FULL MONTY

ovo bi mogao biti jedan od najspektakularnijih dnevnika uopće, prvenstveno meni samom. kako sam i predmnijevao, ljudi se loše osjećaju kad se govori istina. a danas ćemo nešto istine iznijeti na vidjelo. usput, postavaljat ćemo i pitanja. svako malo. naglašavam da sam ovaj dnevnik, skoro isti ovakav, mogao napisati i prije godinu ili dvije, ali nisam jer ljudi kažu «nemoj, uvijek reci da je sve super i pravi se jebač». u međuvremenu se nakalemilo još više sranja i to postaje ne neizdrživo nego NEODRŽIVO. sve gadarije koje ću istresti ne služe tome da se shvati kako sam ja jadan, nego kako mi «pozitivno» okružje koje sam netom upoznao znači više od ičega. naime, ništa drugo mi nije ni preostalo. ne tražim lovu, ne trebam slavu, želim samo imati posla, želim raditi ono za što sam stvoren.

krenimo od tzv. vanjske slike onoga što ja predstavljam (zmešanac benda pcvc i izolirano mog lika i djela) : medijska osoba d.ivaniša samozvanog rippera, arogantnog, antipatičnog purgera, uvijek u medijima nakurčenog šatro «intelektualca», lošeg pjevača i nikom razumljivog pjesnika, to je onaj koji se dere «dinamo», a danas radi fakatuopćenerazumijem kaj. nekaj kao «pametno». bend i njega financira jedan od najbogatijih ljudi u hrvatskoj (prema izvorima «nacionala») emil tedeschi, tajkun iz zagreba. sve spotove i koncerte im on plaća. boli njega (njih) kurac! pa kaj bi oni uopće bez njega postojali?! daj, molim te, pa oni uopće nemaju «gaže», nema ih na terenu, a «preseravačke» ploče im se prodaju bogečki. evo, kad su imali onu turneju «bog» po kazalištima, isuseimarijo koje preseravanje, sve nešto kazališta, neke kulise glume sobu, ona anđa marić se prešetava po stageu, kao ripper je jebe. a na tim koncertima im nije bilo ni 100 ljudi, dobro, možda u zagrebu je. izvan zagreba nitko ni ne puši tu njihovu spiku, to je čista pušiona. evo, sad su otišli u ameriku, ko neki amerikanac će im miksat, je je, to će im puno pomoć! neka, tedeschi sve to plaća, pa može se! otišo je i onaj perković s njima, onaj koji im je piso biografiju! pazi, molim te, oni imaju biografiju. pa koji su mi oni kurac da imaju biografiju. koga to uopće interesira? da si tog perkovića koji piše za jutarnji nisu platili i poveli sa sobom uopće nikog ne bi bilo ni briga što su tamo. ovako sve neka halabuka, oko čega? oko frajera za kojeg prvi put u životu čujemo! a obični ljudi nemaju kaj za jest. silna arogancija i preseravanje. zapravo, otkad su otišli kralja i tićo taj je bend za kurac. normalno, rippera je smetalo što ljudi kralju vole, pa ga je otjero, ili kajaznam kralja to nije više mogo trpit i dobro kaje otišo kod bareta! čuo sam da su se tukli, a on se konstantno na sve izderavao! a pojma o pojmu nema, tako i tako sve su mu stvari smislili dečki iz benda, a on ih potpisuje. evo, pitajte ih, i sami će vam potvrditi! bend bez koncerata, publike i tiraže. za razliku od urbana koji je stvarno guba, super pjeva (mislim ima glas za razliku od onog ripperovog urlanja), ljudi ga vole, ima pune koncerte. ili bare...ok, možda čovjek ima problema s drogom, al za razliku od preseratora iz pipsa bar je iskren, nepatvoren. (bdw, i ripper se drogira, čuo sam od frenda, a i kad ga vidim na tv totalno je zdrogiran) i fakat ima nekad dobre tekstove koje možeš osjetiti, možeš se poistovjetiti. ili gobac koji je fakat smiješan i duhovit. a mjuza je onak, normalna, rokenrol.  usprkos svemu ta ripperova antipatična faca konstantno je u novinama, non stop nekaj izjavljuje. ne bi se čudili da i to tedeschi sve plaća. pa ko plaća njihovog pr-a, koji će njima đavo pr?! ko plaća sve ovo sa sajtom, dizajn, updatiranje i sva ostala sranja? ko? ko? i otkud?

