GLUPOSTI
evo prilike da vam čika dudo na djelu iz prve ruke predoči što znači CENZURA u novinama. nakon više od 10 sati provedenih za kompjuterom I cimanja svakog zareza, vaganja riječi, zaglađivanja I poliranja - ovo je rezultat. obratite pozornost – sve što je boldano I u kurzivu izbačeno je iz intervjua. zanimljivo. intervju je izgubio svaki smisao, ubijen mu je duh, karakter, stav, općenito sve ono što mene razlikuje od npr. vlatke pokos.
da napomenem: večernji list me tjednima traži da dam intervju. zovu “menart” I p.r.-a grgića koji je zadužen da mi menadžerira medije, a “menart” zove mene. prvo me trebala raditi d.a.morić, ali ni pod koju cijenu nisam na to pristao jer ona nije elementarno pismena ni educirana. pitali su koga želim. rekoh, arsena oremovića (to je čovjek koji je rekao da sam si ja “umislio da sam hendrix I jones u jednoj osobi”. opaska autora: ja ne znam ni c – dur na gitari odsvirat, a privatno me boli k. I za hendrixa I za jonesa), naime, ništa perverznije nisam mogao ni zamisliti. na kraju oremović, kao, nema vremena, dal može jurica heidl? može, nemam ništa protiv. momak je postavio solidno provokativna pitanja, I shvatio sam to kao priliku da odgovorim bez hemunga I srama. rekoh, želim DUPLERICU jer mi se ne da trošiti sate I sate za PUNJENJE PROSTORA smeća od novine. ako su već mediji nužno zlo, shvatio sam da mi nije bitna kvantiteta nego kvaliteta prostora I načina na koji ih uslužuješ. uostalom, u svim tim kurčevim novinama moj intervju je gotovo sigurno najbolji u broju. ne zato što sam ja pametan, nego su svi ostali s estrade vucibatine bez presedana. zato I tražim duplericu kako mi ni slučajno neko od tih idiota ne bi pravio društvo ni s lijeva ni s desna (he, he, halle berry mi je u večernjem s desna. ajde, fala ti bože!) pritom sam računao a) da će me odjebati (jer ko sam ja da nešto zahtijevam) I to bi mi bilo čisto legitimno I sa pozicije medijske politike ok - ili b) da će me zajebati (što se I desilo: dvostruko manji prostor od traženog I loša pozicija).
ostvario se navod pod b) I ni najmanje nisam iznenađen. ja sam takav – uvijek I svakom dajem posljednju priliku. tek tad mi je srce na mjestu.
sve ovo sam naveo ne zato što sam ljut (e fakat bi bio kreten!) ili stoga što mi se desilo nešto nevjerojatno I posebno (naprotiv, bit je u tome da mi se ISTO OVO događa već cijelo desetljeće I da se divim svom kretenizmu), nego da vam približim argumente svoje ekstremne I nepremostive mržnje prema medijima.
pristao sam bit ću sve što hoće?!
ne bi išlo, dečki! više ne! 12 godina je zaista I previše.
(podsjećam; već sam priznao da se u meritumu cijelog problema ustvari radi o taštini kao takvoj. naravno, mojoj. taština zna bit odlična vrlina – zaslužna je barem za to da ti svaka druga kurčina nesmetano ne škaklja po šupku. jednostavno, u svom dobrom aspektu djeluje poput DUPE – PROTEKTORA)
“večernji list”, petak, 20.12., str.42
"(Ultraoptimizam") - Rap Ripper?
Oh, nesporno je da ja grozno rapam. Poželio sam sebe I druge razonoditi nečim neočekivanim I prilično “light”. Svjestan sam da je taj pis muzike mnoge razočarao jer se nakon “Boga” valjda očekivalo da ću meditirati u pjesmama. Za mene je “Ultra” diverzija unutar samog žanra, graniči s perverzijom. Ponekad je zdravo ne uzimati se ozbiljno jer zajebancija je životni eliksir, a nepredvidivost lijek protiv dosade. “Ultra” nije ni najavni singl, ni pjesma s albuma, ona je funkionirala samo kao tzv. prijemosnica, ni manje ni više od toga. Veseli me što tek sad nitko ne može ni pretpostaviti što da očekuje na albumu.
P: Čuo sam da je 2x2 nevjerojatno dobra pjesma. Hoće li Drveće i rijeke biti odličan album u cijelosti?
