali uceno da uvijek
nesto doda, makar to bilo i nepotrebno. Znalo je biti i na tvoj racun.
Nepotrebno. Tvoj “full monty” me se izrazito dojmio, nije sve med i mlijeko.
Ja jesam pozitivac, ali vjerovatno zato sto sam samo slatke narance do sada
kusao...
Uglavnom, HVALEVRIJEDNI su vrijeme i volja sto ih “trosis” na forumase...
It is good to know you...
slobodan velikic alias dinar
S obzirom da si prestao sa osobnim uvredama prema svima koji ne ližu tvoju guzicu ("Daddyjevi su zapisi zadnjih dana prepuni kontradikcija, djetinjastog jogunjenja, durenja, neutemejene idealizacije i isključive osude, ja to više ne mogu ni čitati", mišljenje je jedne tvoje obožavateljice sa foruma) i da si prihvatio pravila igre po kojima imam pravo na anonimno iznošenje vlastitih stavova jer nisam neka prožvakana, nakazna javna ličnost koja vapi za nečijom pažnjom i živi od svoje publike hraneći je luzerskim stihovima, odlučio sam te na neko vrijeme poštediti s(j)ekiranja. Žalosno je da ne možeš zadržati pažnju postojećih fanova ili privući nove svojim pjesmama i stihovima, nego to činiš na način koji je toliko domišljat i prizeman da se svodi na "pas ti mater" posjetiocima dnevnika. Ja nemam razloga obožavati neku facu samo zato jer mu je emil platio dobrog producenta u Americi i kupio avionsku kartu za njegovu najveću avanturu u životu.
Kako je ovo ipak tvoj dnevnik a ne moj, kratko ću ti reći: u svom poslu sam uspješniji od tebe (i sam si rekao da ti koncerte posjećuje stotinjak ljudi ako ne računamo razne crne mačke i slično na koje ljudi dolaze da se ne bi osramotili pred svojim glazbenim istomišljenicima jer nisu bili na "velikom", "genijalnom", "mrak" koncertu na kojem je Gobac ponovno pokazao svoje ružno golo dupe a Ripper novu, "intrigantno" lošu ploču). Aaaa picture wise, nakon što sam te vidio kako u podbuhlom izdanju sjediš za klavirom (maštajući valjda da si "pjevač Beatlesa i Stonesa") sjetio sam se ženskih komplimenata na račun svog izgleda. -do you realize- da osim što do sada nemam nekakvo pozitivno mišljenje o tvojoj glazbi, nemam ništa osobno protiv tebe i želim ti da ipak ostaneš živ sa gitarom u ruci, ma što to značilo.
američki indijanac