koliko god vam se ova slika učinila predimenzioniranom i karikaturalnom, općenito, u realnim razmjerima neprihvatljivom (pogotovo vama sa sajta. vi ni ne bi bili tu da razmišljate u ovim gabaritima), ona je ZBROJ stereotipa koje sam i posredno i direktno (ej, da se ne bi zajebavali - ja ne živim out of space) čuo i SVAKODNEVNO SLUŠAM o sebi i svom djelovanju. pretpostavit ćete da te nakon stotina krivih «prištekavanja» zapravo ni ne smeta što čuješ, jer jebiga, nemrem bit bijesan i dovijeka dokazivat da ovo i ono nije točno. ha, možda ako tako ljudi misle i jest točno! u tzv. demokraciji mi smo naučili brojati i u tom prebrojavanju vidimo istinu. dakle, ak određena količina (koherentna ili ne) nekaj MISLI, i ak su većina, onda je to ISTINA, oni su SLUŽBENO u pravu. do slijedećeg brojanja. i bok. (uzgred, zar nije genijalno «demokraciju» «podariti» ekipici koja ima NAJVEĆI STUPANJ NEPISMENOSTI U EVROPI!? ne sjećam se tko je rekao, ali apsolutno se slažem da bi babe trofrtaljke po zabitima ove vukojebine prije no što mi zafikare hdz na vlast trebale riješti par zadataka, osnovnih, tipa: kaj je kaj: šiljilo/gumica, trokut/četverokut, tablica množenja do 100 i sl. šta je majstori, mislite da sam elitista i hegemonista?!?!?!) kako je to meni smiješno, a dajem si za pravo da mi je smiješno, završit ćemo s uvodom jer on i nije bio napisan zato da bi ja ispao kalimero («o jojojoj mene nitko ne voli....»).

HIPERREALIZAM: (odavdje bih preporučio čitateljima ili da odustanu ili da zaista imaju živaca i PAŽLJIVO prate napisano)

čudan je život. u naoko djetinje nabacanim (samouvredljivim) packama, svako malo možemo pronaći i sasvim realnu podlogu kasnijoj «izvitoperenosti» pojedine činjenice. ovaj tekst bi imao 100 kartica kad bi baš sve komentirao, ali koliko mi vrijeme i mjesto dopušta ja ću to napraviti. uprošteno rečeno, ja ću skinuti gaće pred vama. ovo je potez kamikaze, jer ni oni najiskreniji među vama ovo ne bi sebi dozvolili i na ovaj način, al šta je tu je. ja jednoj djurdjici ćilić i lolipopu naprosto moram skenirati svoj život kako bi donekle razumjeli o čemu se radi. svjestan sam da ću i ovaj put u tome teško uspjeti, ali od ovog teško da više može. pokušajte sve čitati tonom dalekim od patetičnog, npr. onim glasom s razglasa na autobusnim kolodvorima. lišeno svih emocija i samožaljenja.

