velik je teret moja uloga: sportskim rječnikom - trener i igrač. šef i prijatelj u istom trenutku. jest, uloge ne biramo sami, uloge biraju nas. često smo nezadovoljni i mislimo da je život nepravedan, ipak vjerojatna je istina da nas uloga odabire po kriteriju sposobnosti. za nešto smo sposobni, za nešto ne. češće se dešava da rezoniramo kako nam je dodjeljena uloga prevelik uteg na leđima. baram je u mom slučaju tako. ipak, takva beskorisna kontemplacija kratko me drži. nema smisla jer tako i tako MORAM djelovati. rjeđe je pametnije čekati, ne-djelovati.
zapamtiti 2 pametne: prva; KOMANDIRA KO MOŽE, IZVRŠAVA KO MORA, druga; UVIJEK PRTIMO UPRAVO ONAKAV TERET KOJI MOŽEMO NOSITI I U SVAKOM TRENUTKU U SVOJOJ NEPOSREDNOJ OKOLINI IMAMO SVE ŠTO NAM ZA TO TREBA (mada možda i ne primjećujemo).
mada sam po prirodi introvert i zapravo mi se uopće ne radi u grupi ljudi, spoznaja da fakat ne znam sve što mislim da bi trebao znati za kvalitetan rad, prinudila me da se intenzivnije počnem BAVITI ljudima, karakterima, njihovim međuodnosima u grupi (da, ovdje mislim na band, ali nakon 10 godina smatram da sam kvalificiran u socio-patološkom smislu voditi i grupacije koje s muzikom nemaju nikakve dodirne točke), te poimence njihovim odnosima samnom.
hej, svjetska pravda ne postoji. dakle, ne bih neku svoju "pravdu" apriori pretpostavljao nekoj tuđoj i drugačijoj, ali funkcije odnosno uloge unutar nekog tijela vrlo se brzo definiraju nakon njegove konstitucije. i tada postaje logično da je pravda onog koji se konsolidirao kao afirmator, motivator i vođa (a to nemo'š silom nikako) dominantna. nažalost, iako možda i postoji više paralelnih istina i "pravdi" samo je jedna u mogućnosti postat zakonitom, u suprotnom vlada anarhija. u uspješnost anarhije ne vjerujem, barem ne u mom slučaju. kod nekog drugog - ok, može, zaista ponekad je i zabavno promatrat je sa strane, kilometrima udaljen.
iskreno, sve se svodi na prostu stvar: čija je "zadnja"?
odrastanjem shvatiš da se ovdje ponajmanje radi o pošto potonjem japajakanju, bitna je kvaliteta odluke, odnosno osjećaj poštenja i oportunosti kad je donosiš. nezgoda je što ljudi očekuju vrlo brze pozitivne pomake i nisu spremni supstituirati u predviđenim "kinky" međufazama. svakodnevno donosimo na tisuće odluka u djeliću sekunde i pritom nemamo vremena slušati ni same sebe, a nekmoli druge. postupamo instiktivno. ipak, prilikom donošenja krucijalnih odluka treba pripaziti na najmanje 2 stvari: a) da li se doista radi o krucijalnoj odluci b) ako da, tada je presudno slušati (i'm a good listener) tj. čuti što ostali članovi grupacije misle.
naravno, pritom se dovodimo u realnu opasnost da slušamo generalne pizdarije od osoba koje površno gledaju na problem. ipak, ako se to i dogodi, jako je poželjno proces slušanja (pravog slušanja, a ne pro-forma!) dovesti do kraja. naime, i usred konzumacije zaista komičnih gluparija znala mi je sinuti ideja bitno bolja od moje hipotetske.
ne libim se donositi odluke kontra cijele grupacije iz više razloga: a) vjerojatnost da su u suprotnom stavu svi ostali homogeni nije veća od 1% - zašto? - barem pola njih je nesigurno jer su navikli da se odlučuje umjesto njih b) ako izlažem važan problem (tj. varijante njegovog rješavanja) podrazumijeva se da sam tematiku valjano i elaborirao i apsolvirao te konačno - doktorirao. svi oni koji se na taj način materijom nisu bavili u vrlo su podređenom položaju, jedino ako nisu: genijalci ili tzv. klikeraši. a najvjerojatnije nisu jer bi se oni u tom slučaju već ranije sasvim prirodno uspostavili kao autoriteti. c) prilikom donošenja odluke ispred (a nekad i kontra) suplemenika spreman sam snositi ( i ispraviti!) njene loše efekte i posljedice. i suprotno, potpuno sam nespreman podnositi loše svršetke tuđih grešaka. želim u svom okruženju i za ono što sam meritoran biti ODGOVORAN. tu treba biti pažljiv jer je neprimjereno preuzimati odgovornost za ono o čemu nemaš pojma. ako pak nitko u grupi za nešto nije verziran, gledam tko je po znanju tome najbliži, a još je bolje iskustveno poslušati i naoko limitiranu osobu, ali osobu s dobrim instinktom. najvažnije je nikad, ama baš nikad ne podcijeniti nikoga unaprijed!
nastavit će se....
