KAKO, KOME, S KIM, KAD....I ZAŠTO, UOPĆE?!
(komedija, prava komedija. nikako tragedija. ok, samo kaj bi ja malo šalto program!)
zapravo, tonus mi je totalno pao vec u frankfurtu. učinio sam strašnu pogrešku, poput one koju napravi pušač nakon dva metra apstinencije s onom «samo da probam kak je to» pljugom. dakle, potražio sam i, na nesreću, našao hrvatski tisak: nacional, slobodna dalmacija, večernji, jutarnji, globus. onako krepan mislio sam da ću lakše dočekati let (nakon 14 sati puta, u frankfurtu smo čekali avion za kurcojebinu od 7 do 12!). i počelo je; neki liječnici štrajkaju, neka antunovićka, pa opet neki štrajk...sve to letimično i ful dekoncentrirano vrtim. bauljaju mi hrvatska slova iz hrvatskih kurčevih novina ispred mojih «američkih» očiju, naviklih na to da se bode milleru (svjetski prvak ovih dana, skijanje) u usa today posvećuje članak malo veći od hotelskog putra za doručak. a ovdje neki rukometaši, svi su u transu, pa neki tomson (imaju njegove postere na prodaju u frankfurtskoj zračnoj luci), pa kurčina jedna...i ja sebe pitam, momak, tolko je štampe ovdje, imaš muziku u njima, ima golih pičaka na naslovnjacima, ima o politici, ima o ekonomiji, ima o svemiru, ima kaj god hoćeš....ne! ti si uzeo sve hrvatske novine, i to 30% skuplje nego bi te došlo samo 5 sati kasnije! dooooobrooo...onda pati!!!!!
dodjem (ha, ha skužio sam automatizam pisanja «dj») doma, yayina sestrična nas je zamolila da snimimo «živi zid», nekaj joj je bitno (pametna je i dobra cura). otišao sam spavat i u polusnu, negdje oko 21h, idem pogledat: maja šuput vrti guzicom ispred gregorićke (popela se na trosjed) koja sva ushićena licemjerno pljeska ručicama i krevelji se. vukmirica se izruguje američkom bluzu. ha ha ha.okrenem «vodotop», ona dvojica...oh, neeeeee, ja to ne mogu, okrećem, gasim. onda nas ujutro bude mame da nam kažu kako je neki nenad dubravac s nekog radija usred «porculana» (plaćena menartova reklama, inače ne bi ni puštali) rekao «da odjebu s tim plačljivkom», kao, pun mu je kurac pipsa (momak inače pošteno zarađuje lovu: za 30 kuna, u toku i nakon radnog vremena, presnimava sve što vas interesira iz fonoteke dotičnog radija). može, buraz. (nemaš pojma kolko si mi pomogo. stvarno je dobro kad uz ženu i mamu baš za ništa nisi emotivno vezan! fenomenalno, samo perite i dalje!) onda yaya ode kat ispod svom bratiću svezat kravatu, tražim ja nju, nađem je, i dok je ona petljala s kravatom, ja «američki» srdačno kažem «ej, bok!!!» dečku, na što se ovaj nije ni okrenuo, nego s delayem od 5 sekundi lijeno i s leđa najpospanije odvratio (povratio) «bok». to se valjda ovdje zove introvertiranost/depresija/boli me kurac stanje, no svugdje drugdje to je elementarna neodgojenost i nepristojnost. shvatio sam - o, da, i'm back. nazovem nakon svega grgića da ga pitam jel dobio nove fotke, on me pita, «ej, majstore jesi doživio kulturni šok?!» jesam, velimire, jesam u pičku materinu, vratilo mi se ono «idite svi u 379236 pičkih materina», nevjerojatno, nikakav impuls, nikakvu potrebu za tim nisam imao ni ja ni nitko u mojoj okolini zadnjih 17 dana. «e, sad vidiš kako je nama dok te nije bilo!», spusti mi veljko.
majmuna na forumu uopće ne želim komentirati, tek ako ću baš morati jednog dana. ispod mog nivoa, sorry.
evo, samo mi je 24 sata trebalo da budem dobar stari negativni dudo. al si više ne zamjeram. i to mi pada najteže: lako je sebe okriviti, jer ako sam ja uzrok, znači da sam siguran kako ja mogu i popraviti stvari. sorry, ne mogu popraviti stvari, pogotovo ne mogu popraviti TOLIKO stvari, a da bi mi uopće bilo iole normalno. u zemlji gdje je normalno da se ljudi ne vesele, ne pozdravljaju, ne cijene – mogu biti samo isti, tako se lakše uklapam. samo mi nemojte srati da treba pozdravljati sve one koji ti ne odzdravljaju, da treba otvarati vrata svima koji ti istima lupaju pred nosom. ma to je jebeno sick! radije razgovaram sa zidom. velim, mogu izgraditi neboder do 6. kata, i to je lijep uspjeh, al nakon toga, stvari su izvan moje kontrole i moći i to u tolikoj mjeri da svi ostali čimbenici ne samo da ne dograđuju moj neboder, već ga s guštom ruše. e, pa jebemumater, nije baš svugdje tako. to se ovdje zove «mentalitet», i sisa maminu sisu s velikim entuzijazmom i simpatijama.