ajmo u glavu – EMILOVA ULOGA, povijest: upoznali smo se negdje 95 na jednom od zagreb gori manifestacija. prije toga smo slučajno preko zajedničkog prijatelja polagali prijemni za pravni faks i sve kaj s tim ide – donio je testove i najnovija pitanja. cijela ekipa je bila među 10 od 1500 prijavljenih. (znate, uz sve to, ja sam ipak imao 5.0 prosjek u srednjoj školi). brzo nas je život razdvojio, on je otišao s faksa u biznis, a ja sam ostao, bolje da nisam. na zagrebu gori, nakon puno godina, on mi je rekao da mi «na neki način želi pomoći, ali ne zna koji». to je bilo vrijeme najveće popularnosti banda, i kakotakonekako smo mogli živjeti od svoje muzike. najviše smo svirali «dernjavu» turneju (50-tak koncerata godišnje), sve ostalo (!) bilo je daleko daleko manje. atmosfera 95 je bila neusporediva s današnjom, i u društvu i posljedično - na sceni. sjećate se, bilo je to «zlatno doba» novih bandova, mada to ja tad uopće nisam nekako specijalnim shvaćao. naime, sve mi se činilo neusporedivo blijeđom i jadnom kopijom novog vala na kojem sam i odrastao. i po kvantiteti i po kvaliteti. ni dandanas ne žalim kaj se sve raspalo jer ono što vrijedi postoji i danas, mada je (vidjet ćemo kasnije) opstanak tih likova skoro ravan sf-u. bilo je to vrijeme (čovjek ima filing da je bilo prije 100 godina, i uopće nismo osvjestili što se i zbog čega desilo) kad si u jednoj rijeci imao klub za svirati, mogao si svirati u virovitici (jako fora mali klub), sisku (bili smo omiljeni dole, 3x godišnje smo išli tamo), koprivnici, split je bio u jadnom, ali ipak boljem stanju nego danas, u osijeku su radili festivale, a i ona menza je funkcionirala, mada je sound katastrofalan. i da ne nabrajam. uopće nije bilo super, bilo je NUŽNODOVOLJNO. čak i tad mi se sve činilo preskromnim. (pokušajte godine i vrijeme koje ću navoditi usporediti sa općim društvenim stanjem i vidjet ćete da je sve u uzročnoposljedičnoj vezi. vi ste ljudi dobrog obrazovanja, pokušajte primjeniti discipline kojima baratateJ) od '97 i «fred astairea» počinje nevjerojatna nonsens situacija: band je komercijalno u špici ali, paralelno s tim, nema poziva, nema interesa za nama da sviramo. normalno, razne fiju brije i zagrebi koji gore medijski varaju da je stanje ok i normalno, pače sjajno. ljudi stvarno misle da ak si na telki i u novinama da si zapravo boga za muda uhvatio. (il kad si prvi na hit depou. a to veze s glasanjem nema!) i sam sebi sam govorio «daj daj daj samo da me ima što više i više, pa će doć i koncerti». ništa od toga. na porinu smo dobili 4 ružna propadalova kiča, usput i onaj za album godine, ali to je očito samo meni bilo važno. medijski je bilo isto ak osvojiš porin za vokalnu suradnju ili za album godine?! počele su mi se palit lampice. već na porinu bend mi se počeo raslojavati jer ih se sva ta medijska laž nije ni najmanje dojmila, na terenu nismo imali nikakvu satisfakciju, a dečki u džepu nisu imali ni kune. tićo je živio u podrumskom stanu u maksimirskoj, ko šišmiš. memla, vlaga i hladnoća u pičku materinu. kad bi sutra pogledao novine vidio je sebe «poznatog, uspješnog i slavnog». slično je i s ostalima. a ja sam na probama sumanuto smišljao kojeg posla da si damo, da ne sjedimo ko magarci i buljimo u pod. (tad smo se već preselili kod emila nakon one šupendare na zrinjevcu gdje smo 8 godina izgubili zdravlje i pamet. mahovina je rasla po zidovima, a neki od vas će meni srati da sam ja preserator i šminker!) 6 sati dnevno u buci, te ajmo uvježbavat goste, pa sad ovo, pa ono. non stop za ništa. (naravno, ne podcjenjujem balgoslov stvaranja, ali poznata je moja maksima: prvo se najedi, a onda pričaj) priznajem, osobno, mada nismo imali koncerte (odnosno malo, recimo 25) nisam loše živio jer sam jebeni autor/koautor većine pjesama i mogao sam od toga zakrpati kalendarsku godinu (izvođački). nije me ni sram ni stid: pa jebote, mozak sam si prosuo za te pjesme! kako sam živio sa starcima i nemam nikakvih posebnih prohtjeva, relativno sam dobro živio. momcima sam posuđivao za opremu, mada oni to uopće nisu ni htjeli. emil je u to vrijeme pokazivao volju da za svoj račun ostalima olakša život, ali nisu na to pristali. prije «boga» prvi puca kralja i više ne dolazi na probe (!?), za njim i mario (koji je u to doba kod njega podstanar, čitav život je samo s njim svirao i smatrao je to potpuno kolegijalnim potezom), tako da smo tristan i ja napravili 90% pjesama. i kad se sve činilo u redu, nakon vraćanja maria i kralje, tristanova mama kaže «da njeno dijete neće na nikakvo snimanje nikuda». cijela ekipa (i emil koji je sve svojom nevjerojatnom voljom i inicirao, naravno, mada ima 2 djece, obaveza u pičku materinu, i da ne nabrajam), osim mene, odlazi u karlovac da ga uvjere da nema nikakvog razloga da to čini jer ga volimo. ja nisam išao jer je to bilo previše nakon 20 dana po 24 sata pregovora s mariem i kraljom. dobro, uspjelo je s tićom, otišli smo u ljubljanu. igrali smo nogomet, zezali se, nije bilo nikakvih frki. emil je bio izdavač, plaćeni su nam troškovi stanovanja i donekle hrane jer u suprotnom nitko tamo ne bi mogao ostat ni tjedan dana. od čega da plaćamo?! njegova je uloga ponajprije u tome što ima raznorodan tim koji lakše nalazi primjerice solidan i povoljan stan u kojem se smjestilo (s gostujućim muzičarima, producentom itd.) i po 10 ljudi. općenito, pregovaračke i organizatorske sposobnosti tog čovjeka čine uspješnim. dečki moji, velki frajeri, plaćaju samo kad moraju, fukara se lovom razbacuje! svašta se može «na spiku», al i to ima svoje granice (vidjet će se u nastavku). u ljubljani smo boravili 4 mjeseca, denyken (i aco razbornik) je inzistirao da ukoliko želimo pošten rezulatat, tamo sve snimimo i miksamo jer taj studio je, za naše uvjete, vrhunski (shodno tome i skup). htio je u tivoliju konačno dobiti rezultat koji si ni jedan bend nije mogao financijski dopustiti jer većina je tamo ili snimala samo bubanj ili samo miksala. denis i aco htjeli su s nama napraviti svoje životno djelo jer im se, bili su toga svjesni, takva prilika više neće pružiti (kvaliteta materijala+dostatan budžet). + to što je nevjerojatno bitno da producent i snimatelj rade na mjestu koje poznaju tehnički, znaju mu sve mane i prednosti i imaju tzv. «slušanje» na koje su navikli i kojem vjeruju (zato smo i išli u ameriku jer fridmann ne želi raditi izvan svog studija. to je notorna činjenica za većinu ozbiljnih producenata u svijetu. što manje seljakanja!) emil je, generalno uzevši, često ispravljao organizacijske paceraje naših managera, pojeftinjavao troškove, razgovarajući probijao barikade (skoro svakodnevno. jer, ja sam «lud» i «nervozan») ali s druge nas je strane zatekla karma benda kojeg lako možeš opelješiti «jer ih financira emil, a on sere lovu». tako da su svi u poslu za nas imali posebne tarife. od managera do gostujućih muzičara. do snimanja spotova, štampe plakata, majica, ma čega sve ne. dakle, svi su nas pelješili jer e.t. baš nije razumio kakve su relacije i gnjide u ovom poslu (svuda su u bizzu ajkule, al ovo su ujedno i mahom kriminalci), a htio je da sve s bendom normalno funkcionira. mnoge stvari si uopće nismo mogli priuštiti jer su nas smatrali izrodima i pičkicama. bili smo izloženi pravom teroru raznoraznih nikogovića koji su nas ucjenjivali i radili nam pizdarije na terenu.ponavljam, bend za pljuge nije imao. (dugo je trebalo da se skuliramo. danas stvari malo drukčije stoje i neke usluge plaćamo realnije. neke i ne, al to nema veze s emilom). da, nisam rekao, od 95 mi imamo sponzore (prvo «duyvis», pa «durex», danas «ronson»). sve te firme i njihove centrale samo e.