POSLUŠAJ!!! 
ČUVAR MOČVARA I TRAVA (PCVC)
autor: marica stijepović
(psihobrlog)
Plakanje se može podijeliti na
glasno, vokalno plakanje, ili grcanje, i ‘’emocionalno plakanje’’, to jest
plakanje u tišini.
Da bi bolje prikazao fiziologiju plakanja, Robert Provine ga upoređuje sa smijanjem, smatrajući da se radi o komplementarnim ponašanjima, i da razumijevanje jednog vodi razumijevanju drugog. Teško je odrediti što je ‘’tipičan’’ smijeh a što plač, ali o ovim vokalizacijama dovoljno se zna da se može napraviti jasna razlika.
Plač (u smislu jecaja ili grcaja) uglavnom traje koliko i jedan prosječan izdisaj (na primjer, ono bebino ‘’aaaaaa’’), i ponavlja se u intervalima od oko jedne sekunde, što je sve otprilike trajanje jednog respiratornog ciklusa. Pojedinačni jecaji i grcaji su neprekinuti, dok je smijeh isprekidan, kao ‘ha, ha, ha’ gdje svako ‘ha’ traje jednu petnaestinu sekunde i ponavlja se na svaku petinu sekunde.
Najbitnija zajednička crta oba ponašanja je perserveracija: tendencija da se ponašanje održava kad je jednom započelo. Bilo da se radi o bebi ili zrelom čovjeku, lakše je spriječiti plakanje nego ga zaustaviti. Smijeh izaziva smijeh, i zato je lakše komičaru koji ne izađe prvi na scenu nego kasnije kad je publika već ‘’zagrijana’’. A kada nas već obuzme urnebesan smijeh, potrebni su herojski napori da se on kontrolira i obuzda. Zapravo, po ovom autoru, to da li ćemo početi plakati, ili prestati, nema puno veze s našim voljnim naporima.
Kao odrasli ljudi, plačemo mnogo manje nego kada smo bili djeca, i to plakanje je mnogo češće tiho ‘’ronjenje suza’’, nego što je demonstrativno grcanje i jecanje. I mnogo više plačemo zbog emocionalnih nego zbog fizičkih povreda. Međutim i u dječjem i u odraslom dobu pokušavamo sebi obezbjediti podršku i pomoć kroz plakanje, bilo da tražimo da nam se vidaju rane ili da nam se pruži emocionalna utjeha. Odrasli ljudi, međutim, uglavnom plaču kod kuće, pred ograničenim brojem ljudi, za razliku od djece. Prema Provinu, ova razvojna promjena od jecanja i grcanja prema suzama, daje prednost intimnijim situacijama. Sazrijevanje nam daje sposobnost da kontroliramo kada, i gdje ćemo plakati, i da li ćemo uopće plakati, što djeca uopće ne razmatraju.
Psihoterapeut Judith Kay Nelson, istražujući stilove i plakanje, zaključila je da sigurno vezani ljudi, ljudi sa sigurnim atachmentom, nemaju problem izraziti emocije i da plaču na način koji se smatra normalnim i zdravim. Ljudi s nesigurnim vezivanjem plaču na ‘’neprikladan’’ način, lako se rasplaču i teško ih je utješiti. S druge strane, istraživači sa Tilburg Univerziteta pronašli su da ljudi sa odbacujućim atachment stilom manje plaču, odnosno inhibiraju suze, više nego ljudi sa ostalim stilovima vezivanja. Pojedinci sa preokupirajućim atamchentom plaču više nego oni koji su sigurni u sebe i svoje odnose sa ljudima. Interesantno je da njihov plač može, umjesto simpatije, izazvati kod ljudi iritaciju ili apatiju.
Sve u svemu, istraživači se slažu da plakanje jest ponašanje koje za svrhu ima vezivanje, a ‘’okidač’’ mu je separacija na uzrastu dojenčeta i, u kasnijem dobu, gubitak, stvaran ili simboličan.
Plakanje odraslih može biti zdravo, bezrazložno, produženo ili učestalo ako je povezano s depresijom ili poremećajima raspoloženja. Inhibicija plakanja može se isto tako tumačiti i kao zdrava reakcija, ali i pervazivna, to jest pretjerana emocionalna kontrola, disocijacija kao nezdrav mehanizam odbrane, ili ‘’pomjeranje’’ kad plačemo zbog sitnice, a muči nas nešto sasvim drugo.
