001 // 002 // 003 // 004 // 005 // 006 // 007 // 008 // 009 // 010 // 011 // 012 // 013 // 014 // 015 // 016
07.01.2002
fajt sa zlom, onim u sebi, datira odvajkada. naravno, i prije rođenja nasljeđujemo ga u formi koda.
važan je moment spoznaje i priznanja; da, zao sam.
malo je ljudi koji su spremni priznat slabost. no, u svojem zlom limitu, ono te, u konačnici, čini nesretnim; osjećaš se loše, onako, fizički. (to bar lako skužiš!) i poželiš ga se rješiti; može odmah?
najčešće, tek nakon tjelesne abolicije kreće spoznaja brodoloma srca. jebiga, na posljednjoj barikadi običavamo postavljati najvjernije stražare. a zna se, da bi ih kao takve regrutirali, oni moraju biti glupi (glupi su jer ti a priori vjeruju), čuti samo što hoće(š) čuti, i vidjeti dokle (ti) im pogled seže: do prsta ispred nosa. slijepoj vjernosti to su imperativne vrline. ne možeš na najvažniji punkt postavit bradu filozofa, kakvog nadobudnog odlikaša il' maminu mazu; najebat ćeš, otkrit će te. lozinka je jako prosta; ideš ili ne ideš, prođi ili stoj.
samo katkad, ne više od malo, vrlo malo puta za našeg ovozemaljskog bivanja, spoznaja i priznanje pregaze mrtvu stražu ili je, kako da kažem, dobiju na spiku; ipak nju reprezentiraju debili, slažete li se? jednostavno, dogodi se da čuvari budu mjesecima gladni, potplaćeni i uzaludni, općenito notsatisfajd, pa im koncentracija splasne. taman dok se žale bogu jokinome za svoju kreteničnu kob.....nevolja nahrupi. u sekundi!
tad se otvore vrata oluje koju su brižno čuvali. priznajte, radi se o vrlo tjelesnom doživljaju!
uragan te para na komadiće, razara kapilaru po kapilaru, krv ti sumanuto piči u mozak, mozak eruptira, racio je nevažan/nemoćan bejbi, stavi ga uz štangu ili na klupu za razerve, baci ga; otkazuju ekstremiteti, smiješno, kakva obrnuta proporcionalnost sa rušilačkim potencijalom zbuksanim u strogo zadanim gabaritima. da li te još išta, uopće, drži na hrpi? postoji li kakav nijemi svjedok da ti to potvrdi, da te utješi, ha?! ima li netko da te, u najgorem slučaju, isponova skupi i, dajbože, zauvijek plombira?! nešto ti drobi kosti? ma, tko se još toga sjeća, to je bilo na početku početkovog početka. sad si od gume.
- - - -
ako ugledate frajera kako trči.. trči... beskrajno i samo trči... trči...trči bez cilja početka i kraja trči....
.....pustite nek riješi sam sa sobom.
- - - -
ne možete mu pomoći.
utaborit će se on već. zapalit pljugu... da, momak, tek sad možeš...pokušaj makar...misliti.
a možda....možda mu prije pljuge.... oluja spali srce.
važan je moment spoznaje i priznanja; da, zao sam.
malo je ljudi koji su spremni priznat slabost. no, u svojem zlom limitu, ono te, u konačnici, čini nesretnim; osjećaš se loše, onako, fizički. (to bar lako skužiš!) i poželiš ga se rješiti; može odmah?
najčešće, tek nakon tjelesne abolicije kreće spoznaja brodoloma srca. jebiga, na posljednjoj barikadi običavamo postavljati najvjernije stražare. a zna se, da bi ih kao takve regrutirali, oni moraju biti glupi (glupi su jer ti a priori vjeruju), čuti samo što hoće(š) čuti, i vidjeti dokle (ti) im pogled seže: do prsta ispred nosa. slijepoj vjernosti to su imperativne vrline. ne možeš na najvažniji punkt postavit bradu filozofa, kakvog nadobudnog odlikaša il' maminu mazu; najebat ćeš, otkrit će te. lozinka je jako prosta; ideš ili ne ideš, prođi ili stoj.
samo katkad, ne više od malo, vrlo malo puta za našeg ovozemaljskog bivanja, spoznaja i priznanje pregaze mrtvu stražu ili je, kako da kažem, dobiju na spiku; ipak nju reprezentiraju debili, slažete li se? jednostavno, dogodi se da čuvari budu mjesecima gladni, potplaćeni i uzaludni, općenito notsatisfajd, pa im koncentracija splasne. taman dok se žale bogu jokinome za svoju kreteničnu kob.....nevolja nahrupi. u sekundi!
tad se otvore vrata oluje koju su brižno čuvali. priznajte, radi se o vrlo tjelesnom doživljaju!
uragan te para na komadiće, razara kapilaru po kapilaru, krv ti sumanuto piči u mozak, mozak eruptira, racio je nevažan/nemoćan bejbi, stavi ga uz štangu ili na klupu za razerve, baci ga; otkazuju ekstremiteti, smiješno, kakva obrnuta proporcionalnost sa rušilačkim potencijalom zbuksanim u strogo zadanim gabaritima. da li te još išta, uopće, drži na hrpi? postoji li kakav nijemi svjedok da ti to potvrdi, da te utješi, ha?! ima li netko da te, u najgorem slučaju, isponova skupi i, dajbože, zauvijek plombira?! nešto ti drobi kosti? ma, tko se još toga sjeća, to je bilo na početku početkovog početka. sad si od gume.
- - - -
ako ugledate frajera kako trči.. trči... beskrajno i samo trči... trči...trči bez cilja početka i kraja trči....
.....pustite nek riješi sam sa sobom.
- - - -
ne možete mu pomoći.
utaborit će se on već. zapalit pljugu... da, momak, tek sad možeš...pokušaj makar...misliti.
a možda....možda mu prije pljuge.... oluja spali srce.