dakle, što sam učinio: isključio sam sve tv i radio prijemnike. zabranio sam ženi da mi kupi novine. bacio sam neraspakirani glasački obrazac za «porin» (s guštom). cijeli dan gledam na otv samo «obrazovni program» (15 minutni američki film/reklamu za neku spravu koja jača mišiće). ženi sam rekao da ne želim razgovarati hrvatski, dakle, ako želi samnom pričati, može – engleski. pa ako je taj hrvatski kao moj «rođeni» jezik toliko bitan, bit će mi drago, baš ovdje, to i provjeriti. ja strašno slabo pričam engleski, ali uhvatio sam sebe kako tepam pinu (naša mačka, you know), a paralelno si sve prevodim. to je prvi stupanj. drugi je, znamo, onaj kad počneš i razmišljati na tzv. «nenativnom» jeziku. želim doći na taj nivo. naravno, to je ovdje neizvedivo. mada, trenirat ću tako da pokrijem donji dio ekrana za vrijeme filmova kako ni slučajno ne bi vidio titl. netko će pomisliti, nakon svega ovoga, kako sam postao nekritični amerofil, katastrofalno krivo. ja sam croatofob. priznajem, deklarirani. postao sam to onog dana kad sam shvatio da nisam urođeno nadrkan, nisam urođeno pesimističan, nisam zajedljiv, znam se veseliti, nisam svadljiv. ljudi strašno je što ja uopće ne lažem. kako, majku mu, pitat će te?! pogledaj, žuč ti lipti iz labrnje! bijesan si, radiš gluposti, dapače smiješan si koliko se inatiš i pretjeruješ!
nažalost, kunem se da cijeli život mislim, i posvetio sam se tome, da zbog sebe (prvenstveno), a onda i zbog drugih i eventualnog zajedničkog boljitka, rasčistim žabokrečinu najprije iz svog bazena. mislio sam da je to MOJA žabokrečina, da sam JA KRIV za nju. i tako dan na dan, godinama. ja nisam bog. sve je bilo uzaludno, to je nemoguća misija. nije to nikakvo moje sranje, nisam zaslužan za nj, kao što ne bi bio zaslužan ni da sam rođen s ptičjim mlijekom ispod pazuha. sreću treba zaslužiti, a nesreću odjebati. to je igra. (coehlo, odjebi sa svojim alkemičarom, odjebi majstore iza sedam mora i sedam gora. jer kad se kuglica zavrti i ja se vratim na mjesto otkud sam krenuo – osjećam samo jedno – da sam u epicentru nesreće. i ne opravdavaj se, dragi, mojim auditorijem koji će me, nakon ovog, skratiti za glavu – to su sve individue sa stečenim mazohističkim refleksom, a ti si na njima zaradio bogatstvo. oni su spremni i ubiti samo da ne čuju jebenu istinu. istina boli. pa najviše te kupuju oni u najvećoj banani. ti daveu fridmannu apsolutno ne trebaš kao utjeha. i to ti je istina, brale!) nevjerojatna je spoznaja, zadnji dan na oproštajki s daveom, billom i ekipom – skužio sam: ako želim ponovo 16 dana normalnog života, sebe onakvog kakav zaista jesam, (u najboljem slučaju) moram ponovo napraviti 15 nenadjebivih pjesama, kako bi me taj svijet opet primio sebi. i tako u krug. kao, evo, zaslužio si momče. ko dop. ko keks za dobru kucu. kucu koja je dobra, ali to nitko ni ne zna, jer zbog okruženja koje joj ne da ni vode ni hrane, ni srce ni dušu – kuca strašno laje, a bogme i grize. možda joj treba samo netko tko ju voli. znam, znam da si se i ti, dragi čitaoče, zatekao u sličnom razmišljanju. i zaista, ako je tako, shvati: nitko te ne jebe ni suhu šljivu, žele ti najgore, ne, ne umišljaš, stvarno je tako.
