001 // 002 // 003 // 004 // 005 // 006 // 007 // 008 // 009 // 010 // 011 // 012 // 013 // 014 // 015 // 016
17.01.2002
evo kropija, onako, s nogu; ponešto o najbitnijem:
"Govor višeg razuma, čak i kad je nerazumljiv, pada kao sjeme na humus duha, i, kasnije, zagonetnim putovima, daje svoj plod. Razumije li zemlja sjeme koje u nju baca orač? Ne. Ali njiva ujesen ipak izrasta kao odgovor na to sjeme.
Govori se da stvaraoci pjesama rada mogu biti samo ljudi koji stoje pokraj stroja. Je li to istina? Ne sastoji li se priroda pjesme upravo u odlaženju od sebe, od životne svoje osi? Nije li pjesma bježanje od ja? Pjesma je sestra trčanju; riječ treba u najkraćem vremenu prijeći najveći mogući broj kilometara slika i misli.
Nadahnuće uvijek iznevjerava pjesnikovo porijeklo. Srednjevjekovni vitezovi pjevju o divljim pastirima, lord Byron - o morskim razbojnicima, sin cara Bude...slavi siromaštvo. I obrnuto, osuđen zbog krađe, Shakespeare govori jezikom kraljeva, kao i sin skromnog malograđanina Goethea. Tundre Pecerskoga kraja, koje nikada nisu znale za ratove, čuvaju legende o Vladimiru i njegovim junacima, davno zaboravljene na Dnjepru. Stvaralaštvo shvaćeno kao najveće moguće udaljavanje strune misli od životne osi onoga koji stvara i kao bijeg od sebe, upućuje nas da vjerujemo da i pjesme stroja neće stvoriti oni koji stoje pokraj njega, nego oni koji su izvan tvorničkih zidova. I obrnuto, bježeći od tvorničkog stroja, udaljavajući strunu svog duha na najveću moguću razdaljinu, pjevač - vezan uz stroj srodstvom rada - ili će otići u svijet znanstvenih slika, čudnih naučnih viđenja, kao Lastev, ili u svijet općeljudsih vrijednosti istančanog života srca - kao..."
"Govor višeg razuma, čak i kad je nerazumljiv, pada kao sjeme na humus duha, i, kasnije, zagonetnim putovima, daje svoj plod. Razumije li zemlja sjeme koje u nju baca orač? Ne. Ali njiva ujesen ipak izrasta kao odgovor na to sjeme.
Govori se da stvaraoci pjesama rada mogu biti samo ljudi koji stoje pokraj stroja. Je li to istina? Ne sastoji li se priroda pjesme upravo u odlaženju od sebe, od životne svoje osi? Nije li pjesma bježanje od ja? Pjesma je sestra trčanju; riječ treba u najkraćem vremenu prijeći najveći mogući broj kilometara slika i misli.
Nadahnuće uvijek iznevjerava pjesnikovo porijeklo. Srednjevjekovni vitezovi pjevju o divljim pastirima, lord Byron - o morskim razbojnicima, sin cara Bude...slavi siromaštvo. I obrnuto, osuđen zbog krađe, Shakespeare govori jezikom kraljeva, kao i sin skromnog malograđanina Goethea. Tundre Pecerskoga kraja, koje nikada nisu znale za ratove, čuvaju legende o Vladimiru i njegovim junacima, davno zaboravljene na Dnjepru. Stvaralaštvo shvaćeno kao najveće moguće udaljavanje strune misli od životne osi onoga koji stvara i kao bijeg od sebe, upućuje nas da vjerujemo da i pjesme stroja neće stvoriti oni koji stoje pokraj njega, nego oni koji su izvan tvorničkih zidova. I obrnuto, bježeći od tvorničkog stroja, udaljavajući strunu svog duha na najveću moguću razdaljinu, pjevač - vezan uz stroj srodstvom rada - ili će otići u svijet znanstvenih slika, čudnih naučnih viđenja, kao Lastev, ili u svijet općeljudsih vrijednosti istančanog života srca - kao..."