Sigurno je, posljednji sam pozvan glorificirati još nedovršenu ploču, to bi bilo strašno jadno. Ne volim pričati o pojedinim pjesmama, pogotovo ne unaprijed. Važna je jedino cjelina I uvijek sam samo na nju fokusiran. Često se dešava da mnogi odlični songovi ne završavaju na albumu jer, po mojoj procjeni, nisu dio tkiva, teksture ploče. “Drveće I rijeke” uistinu su naš novi početak, zapravo zametak novog kaosa. Pretpostavljam da svaki drugi papak baš ovako priča prije nove ploče, ali valjda mi se može oprostiti ako uzmeno u obzir da je to u našem slučaju I istina. Prve četiri ploče na neki način se nadovezuju, prepliću, utječu jedna u drugu. Naprotiv, ovim albumom tretiram svoj band kao da ga nikad nije ni bilo. Dopustio sam si sav mogući rizik – od novih članova banda do snimatelja, producenata I miksera s kojima nikad nisam radio. Dakle, sve, baš sve se promijenilo. Istina je da mi ovih dana “Drveće I rijeke” idu prilično na živce jer je to jedina glazba koju mjesecima slušam I strašno me opterećuje. Jedva čekam dan kad ću sve smireno moći poslušati od početka do kraja.
U siječnju odlazite preko velike bare? Približite nam veličinu tog pothvata?
Za nekog tko je do sada najdalje doplutao do Graza, ovo je sigurno ravno šetnji po Mjesecu, ha ha. Brine me jedino dal će moje duge gaće I hulahopke nakon tri avionska presjedanja samnom doploviti I do pitoreskne šumice kraj Buffala. Bilo bi mi neugodno da donji veš posuđujem od Davea, mada sam siguran da bi mi on pomogao. Pitanje je, ako sve uzmemo malo ozbiljnije, da li naš odlazak možemo nazvati pothvatom. Jednostavno, tamo živi momak koji po našem mišljenju najbolje može finiširati nešto što gradimo preko tri godine. Mistificiranje je sklizak teren I nisam mu sklon.
P: Bambi Molestersi privukli su strane suradnike kvalitetom, a platili su ih, kažu, bocom crnog vina. Kako je tekao vaš poslovni dogovor; tko podmiruje račune, je li druga strana gledala samo na računicu?
Dobro, čini se da se ne razumijemo. Dave Fridmann ne gostuje na ploči Pipsa, on bi trebao miksati punih 16 dana u Tarbox Studiu. Ne vjerujem ni da sami suvlasnici, Flaming Lips, rješavaju Davea s pivicama I gemištima. Bitno je naglasiti da ovakav profil producenta ne možeš kupiti, on radi samo ono što on hoće. Pritom očito nema nikakvih predrasuda raditi s “no name” bandom iz Hrvatske.
Pitala me Yaya neki dan znam li tko je ta Kate Mulder da se njenom pokušaju samoubojstva u jednom dnevnom listu poklanja pola stranice? Pa mi nikad nismo ni čuli za nju! Rekoh, draga, nije bitno jesmo li ili nismo upoznati s likom I djelom neke manekenke, bitno je da si svaka fukara za samo 6 kuna svakog jutra može kupiti iluziju da su enormno bogati ljudi zapravo u k..cu. Slično je I u našem slučaju. Alergičan sam na apostrofiranje Davea Fridmanna jer sam svjestan da će u svakom slučaju taj potez većina držati najobičnijim preseravanjem. A notorna je činjenica da većina njih ne razlikuje miks od produkcije, uostalom zar je to I važno? Naš diskograf, Menart, u skladu sa svim normalnim uzusima ovog posla, plaća Davea I ja im zbog te hrabrosti skidam kapu do poda.
Što se Bambi Molestersa tiče, sretan sam što se jedan naš band nalazi u megastorovima po čitavom svijetu, ravnopravno s megasellerima. Dodajmo još I to da su tamo I koncertno aktivni, dakle, njihov je uspjeh fenomenalan. Mi smo još jako daleko od nečeg sličnog.
O novom albumu se već dugo priča i piše. Kad se sa strane gleda razvoj “Drveća i rijeka”, čovjek na trenutak zaboravi u kojoj zemlji I s kakvim tržištem djelo nastaje. Jeste li u tom procesu izgubili dodir s realnošću što, vjerojatno, nije loša stvar? Izgubite li se katkad u svemu?
