001 // 002 // 003 // 004 // 005 // 006 // 007 // 008 // 009 // 010 // 011 // 012 // 013 // 014 // 015 // 016
| 18.11.2001 | • | 19.11.2001 | • | 20.11.2001 | • | 21.11.2001 | • | 22.11.2001 | • | 23.11.2001 | • | 24.11.2001 | • | 26.11.2001 | • | 27.11.2001 | • | 29.11.2001 | • | 30.11.2001 | • | 1.12.2001 | • | 2.12.2001 | • | 3.12.2001 | • | 4.12.2001 | • | 5.12.2001 | • | 6.12.2001 | • | 7.12.2001 | • | 8.12.2001 | • | 9.12.2001 | • | 10.12.2001 | • | 11.12.2001 | • | 12.12.2001 | • | 13.12.2001 | • | 14.12.2001 | • | 15.12.2001 | • | 16.12.2001 | • | 17.12.2001 | • | 18.12.2001 | • | 19.12.2001 | • | 20.12.2001 | • | 21.12.2001 | • | 22.12.2001 | • | 23.12.2001 | • | 24.12.2001 | • | 25.12.2001 | • | 26.12.2001 | • | 27.12.2001 | • | 28.12.2001 | • | 29.12.2001 | • | 30.12.2001 |
25.12.2001
ne mislim da sam bolji i pametniji od drugih. dapače, imam golemu karakternu devijaciju; ne podnosim druženje, pogotovo ekipu brojniju od 3 čovjeka. dosta je nezgodno posjedovati takvu manu u vrijeme svetkovina i blagdana. zato me "ti dani u godini" piju na cjevčicu. patentirat ću "always happy on christmas" za ljude s problemima srodnim mojima.
desetak dana prije "tih dana" pripremam se visinski i nizinski. barem za onaj smješak na vratima; oaoaaaoooahhh, sretan božiiić (uzlaznobrzosilazni "i"). priznajem, ne znam jel više zlo meni od mene ili domaćinima čim me ugledaju. nevjerojatno, nakon palete pitanja "kak si" i "kak mama" ljudi zauvijek odustaju od daljnje konverzacije samnom. da li je to zato što kažem; hahmmhh....onaaak...dobro....valjda.... pomalo mi je neugodno što je sugovornik tako brzo odustao, mislim si, kako je uzaludno da je tim ljudima zbog mene bed, pa makar i na sekundu. zašto dobri ljudi, pa ja ko malo dijete guštam što me nećete uključivati u spiku slijedeća 4 sata!?
ja nikad! baš nikad nemam ni jednu temu za razgovor za stolom. nisakim, bez razlike.
za vrijeme klope nešto je lakše, mada neki moraju pričat i dok žderu; mmmmnjnjnjnjjmmmss...daj si uzmi..mnjnjnjssssfff...još rezanaca....ffffhhhhm......iiiijooooojjjjjj, purek je za bogoveeee.........slinslin....oćeš odozgore il .... odozdole.....uzimaj!.....kaj pa nisi debel.......asdoioaohošššopiovfjbč...... jebemumiša....... mmmmmmmmggfgmf....a da radiš sklekove?
"NE" na svaki upit, kratak i rezolutan, upornima daje do znanja da se ne šalim i da fakat neću spikat.
danas se desilo nekaj neočekivano fenomenalno. znate onaj izraz lica koji svi cijeli život tražimo u društvu (primjerice dok domaćin priča o svojim avanturama u rusiji '71.), smješak zadivljenog superkoncentriranog nenadjebivo suosjećajnog slušanja tipa "ma, fakat? nemoj jebat, genijalno! sjajno! stvarno zanimljivo, šteta kaj i ja nisam nešto takvo doživio, a i nikad neću, daj daj pričaj još!"?!
jebomepas ljudi, danas sam u jednom veličanstvenom času skužio da furam baš taj facijalni grč/ smješak, uvjerljiviji nego ikad (obično su ti grčevi kritično iritantni, pa sam iza njega još u većem bedu jer sam "provaljotka". to vam je ko kad godzilla misli da se "podšlagsao", a zapravo je ušlagiran ko avion, pa mora svaku jebenu nanosekundu paziti da ne kljuca. strašno!)) i da mi se čovjek obraća primjernom žestinom i zanosom, A JA GA NE ČUJEM NI JEDNU RIJEČ. potpuno sam out. potpuno raspolovljen, bilateralna simetrija, stoposto siguran. nema šanse da me itko provalio. drugovi moji, doživio sam astralnu projekciju! bio sam i vremenski i prostorno dislociran.....a opet, tu!