-vom umješnošću pristaju duževremenski surađivati s bandom. vjerujte, za to je trebao golem trud i to ne može svatko. pritom, bilo je bitno da sponzor ne proizvodi govna i da ga se band ne srami. sponzori u potpunosti financiraju spotove i djelomično neke koncertne akcije. (ja nikad nikom nisam gledao u tanjur, ali kakvom smo mi podsmijehu izloženi zbog sponzora, teško je i dočarati. a pritom, nitko nikad iz benda ništa nije uzeo za sebe, ekipa koja je spotove radila mastila je brke i još nas jebala po novinama kao gnjide!) cijelo to ludilo sa spotovima (singlovima) izvođači rade da bi imali posla na terenu, ali mada mi, po mom sudu, u kontinuitetu imamo najkvalitetnije video uradke, na terenu se taj benefit nije vidio. (znate, kad vam «kasni cura» uvijek mislite da ste krivo zapamtili mjesto i vrijeme. najvjerojatnije je da ste ipak samo popušili. tako sam ja razmišljao da li je stvar u tome što se ne pojavljujem u spotovima itd itd.) živjeli smo između dvije krajnosti – panegirici u novinama i potpuni dizaster u realnosti. dakle, u listopadu 99 završavamo «boga», apsolutno najkvalitetniju ploču benda, sublimat svega do tada i položen ispit zrelosti. odlazimo na turneju koja je sa svim osobljem i tehnikom stajala oko 120 somova dema. (spremali smo se preko 2 mjeseca) iznajmljivanje teatara, izrada scenografije, prijevoz novinara,  medijsko zahuktavanje, prateći muzičari (11 ljudi na stageu), + 16 ljudi u tehnici, naš razglas +naš tonac, naš light + naš designer svjetla, imali smo tjedan dana tonske probe u kazalištu «vidra» prije toura. dakle, honorari, putni troškovi, design, plakati, radio/novine/tv plaćene reklame, hoteli (skromni!), ljudstvo (tehničari su poslije nekog koncerta odmah pospremali stage, trpali opremu i tu noć odlazili u drugi grad, ušli u novo kazalište, postavili opremu i novi stage ujutro i tako čekali band da dođe nakon prespavane noći). sve to mirković snima. pušiona je bila 80 (osamdeset) tisuća dem. ja vas pitam: tko je od vas bio na nekom od tih koncerata? (skoro nitko) ako je bio, kako mu se sve to činilo? bezveze? loše? već je stoput od hrvatskog benda takvo što vidio? preseravanje? dobro? odlično? nezaboravno? – zaokružite točan odgovor. a točan je odgovor da je u zg bilo 370, a u ostalima (pula, osijek, split, rijeka, dubrovnik, zadar) prosječno 100 ljudi. i nije me sram, jer znam KAKO smo svirali, znam kako su dobre te pjesme, znam da je light bio neviđen (u smislu kvalitete i uloge, a ne u megalomanskom smislu «daj da blješći pa kud puklo»), znam da je ona soba bila pretty cool, da je sve bilo profi do balčaka, da je sound bio koliko toliko uredan (kazališta baš i nisu namijenjena rock koncertima), da su plakati bili fenomenalni itd. (promijenili smo izgled sivih i trulih provincijskih gradova) pretpostavite koliko je ljudi trebalo raditi SAMO NA KOORDINACIJI svega!? ljudi, kad popušite tolke novce, to ne može bit zaboravljeno, jel da? dakle, ne može se tretirati kao «ulog» jer nam poslije toga nije preostalo niti jedno rješenje kako to vratiti. na terenu smo, primjerice u županji imali 0 prodanih karata, velike neugodnosti, a koncert smo imali za prisutne konobare i škvadricu koja je poslije puštena besplatno. a znamo, uvijek više cijenimo skupu čokoladu koju sami kupimo nego koju nam poklone. ta nam je uvijek nekako jeftina. to je zakon, nema besplatno, baš zbog toga. u međuvremenu su riknuli i klubovi, jinxi su svirali po kafićima, a mi nigdje. (dotaknuo bi se i managera: iskreno, nas tijekom karijere nitko nije htio raditi. mislite da se zajebavam? boranić koji je radio psihomodo i jinxe uvijek je govorio da nema šanse da nas radi, «tu nema kruha». boranić danas rasprodaje hrvatske hotele i nije u ovom poslu. petrović, džubre iz jabukatona, bivši manager majki i bareta, danas je menager severine, nakon što je spomenutu napustila lidija samardžija. praktički više se nitko ne bavi iole ozbiljnijom promocijom bendova sličnog profila. svi rade sami sebe i na terenu je kaos. jel vam se pale lampice? kuc, kuc?) riknuli su petrovićev fiju briju i zg gori tako da je i ona lažna slika «uspjeha» netragom zbrisana. ploča nam baš nije bila pogodna za motorijade i viva pive na kojima se jedino moglo nešto napraviti. ta potpuna katastrofa utječe na bend, jer bend koji ne svira – ne postoji. sviramo nešto u bosni (3x) i po hiljaditi puta pokušavamo u sloveniji. opet slovencima besplatno pušimo kurčine, i opet ništa. naravno. i opet smo osvojili porin, s time da momci uopće nisu izlazili iz svojih soba i totalno ih je bolio kurac. pokrili su se dekicama po sobama, jedino se šparka upucavao kom je stigao. mogu reći da se tada i meni sve definitivno zgadilo i da me, kao i njih, bolio kurac za sve to oko nas. bili smo nevjerojatno nesretni. imao sam osjećaj da sam kao kapetan momčadi odgovoran za sve i da je mojim odabirom (jebiga, ja sam vodio i album i turneju po svemu najboljem što sam znao) i odlukama uzročnoposljedično došlo do svega. s druge strane, nikako si nisam mogao zamjeriti jer ploča mi je i 3 godine poslije vrlodobra (narko, danmrak, sao paulo, trener, vidaj, bog...hej hej, pa to je s te ploče!!! na jednom nosaču zvuka!), ali naprosto osjećaj ružnog pačeta koji me obuzeo nije me napuštao. sama ideja turneje po teatrima (jedini normalni prostori s relativno dobrom infrastrukturom i nekim dignitetom), stage, popratni sadržaji (mirković je snimao film o nama, a lana cavar u foajeima kazališta imala izložbu fotki benda, najboljeg sessiona do sad, stvarno svjetski. i danas to potpisujem. karta? 40 kuna svi osim zg –50. smiješno.) ničim nije zaslužila biti podcjenjenom, i počeo sam uviđati da otprilike pokušavam organizirati hokej na ledu usred sahare. počeo sam razmišljati (znači kraj 2000.) da je nemoguće s ovakvim inputom dobivati ovako porazan rezultat i da faktički nećemo preživjeti. uslijed takve prenapregnutosti, kraljić nakon jedne bezazlene konverzacije odlazi, a tićo je to najavio i ranije (to baš nije prošlo bez suza, ali samo o tići i kralji može zaseban roman). ostaju mario i šparka, s tim da obojica idu 3 mjeseca na more raditi i ja ostajem u rupi sam. e, to je zabavno. imao sam osjećaj da će  mi neko nakon tjedan dana pritrčati, potapšati me i reći – «ok, sad se okrenite prema tamo, snima vas skrivena kamera!». emil je krenuo u potragu za gitaristom (!? ej, kaj to nije ludo?), tražio je potpise po svim pločama. jednom je rekao da možemo zvat i navarra jer se frusciante vratio u rhcp. mrtvo ozbiljno. negdje je iskopao n.radmana kao jednog od sudionika zadnje urbanove ploče. otišao je po njega u split. radman se pokazao jednim od rijetkih svirača koji zaista mogu biti pojačanja za pipse, al u zdravstenom pogledu njegovo stanje je, prvenstveno za njega samog – neizdrživo. (bili smo u tom sastavu godinu dana, nakon čega je jedan dan došao šparka i mirno rekao: «došao je i taj dan. ja, dečki, idem. ne mogu više..» stvarno nisam znao što bi mu rekao, čovjek se mora brinut o klincu, ima probleme, a ja ga nemam volje uvjeravat da će bit super, nakon 10 godina, i u situaciji dok voda već navelike ulazi u kapetansku kabinu. došao je tin i to nakon velikog premišljanja jer je bio uvjeravan da sam ja potpuni idiot.) vrlo ukratko, mada je svirao demo (n.r.), na samom sessionu snimanja on nije mogao profi odgovoriti svim zahtjevima (strpljivost, preciznost, koncentriranost...), nadam se da ne moram baš sve potanko, draga moja gospodo....ju nou vot aj min.situacija je bila – ili on – ili svi mi ostali. to je tako, svi su ti filmovi na dlaku isti, pitanje je samo ko režira i kolki želudac imaju glumci. veeelki, biliv mi. u trenutku smo se našli u situaciji da šaltamo sa dva, tri čovjeka koji nikad s nama nisu svirali i materijal im je potpuno stran. od tada je prošlo skoro 5 mjeseci i mi smo s krpanjem (jura i pavle su odlični i instrumentalisti i producenti) + gelo + matešić nadoknadili gubitak.

