ETO TAKO MALO ONAKO
interesantno. baš kad sam pomislio da će se svi stopoštati na mene nakon dnevnika, jbt (od sad tako pišem «jebote»), nikog nema u tunelu. zato razmišljam; nikad moja rubrika nije bila u kontinuitetu komentirana (velim, možda je i praćena, ali ne i komentirana) do odlaska u ameriku i za vrijeme boravka tamo. bio sam stvarno iznenađen i nije mi bilo jasno zašto i kaj je tak interesantno. mix ovaj, mix onaj. dapače, često mi je i komfornije kad nema puno komentara jer mislim da sam tako nezapaženiji i da mogu napisat kaj hoću. priznali ili ne, auditorij uvijek smeta. ne želim ništa loše reć, znate kaj mislim. naime, uvijek kad pišem dnevnik sam sam u sobi, i banalna je situacija dok se obraćam «vama» - jer kužim da sam taj «vi» sada, u ovoj sobi - ja, odnosno da ja sebi samo utvaram neki tamo «vi» odjek. čovjek se voli izderat u bunar sam, popišat i posrat, ako je ikako moguće, na miru. to je, vjerujte, želja i najtripoidnijih javnih eksponata: pjevali bi za sebe, a masa nek ih plaća. groteskno, zar ne?
nego, kaj sam skužio. kako ste iznenađujuće (vratio mi se đ i ć) aktivno komentirali američke zapise, a ovaj jučerašnji «do koske» praktički uopće ne, zaključujem: u ljudskoj je naravi da najradije i najbrže reagira na «pozitivno», na «afirmativno», na «dobro». i to poštujem. ljude bedovi koče i u njima ne žele participirati. jer često ni ne mogu, nit se pritom dobro osjećaju. prihvaćam.
stvar je u tome što sam takav i sam, pa čak je i moj jučerašnji dnevnik reakcija na pozitivno i dobro što sam doživio, a tek onda na stravičnu promjenu koja boli do jaja. bilo mi je drago kako su tin i mario (a da to nisam ni znao) živjeli za svaki moj dnevnik, toliko su i oni htjeli biti «unutra». vole dobre vijesti. vole dobar duh. danas sam im rekao i ponešto iz pozadine, što nije ni sjajno ni genijalno, ali je ono što skraćano svodimo na termin «život». a nisam pisao, pa nisu ni znali. da sam možda i to ugurao u izvještaje, slika bi sigurno bila drugačija, manje poletna, i malo manje svijetla.
pisati ili slikati samo pozitivu, samo «šareno», košta me enormno mnogo volje i utječe na psihičko zdravlje. jer ja sam naprosto hiperrealist i osjećam strahovit pritisak, ako protiv sebe, crtam lichtere. zamislite kako se osjećam čitajući svoj tekst kojem, da ne bi smetali i ljudima brige zadavali, fale krucijalni tmasti, mol tonovi (naglašavam: sve što sam označio kao dobro i sjajno zaista je i bilo, nisam ih samo radi zabave izmislio!). i što radim: pokušavam te neprobavljive svinjarije ispraviti u realnom životu, kako bi nestale, i kako se nikad ne bi otkrilo da su ikada postojale. i kako bi, kad nestanu, one vremenom postale sićušne sitnice koje je i dobro što nisam spomenuo. nažalost, rekoh vam jučer – to je jbn nemoguće. posljedice nikad izrečenih činjenica, nikad ispovjeđenih tajni – ostaju. ne mogu se prebrisati. i one postavljaju novu dilemu: što sad, kad postaju jedina realnost i dolaze «apostolu na čistinu», napisati. a pritom ostati jbn zabavan i optimističan?! i ljudima drag. svi se mi želimo dopasti. duboko vjerujem da imam mjere u toj svojoj želji. nisam samodopadan, a godinama sam i sve manje egocentričan. što god vam se činilo, ne mislim da sam «veći» i «bolji» ni od koga. nemam podcjenjivački stav. puno sam se promatrao, puno sam naučio.
žao mi je, mario tin i forumaši. dnevnik samo s tratinčicama i suncokretima, bio bi dnevnik idiota. a ja to nisam.
