jubileji
čemu služi obilježavanje raznoraznih godišnjica? valjda da začepimo na trenutak. da nas pritisnu suze, obično nepoznatog podrijetla (radost ili tuga ili oboje), plačkice koje nikad neće ugledat svijetlo dana i sklizat se po borama naših obraza. savladat ćemo ih junački....tik prije izdajničkog bijega.
danas je 10 godina pipsa. ukratko: na današnji dan prije desetljeća denyken, kraljić i ja odlučili smo (nakon dovršetka spota za "dinamo ja volim" - čitaj: dok smo snimali spot još nismo bili band!) postat.........
jebote, što smo odlučili? promijenit svijet, promiješat povijest...koji kurac?!
istina, jebeš frajere koji započinju bilo kakvu misiju bez te dječaračke naivnosti u džepovima, zar ne?
(neupućenima fakat najdobronamjernije preporučam da pročitaju perkovićev "dugi vikend u zemlji čudesa", našu biografiju. stvarno pitko i detaljno perković vraća film u leto gospodnje '92.)
prije dvije godine (tako negdje, jednostavno neke dogaðaje ne mogu toèno locirati u vremenu), kad su band napustili kraljić i tristan, polagao sam najveći ispit. tema: da li se moj život i dalje treba odazivati gazdi na ime "pipsi" ili bi možda bolje bilo promijeniti ime brandu?
jebiga, denyken je odavno u svojoj priči, kraljića nema....od konzumenata makijata / kole i potpisnika "memoranduma" u "bureku" tamo neke jako jako davne godine - ostala je samo moja malenkost.
jak razlog da pošaljem sve u p.m. i odem na facelifting. ako pratite dnevnike, učinit će vam se moja
tadašnja ideja poznatom - htio sam da "drveće i rijeke" snimi KLUB.
razmišljao sam.
da li sam pravedan? hm, klub...klub je nešto puno veće od pipsa! nisam vjerovao da sam mogu zadovoljiti samozadane kriterije kluba.
s druge me strane kopkalo: nemojte me jebat, ima li ikog tko polaže veće pravo na pipse od mene???
argumenti: .....možda je argument što sam pipse izumio ja. zvuči tašto, ali faktički je tako.
.....možda je argument i to što ja (za razliku od svih drugih) nemam kamo otići iz tih pipsa (ostali, dokazano je - mogu!)
.....možda je argument i to što je moj život = pcvc, a time se zaista ne može "pohvaliti" niti jedan živući Zemljanin.
ostavio sam ime kakvo jest. i dobro sam učinio, sada to znam.
štoriju o imenu gledajte blagonaklono, metaforički. sama kombinacija slova jamačno je nebitna, bitno je imenovati IDEJU.
lakše se njome kasnije hendla. tako lakše možete shvatiti i prihvatiti situaciju malog zapruđanca koji se jednog usranog dana našao usred uragana bez automatkog pilota i ikakve navigacije. srušio mi se lajf, iskreno.
e, pa nakon dugog dumanja spoznao sam da mi se s lajfom nitko neće zajebavat, ponajmanje ja sam.
- - - -
danas je to izgledalo ovako: došao sam pješke na probu, ko u dobra stara vremena (slučajno je žena išla nekim svojim poslom, al' slabo vam ja vjerujem u slučaj). stigao sam ranije, naručio makijato. malo mi je grcalo u grcajućem partu mog oraganizma. onda sam poslao denykenu poruku, što nikad ne radim. rekoh mu da mi je zbog svega brat dok sam živ. kraljiću nisam poslao sms jer ne znam kaj bi mu rekao.
onda je došao radman. rekao sam mu da severina traži 450 000 dema za potpis višegodišnjeg ugovora. rekao sam mu i da sam vrlo siguran da se na hgp-u plaća pojavljivanje i instruirani intervju (...voditeljica: a šiškice ti je podrezala...? onda curetak izreklamira frizerku. voditeljica: a za styling je zadužen...? curetak spremno reklamira dizajnera. e, jebiga, dečki, TO se plaća!)
u "dadu" je ukoračio i borščak. s bassom pod rukom jer već mjesecima nema love za promjenu flightcasea. za njim i tin.
"pa kaj ćete popit momci", upitao sam. "kaj se nekaj slavi", zvekne tin, što me povrijedilo jer ne plaćam samo kad se slavi.
da, heh....slavi se.
kužite, nitko iz današnje momčadi ni ne zna po čemu je današnji datum važan, ako uopće jest.
ma, to je super. jebeš jubileje.
tako i tako...kratko traju.