grimasa mi se zalijepila na facu do te granice da sam se predkraj zabrinuo kako da je skinem. naime, na odlasku se ova dobitna kombinacija stiskanja facijalnih mišića (e da bi i ostala uspješnom!) mora zamijeniti nekom drugom; izrazom istovremene zabrinutosti zbog postojanja neodgodivih daljnjih obveza (sic!) i velike žalosti zbog nužnosti odlaska s ovako sjajnog druženja i zabave. posljednjim snagama oblačim i pozdravnu šifru "bokbok svima, maaa, vidimo se odmah iza nove" (ta je naporna, buraz, jer mora sadržavati enormnu dozu takta mirnoće i strpljenja odjednom, dakle, sve ono što nemam.)
jebiga, tu sam malo zglajzo, znam to, jer mi je domaćica rekla "ajd, ne pizdi!"
autogol u produžecima, kakav baksuz!
samo da se dokopat kućne fotelje i do kraja univerzuma buljit pred sebe........
desetak dana prije "tih dana" pripremam se visinski i nizinski. barem za onaj smješak na vratima; oaoaaaoooahhh, sretan božiiić (uzlaznobrzosilazni "i"). priznajem, ne znam jel više zlo meni od mene ili domaćinima čim me ugledaju. nevjerojatno, nakon palete pitanja "kak si" i "kak mama" ljudi zauvijek odustaju od daljnje konverzacije samnom. da li je to zato što kažem; hahmmhh....onaaak...dobro....valjda.... pomalo mi je neugodno što je sugovornik tako brzo odustao, mislim si, kako je uzaludno da je tim ljudima zbog mene bed, pa makar i na sekundu. zašto dobri ljudi, pa ja ko malo dijete guštam što me nećete uključivati u spiku slijedeća 4 sata!?
ja nikad! baš nikad nemam ni jednu temu za razgovor za stolom. nisakim, bez razlike.
za vrijeme klope nešto je lakše, mada neki moraju pričat i dok žderu; mmmmnjnjnjnjjmmmss...daj si uzmi..mnjnjnjssssfff...još rezanaca....ffffhhhhm......iiiijooooojjjjjj, purek je za bogoveeee.........slinslin....oćeš odozgore il .... odozdole.....uzimaj!.....kaj pa nisi debel.......asdoioaohošššopiovfjbč...... jebemumiša....... mmmmmmmmggfgmf....a da radiš sklekove?
"NE" na svaki upit, kratak i rezolutan, upornima daje do znanja da se ne šalim i da fakat neću spikat.
danas se desilo nekaj neočekivano fenomenalno. znate onaj izraz lica koji svi cijeli život tražimo u društvu (primjerice dok domaćin priča o svojim avanturama u rusiji '71.), smješak zadivljenog superkoncentriranog nenadjebivo suosjećajnog slušanja tipa "ma, fakat? nemoj jebat, genijalno! sjajno! stvarno zanimljivo, šteta kaj i ja nisam nešto takvo doživio, a i nikad neću, daj daj pričaj još!"?!
jebomepas ljudi, danas sam u jednom veličanstvenom času skužio da furam baš taj facijalni grč/ smješak, uvjerljiviji nego ikad (obično su ti grčevi kritično iritantni, pa sam iza njega još u većem bedu jer sam "provaljotka". to vam je ko kad godzilla misli da se "podšlagsao", a zapravo je ušlagiran ko avion, pa mora svaku jebenu nanosekundu paziti da ne kljuca. strašno!)) i da mi se čovjek obraća primjernom žestinom i zanosom, A JA GA NE ČUJEM NI JEDNU RIJEČ. potpuno sam out. potpuno raspolovljen, bilateralna simetrija, stoposto siguran. nema šanse da me itko provalio. drugovi moji, doživio sam astralnu projekciju! bio sam i vremenski i prostorno dislociran.....a opet, tu!
grimasa mi se zalijepila na facu do te granice da sam se predkraj zabrinuo kako da je skinem. naime, na odlasku se ova dobitna kombinacija stiskanja facijalnih mišića (e da bi i ostala uspješnom!) mora zamijeniti nekom drugom; izrazom istovremene zabrinutosti zbog postojanja neodgodivih daljnjih obveza (sic!) i velike žalosti zbog nužnosti odlaska s ovako sjajnog druženja i zabave. posljednjim snagama oblačim i pozdravnu šifru "bokbok svima, maaa, vidimo se odmah iza nove" (ta je naporna, buraz, jer mora sadržavati enormnu dozu takta mirnoće i strpljenja odjednom, dakle, sve ono što nemam.)
jebiga, tu sam malo zglajzo, znam to, jer mi je domaćica rekla "ajd, ne pizdi!"
autogol u produžecima, kakav baksuz!
samo da se dokopat kućne fotelje i do kraja univerzuma buljit pred sebe........
