“Svatko ima pravo na slobodu mišljenja i izražavanja; to pravo uključuje slobodu zadržavanja mišljenja bez miješanja i pravo traženja i pružanja informacija i stavova putem bilo kojih medija i bez obzira na granice.”
pisanje Roberta Pauletića
charlie hebdo
Miomir Matulović upravo na ovome pravu pokazuje kako je nužna razrada svih općih prava predviđenih Općom deklaracijom o pravima čovjeka u zakonodavstvima
i etičkim kodeksima zato što opseg toga i ostalih ljudskih prava ne smije preći granicu iza koje se ugrožavaju ljudska prava drugih. Kad bi se doslovno shvatila sloboda svega što se govori i tiska, onda bi i povik “Vatra!” u prepunome kazalištu bio dopušten govor, ali on to nije, nego predstavlja izravni poticaj na čin napuštanja kazališta, tumači Matulović. Drugim riječima, taj uzvik ugrožava slobodu drugih da mirno gledaju predstavu i da se njihova sigurnost ne dovede u pitanje nastankom panike i naglom navalom na izlaze velike skupine ljudi u kojoj može doći i do njihova ozljeđivanja. U govor i tisak spadaju i opsceni i klevetnički sadržaji, ali oni nisu dio prava na slobodu tiska zato što ugrožavaju druge ljude.
Bi li bilo moguće propisati samo slobode, bez spominjanja njihova ograničenja? Ne bi zato što bi onda pod izlikom slobode neki mogli ugrožavati ista prava drugih.
Budući da nije lako odrediti tu granicu dosega nečijih prava do razine kad ona počinju ograničavati prava drugih ljudi, osim posebnim razmatranjem svakoga pojedinog slučaja, važnost učenja i razumijevanja etike postaje još veća. Najbolje stanje je kad ljudi koji koriste svoje pravo na slobodu govora sami paze da ne povrijede prava drugih, neovisno o zakonskim propisima. Mogu li to? Mogu, ako su i sami etični i ako uvažavaju prava drugih. Je li to lako postići? Nije. Da jest, etika bi izgubila na važnosti, a ona s tehnološkim razvitkom i povećanjem sadržajnih i prodornih mogućnosti medija postaje sve više bitna.