fus notica: upravo sam bio na forumu. fenomenalno, čovjek misli da ja zarađujem 120 kuna od cd-a! dobro, da ti sad ne objašnjavam – zarađujem par kuna po komadu, ali to je samo fiktivno jer prodaju hds zamp-u prijavljuju izdavači. naravno da od fred astaire i dernjave nisam dobio ni lipe, i nikom ništa. jabukaton je otišao u stečaj, a gospodina novotyja smo dobili na sudu nakon više od 3 godine parničenja (ni jednom se nije pojavio). taj momak će vam (meni ne) biti resorni ministar (sve je češće prisutan, pratite malo, ja više ne čitam štampu.) i bog vam daj duši lako. kaže moj frend i odvjetnik vaso: čuj, možemo mu radit ovrhu, al bolje ti je nemoj!?!?! (ova dva diskografa dužni su meni i dečkima preko 10000e, za ukupno prodanih oba albuma u 23000 primjeraka (dernjava 10, fred 13). jedini diskograf koji je pošteno prijavio prodaju je moj kum emil tedeschi za «bog». mi smo grupa koja za mjesec dana ima 5. ploču. ja imam zvanje SLOBODNOG UMJETNIKA i s tim si mogu obrisat guzicu s pripadajućim hemeroidima. mario ga nema jer «nije važan za hrvatsku kulturu». to mi nigdje na svijetu ništa ne znači. bdw, o doživljajima s petrovićem i podolskim iz jabukatona i gosn. novotnyjem morao bi pisati zasebnu knjigu.)