Sve što treba imati je hrabrost, vjeru I malo sreće. I sve to skupa svakodnevno izazivati I trenirati. Fantastično je kako ja praktički nijednu od navedenih vrlina nemam, tako da se nerijetko osjećam ko trinaesto prase, zanemareno I odbačeno. Zato mrzim svaki, a pogotovo svoj defetizam. Hvala Bogu što mi je poklonio prijatelja kojem ništa, baš ništa nije nemoguće I pred ničim ne sagiba kičmu. On često povlači poteze koji mi se čine potpuno suludim, neostvarivim. Jebiga, jedan na svakih deset njegovih poteza može promijeniti naše živote. Priznajem, baveći se glazbom, pokušavam sve kako bi izgubio dodir s realnošću jer me ona tjera jedino na to da se zaledim ko Walt Disney, pa da me probude 3075. godine.
Zaista, ovo što godinama radimo nema nikakvu racionalnu podlogu ni opravdanje. U tome I jest poanta – mi smo stvarnost đorali za čaroliju I to je super! Ne znam, da nije tako, buljio bi pred sebe I vršio fotosintezu poput većine.
Dobra glazba iza vas nije dovoljna za osiguranje budućnosti. Nema života od publike, već od sponzora, koji privlači dobra glazba. Je li to deprimantna činjenica?
Deprimantan mi je jedino pokušaj kalkulacije u ovom totalno nesigurnom svijetu. Bavim se najljepšim poslom koji mogu zamisliti, potpuno sam okupiran njime I sretan. OK, sretan sam godišnje možda cijelih 10 minuta, ali istina je da živim u okruženju gdje ljudi sreću ni ne prepoznaju, odnosno uvijek je uzaludno traže I zamjeraju drugima...
P: Gdje biste bili bez sponzora?
Vječno pitanje: što bi bilo kad bi bilo?! U tom kontekstu meni je interesantnije pitanje gdje bi svi mi bili da je barem petina intelektuale koja gilja bez obzira iz ove vukojebine sponzorirana I vrednovana u svojoj domovini, a ne da se mora vucarati po svijetu? Što bi bilo kad ja ne bih morao gledati one blazirane kretene kako se čitav dan podjebavaju u Saboru oko samo njima bitnih pitanja da se čovjeku povraća? Što bi bilo kad bi samo 2% ljudi koji stanuju na Iblerovom trgu u Zagrebu znalo tko je Ibler? Što bi bilo kad bi ova država pohvatala kriminalce koji slobodno šeću jer im frendovi vode državu? Pa, što bi bilo gospodo?! Gdje bi mi svi bili da umjesto glupavih tlapnji o ulaganju u stadione ozbiljno krenemo u za svako društvo vitalno financiranje znanosti I prosvjete? Gdje bi bili kad ne bi bili ovako deficitarni duhom, kad ne bi jedan drugome ko štakori virili u tanjur I čekali da onaj drugi crkne ko marva? Nemam, fakat, pojma što bi bilo, malo mi je, oprostite, sve to nezamislivo. Art se sponzorira otkad je svijeta, nije sporno. Kad I ako naša praunučad iole stane na svoje noge, pritom se generacijama prije izdivlja dopom I svim zamislivim opačinama, tek tad će biti stvoreni uvjeti da njihova djeca shvate što nas to BITNO razlikuje od animala, pa možda netko od njih neće biti gledan kao lunatik ako pomogne nekom bandu, slikaru, kiparu ili štoveć. I kad mu to bude čast I ispuni ga zadovoljstvom.
P: Ima li to sve skupa smisla, budući da, što god se napravilo, ne možete očekivati hiper prodaju albuma?
Pusu ne tražim ni od koga jer je sigurno ne bi ni dobio. Uvijek I jedino tražim puno od sebe – da budem iskren, dobar I da konstantno na sebi radim. Sve ostalo dolazi automatizmom. Mrzim se kad kmečim I nekog se vraga žalim. Čim se zateknem u razmišljanju što me čeka za samo tri mjeseca srećem samo nepreskočivi armirano betonski zid. Onda si velim – “majstore, ti si sretno dupe jer bar sutra znaš što trebaš napraviti I napravi to!” Mislim da je sreća u tome da se ne opterećujemo stvarima na koje ne možemo utjecati, te da što manje očekujemo od drugih. Lako je biti bezvoljan, neoprostivo je niti ne pokušati. Ovako velik ulog sigurno će I band I sve oko banda mobilizirati I nagnati na razmišljanja o alternativnim tržištima I načinu promocije. Uvijek tražim izazov, a najbolje je kad je izazov zajednički.
P: S druge strane možete si dozvoliti turneje koje nisu posjećene, možete snimati u skupom studiju koliko vas je volja, možete naručivati hranu iz restorana, možete sve. Opet nesrazmjer sa zemljom u kojoj boravite?