došlo je doba da se igramo i asocijacija na temu «što sam zaboravio reći u dnevnicima». zasad, samo asocijacije. kad sam još u americi rekao da me NIŠTA ovdje ne čeka doli prazan skup/nula/zero, uopće nisam bio ni patetičan ni previše metaforičan. naime, zaista, osim ploče koja će izaći kad će već izaći, ne postoji nikakva budućnost onoga što ste navikli da ja predstavljam. naime, već puno puno prije, onoštostenaviklidajapredstavljam (i koga) potpuno se urušilo iznutra. ja se godinu dana borim protiv svih aveti i zla (anbilivbl, ne radi se o mojem zlu, o ne, ja NEMAM ZLO), samo da završim DJELO. jer djelo – to sam ja. inače, kao da ne postojim. uvijek sam smatrao da sam baš ja glavni krivac za to što se urušilo, al dečki moji, ni da hoću ne mogu bit kriv što je netko zaista glup, što netko ne zna radit posao kako treba, te što se pak netko treći uništava do krajnjih granica (i na dno dna vuče sve koji mu žele pomoći). i kad milion puta pogledam – da li sam mogao bolje izabrati, da li se nešto bolje nudilo? – ne ne ne ne ne i ne! u izlogu je bila samo manja, veća i najveća nesreća. ili pak ničeg nije bilo! to vam je ko da uđete u «dionu» gdje često nema ni maramica, ni pelena za bebe, ni salveta, pa sve skupa morate brisat guzic-papirom! e, sad, treba izvest da pola života svojoj djeci (pjesme mudrice, o pjesmama se radi) guzu brišete šmirgl papirom, a da neke od njih uopće nisu izderane i mat, već jebeno sjaje! jebiga, ljudi, vjerojatno se i vama katkad slično dešava. al ja SEBI I SVOJOJ OBITELJI TO VIŠE NE ŽELIM TOLERIRATI, neoprostivo je da na to pristajem kao normalu. to je totalno u kurcu. (ovo su sve ASOCIJACIJE, nikad neću reći više od ovoga, makar me proganjali ko zvijer!). a u tome se sastoje mojih zadnjih 5 godina, potpune nervne rastrojenosti koja polako ali sigurno lupa ko titanic u hrid. pun kurac dana nisam napisao ni riječ u dnevnik jer sam naprosto bio u stanju kad ni jednu jebenu riječ dnevno nisam uopće progovorio. i uvijek sam si rekao – «ti si lud, ti si kriv, ti si nezahvalan, ti si govno, sve je to zbog tebe i tvoje zlovolje». e, nije, braćo, nije. da je po mom, svijet bi bio puno bolji. ja sam rođeni «konstruktor», ja sebe i druge dižem iz pepela, iz praktički ničega. možda vam to nije prostom oku vidljivo, ako jest tako, tim je moj uspjeh veći! bravo sebastijan! hvala yayi, emilu, špiri, micu i vama s foruma što smo dovdje dofurali. sati i sati uvjeravanja, pravih psiho seansi, kako bi prebrodili šokove koji su mi se dešavali, (sad to znam) nikako uzrokovani mojim ponašanjem ili voljom. pa daj probaj ovo, pa možda još i ono. bad je što uopće ne vidim što da OVDJE pokušam. a pokušaj je pola uspjeha! ali TLO i USUD su u nepokidivoj su vezi. makni se, makni se, makni se!!! ne slušaj ih, slušaj sebe i makni se!
dakle, da ponovim – završetak rada na albumu je, vjerujte, u zadanim okolnostima nevjerojatno postignuće! nisam ovo do sada govorio jer bi zvučalo kao alibi za neuspjeh. mislio sam i još odgoditi, jer će netko – ako mu se ploča ne svidi – pomisliti da si upravo sada dajem pusu koja me brani od svega. ma ne dajem ja sebi ništa. samo znam, kako bilo da bilo, dao sam stvarno sve od sebe. sve što sam znao i umio. ja sam jebeni potrčko, konektor, ja spajam ljude koje ni sf filmovi ne bi spojili, ja dajem guze ko nitko, ja sam nenadjebivo skroman i pristojan pred nevjerojatnim kretenima, a sve zato da napravim djelo. ja gutam svu frustraciju cijele ove vukojebine i već sam počeo u tome i uživati. e, jebeno je dosta. mada, djelo nema nikakve cijene, jer je djelo moj život. ne želim se dovesti u situaciju da vam piramidalno, od dna do vrha, vrlo realno i kirurški točno – bez metafora, svima vrlo razumljivo – argumentiram o čemu pričam. to sam samom sebi zabranio. to znaju moji gorenavedeni prijatelji.
veselje skladanja, fala bogu, nitko mi ne može uzeti. i dok ovo pišem, veselim se - jer taj input nisam izgubio, i sve očitije je da je genetski. huh, zaista je krvave ratove prošao da se ne bi u njegovo postojanje stoposto uvjerio. i to vam je, mladići i djevojke, TO!!!