vrijeme je da vam egzaktno približim o čemu pričam (o ovome većina bratije šuti) na primjeru koji vam je blizak, dapače, vi ste ovu akciju na sajtu predložili. dakle, predložili ste i već se veselite IZLETU na koncert pipsa, samo vas 100 (pamti, bitno je) na neku livadu, mi sviramo, zajebancija cijeli dan. ajde, malo da nam se smuči:

autobusi, 2 komada (120 sjedala) – 1000e x 2 = 2000e

razglas (za otvoreni prostor treba puno snage) + tehn.osoblje = najmanje 7500e

stage s krovom (zbog eventualne kiše) = 2000e

to se tretira kao javni skup, dakle informirana je policija, treba imati osiguranje, hitnu pomoć, brat bratu (sve to mi plaćamo)  = 1000e

problem je i sa strujom i agregatima = 500e najmanje (možda i puno više)

hajde, ne treba nam, za ovu priliku ni plakatiranje ni nikakva javna reklama. ušteda, ha ha.

troškovi za ovu malu zajebanciju, s tim da je bend besplatan, iznose -  13 000 e

nas je 100, dakle, na nuli smo s kartom od 130 e!!!!!!!!!!!!!!!!

može???????? a sponzor? ne, sponzor je «zatvoren» sa 5 spotova, neophodnih za promociju ploče. aaaaa, ipak da nas bude 1000?! dobro to je i 15 buseva, a nije više ni neka «ekskluziva». mora biti i više policije, više svega. a drugo, 1000 ljudi uopće nije zainteresirano za takvo što. provjereno. kako se ovaj prikaz zove? da, zove se šah mat!