Imam osjećaj da je razgovor krenuo u šaljivom tonu. Ma, mi si baš ništa od navedenog ni u ludilu ne možemo dopustiti. Živimo stvarno skromno, jedino je bitno da ono što radimo ima dignitet I da nikad ne ulazimo u ikakve dubioze I kompromise. Privilegij da ne kompromitirate sebe I svoj rad najskuplji je eksponat u izlogu. Jako je važno da se ujutro mogu pogledati u ogledalo, a navečer spokojno zaspim. Pa kud puklo da puklo!
P: Na vašim web stranicama album najavljujete kao najintimniji do sada. Nije li bolno staviti srce na album, pred javnost. Što možete očekivati za uzvrat osim boli?
Ništa mene ne boli, a mazohizam se pritom podrazumijeva. Svatko tko stane pred svjetinu mora znati da je njen ispušni ventil. Svjetina te zato plaća, a katkad I tuče. Nemam pravo ništa govoriti, a kamoli objavljivati ako nisam spreman ići do kraja I pritom puno ne razmišljati. Priznajem samo emociju, a do čistine dolaziš samo ako se prethodno potučeš sa svojim demonima. Ljudi poput mene ima bezbroj. Mnogi su I talentiraniji I pametniji, pa su ostali anonimni. Anonimnost je, naime, pravi blagoslov!
Zašto pišete dnevnik za javnost. Guru nove generacije?; Pročišćenje vlastitog duha?; marketinški potez...?
Vjerojatno zato što sam budala. Počeo sam pisati nešto kao rekapitulaciju svog dana, ma koliko usran bio. Tad me počelo čitati preko 10 ljudi I sve je otišlo k vragu. Ma, fućka mi se za mene, ali neke vrlo intimne stvari mogle su ugroziti druge ljude na način koji si ja nemam prava priuštiti. A počneš li “preskakati” radiš ćorav posao. Istina je neupitna samo ako je kadriraš iz svih perspektiva. U suprotnome - pusti, bolje ne pisati ni slova! Bilo kakvo javno djelovanje je stoga prokletstvo I možda je najbolja opcija maknuti se. Nakon desetak godina skužio sam da u medijima većinom participiraju dvije vrste pojavnosti: glupani koji se slikaju I velke sise koje govore. Onda I sebe zateknem između dva para velkih dojki, pa se zapitam – “momak, a kaj ti tu radiš?!” Prezirem svaki svoj javni istup jer čemu halabučenje kad baš sve što osjećam I mislim kažem u pjesmama na najadekvatniji I jedino pošteni način. Najperverznije mi je da moram poštovati zakone showbizza u zemlji gdje istog uopće ni nema.
U kakvom ste trenutačno psihičkom stanju? Kako vaša mala obitelj?
Hvala na pitanju, bistar sam. Yaya cijele dane radi nakit ili slika, u jako je dobroj formi. Dakle, oboje se bavimo stvarima koje nas ispunjavaju I raduju. Pritom, na sreću, nismo puno razdvojeni. Uostalom, nakon puno vremena Pipsi su odlučili snimati u Zagrebu, a ostanak s familijama je možda bio I presudan faktor.
Jeste li razmišljali o tome da Yaya otpjeva koji ton?
Yaya je na “Drveću I rijekama” I autor I izvođač. Neizvedivo je da zajedno živimo, a da pritom ponešto zajedno I ne stvorimo. Rad s njom možda je I najveći benefit koji sam mogao steći. Sad sam siguran da uopće nisam najluđi u kozmosu. Dobro je što se ona na neki način odmara od showbizza, pa je relaksirana I neopterećena. Ma, bit će fora!
Slušate li koju drugu glazbu osim vašu vlastitu u nastajanju, odnosno tražite li ima li što dobro za posuditi?
Mogu slušati samo potpuno različitu glazbu od one koju radimo. Primjerice, slučajno sam čuo pakistanski Rizwan Muazzam Qawwali, njihovu duhovnu glazbu. Iskon, prva čakra, fantazija. Trebali su gostovati u Zagrebu, ali ih je Hrvatska tretirala kao teroriste, pa nisu dobili ulaznu vizu. Povjerovat ću u ljudskost onog trenutka kad se prvom drmatoru vrate crvena krvna zrnca u obraz, pa se u nekoj sličnoj prilici zacrveni nakon dugo vremena. Bit će to ujedno I povratak zdravlja na ove prostore.
- - - -
p.s. dolje vam je fridmannov mail, ako ste ga kojim slučajem preskočili…..