čudna proba. došao je budući diskograf (njih troje!) da malko sluhne nove pjesme. uvijek sam nervozan kad djecu moram nekom defilirat
ko male majmune. plus, što sam stariji to sam i drskiji, pa me otvoreno boli kurac što cijeli svijet o mojoj djeci misli.
nego, osim što su sve to slušali i zvani i nezvani, slušao sam ih i ja (pjesme), onako u komadu i po redu.
zaključak: dobro je, dobro.
život mi ima smisla.
medalja je uvijek jedna. jurićevo pismo
Napomena:
kada sam, na kraju, pročitao čitav tekst koji sam ispod napisao, zaključio sam da mi je nakana bila reći kako je spot vrijedan puštanja (no stvari više nisu iste), a ja na neki način sam sebi pisem alibi.
Stoga predlažem da se tekst čita u ključu ALIBIJA.
dakle evo priče: prije dva tjedna u sred montiranja, ja sam izrazito nezadovoljan s dotadašnjim smontiranim dijelom spota. odmah zovem Dubravka, nalazimo se istu večer i ja mu govorim
da spot nije dobar, da ću vratiti novce i da si Pipsi traže novog redatelja.
Dubravko to prima na znanje, Yaya je također prisutna. Razgovaramo otvoreno (što cijenim kod Dubravka), rastajemo se u miru.
Idući dan odlazim u Varaždinske Toplice u posjet prijateljici, tamo ostajem dva dana, vraćam se u Zagreb, u montažu, pogledam što je dotad Dana montažerka napravila, i spot mi se počne sviđati.
Dovodim Bojana Navojca koji glumi u spotu da ga pogleda, njemu se spot dopada. Dana dovodi Uju i
Andreja da pogledaju spot - oni su oduševljeni. (čujem glasove: pa da, i Bojan i Uja i Andrej su vaši prijatelji i to je zato, ja pak te glasove ne zelim komentirati dok ti glasovi ne pogledaju spot).
Onda zovem Dubravka da ponovio dođe pogledati spot, on dolazi i kaže da je u redu, ali da je u međuvremenu već potrazio novog redatelja, tja sam sam to tražio od njega. Ja mu govorim: istina je.
Nekoliko dana kasnije Dubravko me zove i govori da nije zadovoljan svojom pjesmom za koju smo radili spot i da će je napraviti ponovo.
End of story.
Ja, Zvonimir Juric, napravio sam nekoliko pogrešaka:
prva: što sam govorio kako spot ne valja, a nisam ga ni završio do kraja. Samokritika, refleksija
na svoj rad je prevažna stvar, ali ne iznosi je dok ne završiš posao. Jednom kad stavis točku, onda možes govoriti da ti je to što si napravio dobro ili nije.
U vezi samokritike i ovog spota napisao bih ovo:
Meni omiljenu grupu Super Furry Animals pitali su novinari kako to da se oni tako puno drogiraju, jer su često u intervjuima govorili o svojim iskustvima s opijatima. Njihov odgovor je bio da se oni ne drogiraju ni manje ni više od ostalih grupa ili solo izvođača, nego samo o tome otvoreno govore. Tako je i sa samokritikom; onaj koji otvoreno govori o svojim greškama ne znači da ih ima više ili manje od drugih (to je uostalom nemoguće izmjeriti), nego samo to da ih je svjestan (manje ili više) i spreman je o njima govoriti.
druga: Za vrijeme montiranja spota, prihvatio sam posao (pravljenje namjenskog filma za promociju Poslovnog Tjednika, časopis koji je tek počeo izlaziti ) koji je trebalo napraviti u rekordnom vremenu (pet dana). Zaradio sam novac, no platio sam na drugoj strani: u meni se stvorilo stanovito gađenje prema uvjetima (mislim na vremenski presing) u kojima sam taj posao radio. Pa sam to gađenje na jedan način, i u pola montiranja, prenio i na spot pipsa.
Da me netko pita, a pitam i samog sebe, da li bih pustio taj spot na televiziji: odgovor je Da.
Zašto?
Zato jer mislim da je vrlo dobar, odličan nije, ali ne zbog stvari koje se vide, jer su one vrlo dobre, nego zbog stvari koje sam propustio napraviti, dakle koje se ne vide, a onda bi, vjerujem, spot bio odličan.
eto, pozdrav bendu, Emilu (novac ću vratiti negdje u desetom mjesecu, tada će mi biti isplaćen honorar od igranog filma, jer počinjem snimati u osmom mjesecu)
Zvonimir