i, da, mi smo besplatno svirali, živimo od «lijepih» pogleda hrvatskih državljana, ili će nam možda jabukaton uplatiti lovu? ili su stavili »samopuneće» vrećice u «dionu», pa mi je, jebiga, lakše. i neophodne goste nismo ovdje računali ili su i oni «bona fide». jesu, jesu, moš si mislit.

u čemu je poanta? sve što je čovjeku guba, normalno, izazov, sve završava prostom matematikom unutar primitivnog digitrona. by, by. da, ili imaš emila, pa on spaja brda i doline, a ja svom bendu 10 godina objašnjavam «da će se to kad tad isplatiti». vidljivo je da neki nemaju sluha za taj moj cvrkut. gospodo, ja ne želim biti pušiona, ne želim participirati u pušioni. osuđeni smo na neku «tvornicu» u zg, rijeka ništa, u split – ne želim (nit me traže), osijek –možda, lent festival – ako, u sloveniji i neki festival u srbiji. the end. OVIM RAIDEROM NIJE MOGUĆE ODRŽATI PROFI POGON! a mi smo, vjerovali ili ne, profi pogon. ili tako ili nikako. u mojem slučaju (svaka čast ako netko može drugačije + nešto i vrijedi. ma tko? koji je to band? ono, da vam je jebeno dobar?!) to je neizvedivo, jer ako nisam fultime fokusiran, usredotočen – ništa iz mene ne izlazi. (kakav bi meni mama bila patolog da je usput morala i čarape heklat, daj budimo ozbiljni!) isto tako, svi u bendu su MOJE RUKE i moram ih imati na raspolaganju jer jedino tako mogu raditi. (pogledajte na što se sve svodi – zajebantski cover bendovi sviraju više od svih. tin ima daleko više koncerata sa «free tibet» i «soultrain» s kojima sve skupa ima 5 proba godišnje nego s pipsima s kojima ima posao svaki dan!) tako sam sve napravio, bez iznimke. i uvijek sam svima koji su samnom bio zahvalan. mene jebeno brine hoće li «menart» vratiti lovu uloženu u fridmanna jer ako neće, tad više nitko s takvom idejom neće moći ni prismrditi, of course. a to je katastrofa. u ovom kontekstu pokušajte se sjetiti (možda će vam uspjeti bolje nego meni) što su sve pipsi izmišljavali i kako je moguće da je to realizirano? u uvjetima potpune nezainteresiranosti tržišta za nas, slabe prodaje «boga» (apsolutno gledajući prodaja je slaba, relativno, s obzirom na uvjete i nije toliko – 6500) i zanemarivog vrćenja u medijima? da se puno ne mučite: da tin nema «džeparac» za bengu svakodnevno od zaprešića do zg i natrag, da mario nema «privjesak» za kćer, za podstanarstvo i osnovno potrebno, da to nije imao radman za stan i hranu u zg (sve daleko, daleko ispod prosječne plaće u hrvatskoj. mada kaje to uopće ta prosječna plaća?! tu ili imaš il si gladan.)......e, golubići, ja danas ne bi o čemu imao pisati. dakle, možete zaključiti da uopće ne bi ni napravili album, te «menart» ne bi ni imao priliku za velikodušno financiranje fridmanna. (a emil puta. boravak smo sami platili). i cijela ova država nas zbog navedenog jebe. e, pa napuštite mi se kurčine govna jedna usrana. majku vam jebem u usta, stoko zavidna! s kim god sam pričao, ko god je provirio nosem izvan ovog mraka u jedno je siguran: ovakav jal teško je igdje sresti! (OVO NE IDE NIKOGA SA FORUMA, OPROSTITE MI!)

