ne, ne leži mi isus. nisam ga slušao tri tjedna, pa mogu reć da ga danas objektivno gledam (kerže likuje, al kurziv mi je svjedok!) sad se od nenormalne preobrazila u preobičnu. uvijek bude tako, neka mi pjesma pojede živce. neke od njih (narko, npr.) bitne su za opus, neke bitne za afirmaciju rukopisa, onako, za mene, kad skužim da sam nešto novo provalio, neki putokaz za dalje. kad tad stečeno znanje nađe plodno tlo u nekoj možda krucijalnoj pjesmi. ne moraju sve pjesme u startu ni u konačnici biti velike. niti su svi igrači u momčadi ronaldo. zato ih treba poštovati kakve jesu, ali ne im i povlađivati, već tretirati (do neke granice) da postanu onakve kakve bi trebale biti. odgajati. samo dokle? nema baš puno vremena, a ja nisam sklon kompromisima sa samim sobom, o ne! zadnji sam koji bi sebi dao pusu. da je maknem? krajnja varijanta - amputativna kirurgija. ali nije to baš lako. ne zbog samosažaljenja, nego sve, baš sve ima neko mjesto i igra neku ulogu. prokleto je da si pjesme same pronalaze svoje role. malo ili nimalo ih možeš kontrolirat. možeš im se poklonit ili (ih) uklonit.
ako nešto makneš, maknuto moraš supstituirat. inače cijeli organizam kašljuca.
uvijek skeniram što je i gdje zdravo, a gdje ne. žao mi je bacati zdrave, k tome i inovativne piseve, ali fakt je da stvar zna otić u trivijalnost.
band nakon 3 tjedna pauze izgleda onako kako sam i očekivao - sasvim zadovoljavajuće. ipak je višemjesečna repeticija majka znanja. mada, uvijek treba paziti da proces ne postane rutina, jer rutini u muzici nema mjesta.