probajmo ovako, mada je bilo kakva poredba površna i skoro nemoguća: znate li slučaj šole, bivšeg motokros prvaka, koji je nakon završetka karijere odlučio napraviti hrvatki bob četverac, i jednog dana osvojiti olimpijsku medalju?! dobro, ako ne znate, vjerujte meni. on je, jebogaja, svojim dalmatinskim dišpetom u tome, donekle, i uspio. u zemlji bez ijedne bob staze, bez ikakve mogućnosti treninga, bez know-how, bez tradicije, sa supermalim novcima za pošten bob, on, boraska i još dvoje njih, voze utrke svjetskog kupa i nastupili su i na olimpijadi. bili su među posljednjima, tek malo manja atrakcija od nekad spektakularnog jamaikanskog boba.
vidite, moj problem je što nitko nema ni afiniteta za vožnju bobom, odnosno malo nas je premalo. cijela bulumenta avanturista i nekritičnih se ne računa. (hm, imam ja visoke kriterije, prvo za sebe, a onda i ostatak – se razme!) o ne, nema tih luđaka, koji bi ostali u mom bobu nakon što se uvjere da ovo nije nimalo lako i da je sve što možeš zaraditi – da dobiješ po pički. metaforički i fakat. s druge pak strane, ne mogu ja ljude učit trčat – to imaš il nemaš. nismo u dječjem vrtiću. ne mogu ti usaditi elementarnu eksplozivnost za ovaj «sport». prevedeno: maštu, tehniku, otvorenost, pozitivnost, marljivost, skromnost, neustrašivost i spremnost na sve, baš sve. (naputak svim neznalicama: band je mjesto gaženja ega, a ne njegove ekspanzije. a sve zbog toga, kako bi se, eventualno, nakon šumova i (ne)sporazuma iznjedrio onaj pozitivni «e» koji nas čini blistavima i posebnima. vjerujte čiči, imam crni pojas u tome, a do saznanja sam došao godinama tako što sam od samog sebe popušio tolko batina da me ni mirko filipović tako ne bi «uradio») drugo, kad bi i sastavio ekipu, umjesto bob staze možemo trenirat spuštajući se od vrha do dna lovćenske (što i nije loše od kad je zimska služba čisti kao «ulicu treće kategorije»). i treće, ne vidim mogućnost kako bi se moj bob realno mogao natjecati u nekom «svjetskom kupu», makar i izvan konkurencije. znate, gospodo, u showbizzu ne vlada pravilo štoperice, igra je malo nepravednija. pitanje TLA jebeno je bitno, a sve što ste mi spremni kontrirati samo je potvrda pravila iznimkom. DAKLE, NAPROSTO JE NEIZVEDIVO DA SAM SJEDIM U BOBU ČETVEROSJEDU, DA SI SAM NAPRAVIM BOB STAZE, DA SAM SEBI BUDEM PUBLIKA PRITOM, I JOŠ DA I SAM SEBI MJERIM VRIJEME, ODNOSNO DA SAM SI SUDAC. crta – crta - crtica. end of story.
dakle, pitam se: kako, kome, s kim, i kad....i zašto, uopće?
ako ikada ovaj dnevnik postane smiješan, slobodno mi se možete obraćati sa: di si, janice kostelić, majstore nad majstorima!!! a bit ću zadovoljan i sa: šola, motherfucker, how are you doin' today?! znat ću da sam uspio nemoguće.......
dodatak: ZAKON TLA
J tamo gdje ničeg nema, u duhovnom i materijalnom smislu, nema zato jer nema KONSTRUKTORA. nema malog troya koji kaže: ja ću GRADITI kuće! «misliš, bit ćeš arhitekt?» ne, baš ću GRADITI, znaš, dobar sam u «legu», najbolji u razredu. ili...ili ću bit gonič stoke, ovdje, u cassadagi.
tamo gdje nema ničega, zanimljivo, svi su elita. svi sve znaju, nema autoriteta, nema vjere, nema, shodno tome, ni sreće. svi buljavo pilje u NIŠTA i danima razglabaju kako bi i što bi. niko kurcem ne miče. ne miče zato jer NE ZNA. da zna, značilo bi da je NAUČIO. a možeš naučiti tek kad si priznaš da NIŠTA NE ZNAŠ i kad te toga nije stid, dapače, vodi te glad za znanjem.
tamo gdje nema ničega, svi bi preuzeli benefite i efekte MJESTA GDJE NEČEG IMA. i to odmah i sad. ne bi pritom, prohodali, o ne. misle da je takav status moguće doseći iz fotelje jer su to gledali u filmovima. film traje dva sata, i većinom radnja nije real timeu, pa ti se može svašta učiniti mogućim. zato je većina ljudi iz mjesta gdje nema ničega, zapravo narkofilska pacijentarija. u shizodnom bunilu, ljudima iz mjesta gdje nema ama baš ničega priviđa se da zapravo ima svega i da je sve ok. da se ništa ne može, niti išta treba promijeniti.