žao mi je ako sam nekog ubedirao, no ja nemam posla ovdje, i ništa se uskoro neće promijeniti e da bi ga imao. dakle, sa svojim zvanjem slobodnog umjetnika (i nazivom vođe nekog benda) mogu prati suđe. i sad dolazimo na pojilo: ako već moram prati suđe (nije bed) onda bi to, po mogućnosti, radio u zemlji gdje oni koji peru suđe samnom nisu poraženi i poniženi, gdje imaju ponos, i gdje vlada osmijeh. makar samo zbog tringelta – nemam ništa protiv. i kad dođem nakon svega u dućan da me prodavačica pozdravi. kad si u govnima, puno ti to znači. moja priča nije iz fotelje gdje upravo kusam manchmellow i prežderavam se islandskim kavijarom, ja sam dečko bez budućnosti i pitanje je samo kad?, a ne i da li? ću se pobrinuti da mi bude bolje, da y bude bolje i da mom klincu bude bolje. nisam rekao sjajno, daj mi samo malo bolje, jer ako je ovo limit prerezat ću si žile motornom pilom. da li sam mogao i drukčije? ne vjerujem. da li sam dao sve od sebe? da. da li sam muljao i radio kompromise? možda, ali samo nužne. one koji su potrebni da me sada netko čita. da sam radio i neke druge SAD ME TI DRAGI/DRAGA ne bi čitao/la. da li mi je ičeg žao? nije, i ponovo bi. dal mislim da je fora pričat svim bolesnicima koji ovo mogu zločesto iskoristiti po medijima prije izlaska najvažnije ploče u karijeri? nije, al bo-li-me-ku-rac!!! zar mislite da je lako sve ovo zaključiti i pričati? zar mislite da ja smatram kak je to guba? da je mojoj mami to super slušat' ili y? ili da ću vam, nakon svega biti idol? ne ne ne ne, ljudi ne vole nevolju, ne vole pušioničare. samo da vam kažem, ja nisam pušioničar. nikad nisam ni bio. pušiona je ova vukojebina «sa medicom, razvedenom obalom, i danima koji sporo idu...» i koji još kurac nije nabrojan?! neki od vas su jebeno ludi u glavu, to je to! nije velki brat amer, vaš velki brat je vaš rođo koji vas je naučio da se u govnu može i slatko nać!!!!! katastrofa. zar mislite da sam se predao? koje je rješenje? mislite li da sam izvan sebe, potpuno poremećena uma?! uopće nisam – tlak mi je 130/75, a bilo oko 70. ajmo, ajmo, želim racionalne prijedloge?!!!! ili imate 130 (i više) e za naš gig, pa da se družimo dok nam uši ne otpadnu. jedno 40x godišnje i bilo bi čisto fino...i shvatite, nisu pipsi najvažniji, nisu uopće važni za neko određeno društvo. važno je kad ih promatraš unutar konteksta nekog društva, kao metaforu. mi smo samo hladni zaključak, točno onakav kakav premisi pripada. nema slučajnosti, mada je bilo nekih čuda. čudo je što sam se dovdje došlepao. fakat je. svaki od vas ima neku priču, između ostalog zato nisam htio iznosit svoju. neko je izbjeglica, neko ima nekaj drugo. i svaka čast, njegov bad je možda i veći od mog. ako netko ima bolesnog klinca ili mamu to je sigurno veći bed od svega nabrojanog. ja sam ovu tonu riječi izbljuvao samo da skužite kako MENI osmijeh i prodavačice i lijepo ponašanje u prometu uopće nisu nebitni. jer su i oni neka jebena premisa (ujedno već sami za sebe i zaključak stupnja razvoja nekog društva) za jednu konkluziju koja se malkice razlikuje od ove koju sam upravo iznio. moj je stav da mi se potonje više sviđa, bez ikakve intencije da se netko samnom mora složiti. na isto mi se vata.....pa ne bumo valjda demokratski glasali o mojoj budućnosti?!

svakako bi duže unazad trebalo pratiti moje dnevnike i moj rad kako bi se vidjelo da imam urođeni nagon za konstrukcijom, da sam graditelj, a ne rušitelj. pa sve što sam napravio to i dokazuje. bojim se da nam izmiče čvrsto tlo i ulazimo na područje žešće psihijatrije i svekolikog magnovenja. a ja nisam narkoman.

ima jedna smiješna stvar: razmišljanje o kraju svijeta, jahači apokalipse i tako to...ne, ne, ne. kraj svijeta nastupa na individualnom planu, a perverzija je da ga nitko u okolini niti ne njuši, mada je SVE, baš sve, jedan na jedan tik ispred nosa. ne znam, nalikuje na filmsku scenu masovnog pušenja opijuma, milioni ljudi ispremješanih mesa i tjelesa ko zmije, u ful izmaglici samog finala sneno i super polako mantraju:

v..aaaa....žžž...neeee.......suuuuuu....saaaa....moooo...ooo..čiiii....proooo..

maaa...traaa...čaaaa... i sve ide u pičku materinu, bez halabučenja i puno uzrujavanja....genijalno!!!! (kad smo kod almodovara i amera, red je da baš ovaj film naprave hrvati. moj prika jurić, možda?)

jel sad malo jasnije, drugovi?!?!?! hvala na pažnji.

(valjda je bjelodano da o ovome knjigu mogu napisati, al nemam više vremena ni volje za gluposti. toliko toga sam zaboravio, možda i krucijalnog, za potpuno novi tekst. «pamte se samo dobre stvari» kažu babe, al nažalost, od silnog čemera nemam kaj za zapamtit).

spreman sam: S H O O T !

- - - -